četvrtak, 29.01.2009.

SVETA HIJACINTA MARESCOTTI - franjevačka trećoredica

Sveta Hijacinta Marescotti, rođena je u plemićkoj obitelji u Viterbu. Krsno ima joj je bilo Klara. U mladosti je bila nestašna i sklona zabavi. Roditelji su ju htjeli dobro odgojiti pa su ju dali u samostan klarisa, ali ga je napustila. Nastavila je živjeti lakomisleni život kao i prije, a kada je napustio zaručnik zbog njezine mlađe sestre, razočarala se u ljubavi i stupila u samostan trećeg samostanskog reda i uzela ima Hijacinta. I u samostanu je živjela svjetovnjački. Imala je svoju vlastitu kuhinju, nosila habit od najfinijega materijala i često iz zabave išla u posjete i primala posjete u samostanu. Naglo je oboljela i mislilo se da će umrijeti te je zatražila svećenika. On joj je pak naložio ili da se vrati kući ili da započne s ozbiljnim redovničkim životom. Izabrala je ovo drugo i od toga dana je živjela strogim pokorničkim životom. Bacila je sve svoje skupocjene haljine, predala se molitvi, često je postila, činila pokoru i živjela svetim životom. Potpuno se predala Bogu te je postala svetica

- 20:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 27.01.2009.

SVETI TOMA AKVINSKI

Sveti Toma, kojega se Crkva danas sjeća, pripada svakako u red jednog od najvećih crkvenih umova. Rođen je 1225. u dvorcu Akvino u južnoj Italiji. Od malena je pokazivao veliku želju za znanjem a završavajući visoke škole u Napulju upozna se s dominikanskim redom. Roditelji su se protivili da on kao plemićki sin stupi u prosjački red. Unatoč protivljenjima postao je dominikanac a poglavari vidjevši njegove ogromne intelektualne sposobnosti šalju ga učenjaku Albertu Velikom. Već s 23 godine života Toma je postao profesor. Predavao je u Parizu, Rimu i Napulju. Kraj sve svoje velike učenosti ostao je uvijek jednostavan, ponizan i bezazlen redovnik. U poniznosti je postojano odbijao sve ponuđene mu crkvene časti. Njegov bistri duh dobro je shvatio da je poniznost evanđeoska krepost i da više vrijedi od sve učenosti, slave i počasti. Zato je uvijek htio ostati malen. Sveti Toma je napisao mnoštvo filozofskih i teoloških djela, a najslavnije mu je bez sumnje djelo Teološka suma u tri dijela u kojoj je sustavno obradio svu teologiju. Djelo je prevedno na sve svjetske jezike te u teološkoj književnosti zauzima sve do danas jedinstven položaj. Sveti Toma je bio i mistik. Žarko je štovao Presveti Sakrament te o njemu ispjevao najljepše himne kao što su: "Hvali Sion Spasitelja", "Klanjam ti se smjerno, tajni Bože naš", "Usta moja uzdižite preslavnome tijelu glas"! Kad je jednom klečao pred raspelom, sam Spasitelj mu je progovorio: "Ti si o meni tako lijepo pisao, što želiš kao nagradu?" - Svetac je odgovorio: "Samo tebe, Gospodine!" Toma je umro relativno mlad, u dobi od 49 godina. Bilo je to 7. ožujka 1274. Bio je tada na putu u Lyon na opći sabor, ali je klonuo i zaustavio se u samostanu Fossa Nouva kraj Rima i ondje preminuo. Relikvije su mu kasnije prenesene u Toulouse. Proglašen je svecem, a g. 1567. i crkvenim naučiteljem. Mnogi pape proslavili su ga svojim spisima, od kojih su najvažnije enciklike Lava XIII. Aeterni Patris i Pija XI. Studiorum ducem. Iz novijeg vremena nauka sv. Tome preporučena je od II. vatikanskog sabora i od Pavla VI. u pismu Lumen Ecclesiae. Crkva je svetog Tomu proglasila i zaštitnikom svojih škola i studenata. On je, doista, sjajan primjer svima onima koji se bave umnim radom. U tajne vjere prodire se to dublje što je srce čistije. Njegov lik to najbolje svjedoči. Svetog Tomu je uvijek resila i crkvenost, osjećaj za Crkvu. Svojim spisima on se zalagao za svetu rimsku Crkvu i njezinu glavu papu. Nju je branio protiv svih zabluda. Njegov prvi životopisac Vilim Tocco zapisao je: "Kako je za Crkvu bila korisna nauka evanđeoskog naučitelja ne samo za objavljivanje katoličke istine obaju Zavjeta, već i za suzbijanje naopakosti krivovjerja, pokazao je u svom milosrđu Bog na početku svoje učiteljske službe i kasnije." Njegova su djela najsavršeniji izražaj katoličkog pravovjerja i skolastike. Ona su prava riznica katoličke nauke i to sa svih područja teologije. On nam tako sjajno tumači središnji kršćanski misterij otkupljenja. Kristova žrtva na križu predstavlja više nego obilnu zadovoljštinu za grijehe ljudskoga roda, osobito jer je Isus trpio iz ljubavi i poslušnosti. Te dvije velike kreposti učinile su njegovu patnju još zaslužnijom. "Krist je trpeći iz ljubavi i poslušnosti prinio Bogu nešto od veće vrijednosti što i ne bi tražila nadoknada za sve uvrede od ljudskoga roda Bogu nanesene." Govoreći o Crkvi sv. Toma izriče i ovu lijepu misao: "Isus je prihvatio muku iz velike želje koju je imao da sebi ujedini Crkvu kao svoju zaručnicu." Sveti Toma združio je u sebi najveću učenost i najdublju pobožnost. Učenost bez pobožnosti ne bi baš mnogo vrijedila. On je bio i odviše bistar duh pa je to dobro znao, ali nije ostao samo kod znanja, već je i svim srcem gajio iskrenu i duboku pobožnost. Bio je ne samo velik učenjak već i velik svetac. > Adoro te devote Klanjam ti se smjerno, tajni Bože naš, što pod prilikama tim se sakriva; srce ti se moje cijelo predaje, jer dok promatra te, svijest mu prestaje Vid i opip, okus varaju se tu, al' za čvrstu vjeru dosta je što čuh; vjerujem u svemu Kristu, Bogu svom, istine nad ovom nema Istinom. Samo Bog na križu bješe oku skrit, ovdje je i čovjek tajnom obavit; vjerujem u oba, oba priznajem, s razbojnikom isto skrušen vapijem. Rana kao Toma ja ti ne vidim, ipak Bogom svojim priznajem te s njim; daj da vjera moja uvijek življe sja, da se ufam u te, da te ljubim ja. Uspomeno smrti Spasa premilog, živi kruše što si život puka svog: daj da sveđ od tebe i moj živi duh, dokraj žića budi najslađi mu kruh. Pelikane nježni, Spasitelju moj, blaatna me u krvi peri presvetoj: i kap njena može svijet da spasi cijel, da bez ljage bude, posve čist i bijel. Isuse, kog sad mi krije veo taj, žarku želju, molim, ti mi uslišaj: daj da otkrito ti lice ugledam i u slavi tvojoj blažen uživam. [Sv. Toma Akvinski: Processionarium Ord. Praed., 453; prijevod Milana Pavelića, D.I.]

- 16:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #

JEDINSTVO KONTEMPLACIJE I MISIJE SV. FRANJE I SV. KLARE ASIŠKE

Kršćanstvo poznaje tri vrste molitve: usmenu (oratio), meditativnu (meditatio), i kontemplativnu (contemplatio). Da bi obradili ovu zadanu temu moramo prvo objasniti što uopće znači riječ kontemplacija. U samom priručniku ima dosta definicija na razne načine, ali na koncu piše jednostavan sažetak: Kontemplacija nije ništa drugo do potpuno otvaranje našeg srca Bogu! Službeno tumačenje prema Anićevu riječniku znači: duboko poniranje u misli, promatranje sebe i svijeta oko sebe. Po priručniku tečaja po kojemu sam radio, riječ „contemplari“ znači i gledati, promatrati. Manje se misli na aktivnost, a više na život u događanjima oko sebe, kao radni glagol. Inače, kontemplacija ima ishodište u riječi templum koja se izvorno odnosila na prostor koji je omeđavao dohvat proročkog štapa kojim se čeinio slobodni prostor prema slušateljima. Možda najbolja definicija iz Potvrđenog Pravila koja kaže: Imati Duha Gospodnjega i Njegovo sveto djelovanje, također je lijepo objašnje iz Nepotvrđenog pravila: Boga ljubiti cijelim srcem, cijelom dušom, svim snagama, posvemašnjom napregnutošću, posvemašnjim predanjem, cijelom svojom nutrinom, svim željama! Definicija baš svojstvena našem svetom Franji! O svetom Franji znamo dosta pa ću zato ukratko podsjetiti na nekoliko važnih podataka o životu svete Klare. Uz izvanredan lik sv. Franje Asiškoga stoji i sveta Klara, koju je on osvojio i pridobio za ideal evanđeoskog siromaštva. Klara se rodila g. 1193. kao plemićka kći. Prema onodobnim zapisima, bila je lijepa i darovita pa je njezina rodbina stvarala planove kako će je dobro udati i tako povećati moć, ugled i bogatstvo obitelji. U to vrijeme je bilo uobičajeno i prihvatljivo takvo društveno ponašanje. Međutim, Klara se hrabro i odlučno znala boriti za svoju budućnost i svoje zvanje. Zato je u noći nedjelje Cvjetnice g. 1211. pobjegla u Porciunkulu, gdje ju je čekao sv. Franjo i njegova prva subraća, među kojom su se nalazili i Klarini rođaci Rufin i Silvestar. Ondje ju je obukao u smeđu tuniku sam Franjo, otprativši je u Bastiju, u samostan benediktinki, gdje ostade 15 dana. Zatim je prešla u drugi samostan, gdje joj se pridružila i njezina rođena sestra Janja- Agneza, koja je također iz ljubavi prema Kristu, u želji da postane njegova zaručnica, pobjegla iz očinske kuće. Kasnije sv. Franjo smještava Klaru i one koje joj se pridružiše uz crkvu San Damiano u Asizu, gdje kao u svojoj matici klarise, ženska grana franjevačkoga reda, ostaje do dana današnjega. Klara je g. 1215. bila imenovana opaticom Siromašnih zatvorenih dama od San Damiana - kako su se prve klarise tada nazivale. Franjo im je tada izdiktirao prvo pravilo života, koje će kasnije biti nadomješteno pravilom Klare, ali sačuvavši brižno glavne Franjine misli. Glavna od tih misli je potpuno i brižno obdržavano siromaštvo, i to ne samo od pojedinih redovnica nego i od cijele zajednice. Klara je novi red vodila s velikom ljubaznošću i razumijevanjem, no brinući se u isto vrijeme za redovničku stegu. Prema sebi je bila veoma stroga i neumoljiva te činila oštre vanjske pokore, noseći na tijelu kostrijet, spavajući na golom tlu ili na hrpi granja, sve dok joj Franjo nije zapovjedio da se mora poslužiti slamnjačom. I u hrani je bila veoma škrta prema sebi neprestano posteći sve dok je i na tom području Franjo kao njezin duhovni vođa nije priveo k mjeri. Klara je po Božjoj milosti prema zacrtanom pravilu vodila svoju zajednicu pune 42 godine. Njezin je život bio neprestana propovijed sestrama, sjajno ogledalo za nasljedovanje. Uz svetu Klaru možemo povezati i još jedan zanimljiv moment ovoga razmatranja gdje možemo vidjeti rezultat prestanak kontemplativnog stanja. U njeno vrijeme, godine l220. u San Damiano je došao kardinal Hugolin iz Ostie (budući Papa Grgur IX) kao zaštitnik reda, gdje ga je sveta Klara uvela u dubine kontemplativnog mističnog iskustva. On je kasnije u jednom svom pismu posvjedočio da je mjesecima poslije prekida takvog načina života i molitve osjećao veliku bol zbog toga nužnog čina jer je morao izroniti iz takvog životnog i duhovnog okruženja. I sveti Franjo i sveta Klara su i ne znajući kako ćemo to mi danas nazvati, htjeli biti kontemplativni. Oni su se na različit način povukli iz svijeta, ali tako da im je svojim pozivom i Isus rekao da kontemplacija podrazumjeva i određenu akciju. Dokazali su svojim životom – misijom, da nema razdvajanja između samostana i svijeta, da je moguće i obvezno istovremeno okrenutost k Bogu i okrenutost k svijetu. Kontemplacija nije vezana samo za samostanke zidove, mjesto kontemplacije je uvijek ondje gdje se nalazimo. U našem svakodnevnom svijetu sa svim konfliktima i poteškoćama moramo i trebamo ostati povezani s Bogom. korišteni materijali: Osnovni tečaj o franjevačkoj misionarskoj karizmi http://www.psihijatrija.com/duhovnaskrb/Sv%20Klara.htm http://www.kapucini.hr/index.php?option=com_content&task=view&id=19&Itemid=37&lang=hr brat Franjo

- 15:52 - Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 26.01.2009.

ZAVJETOVANJE NOVAKA

Dana 02.02.2008. jedanaestoro novaka pristupit će polaganju privremenih zavjeta. Pozivamo sve novake da u utorak 27.01.2009., srijedu 28.01.2009 i u petak 30.01.2009. dođu na sastanak poslije većernje sv. Mise kako bi se kratkom duhovnom obnovom pripremili za polaganje zavjeta. Pozivamo svu braću i sestre, sve simpatizere i vjernike da nam se pridruže 02.02.2008. na većernjoj svetoj Misi kako bi prisustvovali ovom svečanom činu. Mir i dobro

- 20:12 - Komentari (1) - Isprintaj - #

petak, 23.01.2009.

SVETI FRANJO SALEŠKI

U svojim propovijedima, pismima, a nadasve u knjigama Filotea i Theotimus sveti Franjo Saleški pokazao je genijalnu dušobrižničku sposobnost. Bio je odgojitelj koji je odgajao osobno, tj. svakoga prema njegovu značaju, a ne prema jednom te istom kalupu. Znao je dobro da ima raznih vrsta pobožnosti, da u nebo vode mnogi putovi i da su sredstva za postignuće savršenosti najrazličitija. Tu je stvarnost ovako izrazio: "Pobožnost se mora očitovati na različit način: drukčije kod čovjeka na visokom položaju a drukčije kod nadničara, drukčije kod kneza, drukčije kod podanika, drukčije kod djevojke, a opet drukčije kod žene ili udovice. Bilo bi neprikladno da jedan biskup živi kao pustinjak, da plemići žive kao kapucini koji se moraju odricati vremenitih dobara, ili ako bi jedan trgovac čitav dan htio provoditi u crkvi." Prema sv. Franji Saleškom prava pobožnost mora biti moguća na svakom mjestu, položaju, zvanju, poslu, samo mu uvijek mora biti primjerena i prilagođena. To je, doista, velika životna mudrost! Toliko ima vrsta svetosti koliko ima svetaca, jer je svaki svetac svoj, izvoran, i tako to treba biti. Bog u svomu vrtu nije htio imati ni dva jednaka cvijeta, već da svaki cvijet ima svoj originalni sjaj i ljepotu. Stara je kršćanska nauka da se čovjek može spasiti i posvetiti u svakom staležu, ali je u srednjem vijeku monaški i redovnički ideal bio tako naglašen da se mogao steći dojam: prava se savršenost može postići jedino u samostanu. To je shvaćanje svojim spisima koji su se širili po čitavom kršćanstvu sv. Franjo Saleški razbio. Svetost nije nikakva prćija samo malog broja izabranika, koji iz svijeta pobjegoše u samostane, već cilj svih kršćana bez razlike. Baš kao da čitamo V. poglavlje Konstitucije o Crkvi II. vatikanskog sabora. I zato je sv. Franjo Saleški bio moderan i suvremen ne samo za svoje već i za sva kasnija vremena. Misli svetog Franje Saleškoga * Sve za Boga. * Poniznost je magnet Srca Božjega. * Naša bijeda je prijestolje Božjeg milosrđa. * Poniznost i blagost su temelji svetosti. * U svom srcu usadi Isusa raspetoga i svi križevi i trnje bit će ti kao ruže. * Nasljedujmo blaženu Djevicu Mariju, idimo kao ona, veselo, desno ili lijevo, kamo nas Gospodin hoće voditi. * Neka živi Isus čija je smrt pokazala kako je jaka ljubav. * Ljubav je među krjepostima ono što je Sunce među planetima; ono im daje njihov sjaj i ljepotu. * Jedini je temelj prave pobožnosti ljubav prema Bogu. * Radije sve izgubimo, samo ne odvažnost, pouzdanje i dobru volju.

- 15:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 22.01.2009.

EUHARIJSTIJSKO KLANJANJE ČETVRTKOM

Pozivamo sve mlade, napose srednjoškolce, da nam se pridruže četvrtkom na euharistijskom klanjaju. Dođite, uzveličajmo pjesmom Gospodina!

- 20:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 20.01.2009.

SVATA AGNEZA - JANJA

U svojoj Raspravi o djevičanstvu sv. Ambrozije ovako slavi sv. Agnezu -Janju: "Rođendan je djevičin, nasljedujmo joj netaknutost; rođendan je mučeničin, žrtve prinesimo! Rođendan je svetoj Janji. Kaže se da je u dvanaestoj godini podnijela mučeništvo. Što li je mrska ta okrutnost koja ne pošteđuje ni malahnu dob, a kako je velika moć vjere koja i u toj dobi nađe svjedočanstvo! Zar je u onom tjelešcu bilo mjesta za ranu? No, ako i nije imala čime da primi udar oružja, imala je čime da oružje nadvlada. Djevojčice u toj dobi ne mogu podnijeti ni mrko lice roditelja, a od uboda igle znaju se rasplakati kao da su im rane nanesene. A ova se, sred okrutne čete krvnika neprestrašena, u teškim trzajima škripavih lanaca nepomična, predala bodežu bijesnog vojnika, ne znajući još za umiranje, ali spremna da umre; i kad bi je protiv volje vukli k žrtveniku, ona je sred plamenova ruke pružala Kristu te sred samog svetogrdnog ognja udarala znak slavlja Gospodina, Pobjednika, te vrat i obadvije ruke uvlačila u željezne stezače, ali nijedan stezač nije mogao obujmiti tako tanahne udove. Da li je to nova vrsta mučeništva? Još nesposobna za kaznu a već zrela za pobjedu; nepogodna za borbu a pogodna za vijenac pobjede, održi pouku o junaštvu djevojčica kojoj je slaba strana bila dob. Ne bi tako nevjesta hrlila k svadbi kako je na stratište stupala ta djevica vesela radi uspjeha, žurna u koraku, ukrasivši glavu ne kovrčavom kosom već Kristom, urešena ne cvijećem nego vladanjem. Svi plaču, ona ne. Čude se mnogi što tako olako rasipa svoj život što ga još ne okusi, a daje ko da se naužila. Zastaju svi u čudu što već biva svjedokinja Bogu, a sa svoje dobi ne može ni sobom još raspolagati. Postigla je na kraju da je u Boga našla povjerenje, a u ljudima ga nije našla, jer što je iznad prirode to je od začetnika prirode. Kolikim li se grožnjama služio krvnik da ga se boji, kolikim laskanjem da je nagovori, kolikim li obećanjima da se uda za njega. Ali ona će: 'Pa to je uvreda vjereniku čekati da ti se tko svidi; imat će me tko me prvi izabra. Što oklijevaš krvniče? Nek pogine tijelo što ga mogu ljubiti oči koje neću.' I stade, pomoli se i sagnu šiju.

- 20:01 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 19.01.2009.

LITURGIJSKI KALENDAR, 2. TJEDAN KROZ GODINU

18.01.2008. DRUGA NEDJELjA KROZ GODINU M.čit: 1 Sa,3, 3b-10,19 ;Ps40,2ab 7-10, 1Kor6,13c-15a,17-20;Iv1,35-42 19.01.2009. SVAGDAN M.čit: Heb5, 1-10; Ps110,1-4; Mk2,18-22 20.01.2009. SVAGDAN M.čit: Heb6,10-20; Ps111, 1-2.4-5,-: Mk 2,23-28 21.01.2009. Sv. Agneza - spomendan M.čit: Heb 7,1-3.15-17; Ps 110,1-4; Mk3,1-6 L.čas: Jutarnja: ant.vlastita, pss nedjelaj prvog tjedna, Večernja: ant.vl; pss iz zajedničkog slavlja mučenika 22.01.2009. SVAGDAN M.čit: Heb 7,25-8,6; Ps40,7-10.17; Mk3,7-12 23.01.2009. Svagdan M-čit: Heb8,6-13; Ps 85,8.10-14; Mk3,13-19 24.01.2009. Sv. Franjo Saleški, spomendan M.čit: Heb 9,2-3.11-14; Ps47,2-3.6-9; Mk3,23-21 L.čas:vl. spomendana, I večernja 3. nedjelje kroz godinu

- 17:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 16.01.2009.

SVETI ANTUN PUSTINJAK

Sveti Atanazije u životopisu svetog Antuna piše:"Poslije smrti roditelja, ostavši sam s veoma mladom sestricom, Antun je s osamnaest ili dvadeset godina imao na brizi kuću i sestru. Još nije bilo od smrti roditelja prošlo ni šest mjeseci kad je po običaju išao na službu u dom Gospodnji te je u sebi razmišljao zbog čega su apostoli ostavivši sve pošli za Spasiteljem i tko su bili oni u Djelima apostolskim što su prodavali svoj posjed, a novac donosili pred noge apostolima da se dijeli potrebnima te koja im je i kolika nada pohranjena na nebesima? Premišljajući to u sebi, uđe u crkvu i dogodi se da se tada čitalo Evanđelje te začu Gospodina gdje kaže onom bogatašu: 'Ako želiš biti savršen, hajde prodaj sve što imaš i podaj siromasima, pa dođi i slijedi me, i imat ćeš blago na nebu'. Antunu je bilo kao da mu je misao na svete poslana od Boga i kao da su se zbog njega čitale one riječi pa iziđe što je prije mogao iz doma Gospodnjeg te posjed što ga je imao od starijih (trista oranica, plodnih i lijepih) dade na dar suseljanima da ne bi bile na teret njemu i sestri. Prodavši i svu pokretninu, dobije od toga mnogo novaca i razdijeli ga siromasima, samo je malo zadržao za sestru. Kad je drugi put ušao u dom Gospodnji, začu u Evanđelju Gospodina gdje veli: 'Ne brinite se tjeskobno za sutrašnji dan!' Nije više mogao izdržati da ostane ondje, iziđe pa i to razdijeli potrebnijima. Sestru povjeri poznatim i pouzdanim djevicama, predade je u Partenon (djevojački dom) da se tamo odgoji, a sam se poslije toga pred svojom kućom posveti asketskom životu te je pazeći na sebe strpljivo provodio strog način življenja. Radio je svojim rukama jer je bio čuo: 'Tko bude besposlen, neka ne jede!' pa je od toga dijelom sebi kruh kupovao, a dijelom ga dijelio siromasima. Često je molio jer je naučio da valja na samu moliti bez prestanka; a kod čitanja je bio tako pozoran da mu ništa od napisanoga ne bi izmaklo već je sve pamtio pa mu je odsele pamćenje služilo mjesto knjiga. A svi žitelji sela i čestiti ljudi s kojima se družio, gledajući ga, nazivali su ga Božjim prijateljem; pa su ga jedni voljeli kao sina a drugi kao brata…" Svetim evanđeoskim radikalizmom Antun je htio u potpunosti ostvariti kršćansko savršenstvo. Zato je prodavši napokon sve, a zadržavši jedino dvije ovčje kože, jednu grubu kutu, ogrtač i sjekiru pošao u beskraj Libijske pustinje. Nastanio se u jednoj pećini kraj koje je bilo nešto obradiva zemljišta. Obrađivao ga je i tako priređivao najpotrebnije za život. Molitvom i odricanjem želio je doći do što užeg sjedinjenja s Gospodinom. To nije bilo baš tako lako, jer je kroz 20 godina bio napastovan veoma teškim napastima. Mučile su ga strasti, a bio je napastovan i na oholost. Đavao ga je htio natjerati u očaj. Tu tešku borbu svetac je izdržao jedino uz Božju milost. Kad je car Maksimijan počeo u Egiptu progoniti kršćane, Antun, zabrinut za Crkvu, napusti pustinju i dođe u Aleksandriju gdje je bez straha otvoreno i javno propovijedao kršćanstvo. I za čudo, nitko se nije usudio dirati toga neobičnog pustinjaka iz kojega kao da je proizlazila neka viša sila. Godine 311. Antun se opet vratio u svoju pustinju. No, sada više nije bio sam. Za njim su pošli brojni mladi ljudi koji su se oduševili kršćanskim idealom. Htjeli su da im on, iskusan i slavan pustinjak postane učiteljem duhovnoga života. Broj pustinjaka oko Antuna brzo je narastao na 6.000 i tako on, a da nije ni htio, postade patrijarhom monaštva. Posljednje godine života živo se borio i za pravovjerje, tj. za istinu o Kristovu božanstvu protiv Arijeve krive nauke. Napokon je u miru preminuo godine 356. u dobi od 105 godina. Božji narod ima u njega veliko pouzdanje pa mu se i danas rado utječe u najrazličitijim i duhovnim i vremenitim potrebama. Slava je pak sv. Antuna pustinjaka u tome što je pošao najljepšim putem, a to je onaj kojim se Krist slijedi izbliza u evanđeoskim savjetima: u siromaštvu, čistoći i poslušnosti.

- 19:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 14.01.2009.

Sv. Berard i drugovi,prvi mučenici Franjevačkog reda.

Franjo je svoju braću poslao po čitavom svijetu da kao vitezovi duha navješćuju Evanđelje. Tijekom stoljeća, potrebno uvjerenje i hrabrost da bi se došlo do duša u stranim zemljama, dovelo je mnoge fratre do mučeništva i svetosti. Drugi su provodili svoj život u svakidašnjoj svetosti, kao uzorni modeli franjevaštva i kršćanstva. .Dok su veliki franjevački znanstvenici korjenito širili granice ljudske svijesti, marljivi su franjevački misionari nosili kršćansku vjeru novim zemljama i kulturama. Iako je Franjo znao da je važan zadatak što ga je primio od Boga - propovijedati Evanđelje u vlastitom gradu i u svome kraju, osjećao je isto tako dužnost da krene prema drugim zemljama. Osjećao se nadahnutim za nešto više nego što je jednostavno raspaljivanje vjere ohladnjelih kršćana, htio je "zapaliti" kršćanstvo, tako da prosjaji po cijelome svijetu. .Duhovski su kapituli odlučili da je vrijeme upaliti baklju. Pacifik i njegovi krenu u Francusku (1217.); Franjo naloži dvanaestorici fratara da ga prate u Siriju i Palestinu; Benedikt iz Arezza i drugi pođu u Grčku; Berard sa stotinjak drugova u Španjolsku (1219.) Berard, Oton i Petar svećenici, te još dvojica njihove braće, Akurzije i Adjuto, pošli su 1219. u Španjolsku da muslimanima navijeste evanđelje; ondje su uhvaćeni i odvedeni u Maroko, no i tamo su nastavili propovijedati te su ponovno uhvaćeni u Marakešu, bačeni u okove, mučeni i konačno 1220. osuđeni na smrt i pogubljeni. Štuju se kao prvi mučenici Franjevačkog reda.

- 19:42 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 09.01.2009.

Krštenje Gospodinovo

Pokušavamo se nekako vratiti u normalu redovitog življenja, vratiti se tamo gdje smo sebe ostavili i odande iznova pokrenuti započete djelatnosti. Taj povratak u normalu i nije tako jednostavna zadaća nakon čarobnih dana, koji kao da su istrgnuti iz konteksta uobičajenoga načina razmišljanja i djelovanja, kao da pripadaju nekim drugim vrijednosnim i vremenskim kategorijama. Osim toga, znamo da ćemo se ponovno suočiti sa stvarima koje nas najčešće živciraju, s kojima se hrvamo, pa se povratak u zbilju događa poput skoka u žrvanj, pa tko se snađe, taj će izvući živu glavu. Zato nam se i ne mili taj povratak na uvijek iste i gotovo mehaničke radnje koje u životu obavljamo. Pitanje je, pored toga, jesmo li i u kojoj mjeri profitirali iz ovoga prethodnog razdoblja koje je, zapravo bilo svima ponuda, da barem nakratko zavire u vlastitu nutrinu, da analiziraju svoj stav i odnos prema drugim ljudima, te prema Bogu. Jesmo li se razočarali jer ništa nije išlo kao prošlih divnih i bajnih Božića te svetaca, je li nas prevarila sveopća groznica kupovanja i žudnje za svim što nemamo a htjeli bismo imati i posjedovati? Kako god tomu bilo pogled prema svakidašnjem životu ipak nudi još neistražene i zamamljujuće čari. Ispod površine banalnosti i ponavljanja kriju su stvari koje nas mogu opčarati, krije se život kojega još nismo postali svjesni niti smo ga kušali. Stoga mi u današnjem blagdanu krštenja Gospodinova zapravo čitamo navještaj konačnog oslobođenja, čitamo ne samo najavu već početak dokinuća svih vrsta ropstva, početak kraja svih idola kojima se u svakodnevnom životu klanjamo. Sve je to usko povezano sa skorašnjim Kristovim dolaskom, i upravo su to učinci Božjeg ulaska u čovjekov život. Mi ćemo biti oslobođeni od svih okova, oslobođeni za istinsku slobodu. Bog uvijek iznova dolazi ususret svakom čovjeku da ga spasi. Da ga spasi prvotno od njega samoga, od njegove gluposti, od njegovih rušilačkih odnosno tendencioznih manipulacija s drugim ljudima. Krštenje je, prema tome, inauguracija Božjeg kraljevstva, to jest drukčijeg i humanijeg svijeta. Sveti Pavao u poslanici Titu kliče: «Pojavila se doista milost Božja, spasiteljica svih ljudi; odgojila nas da se odreknemo bezbožnosti i svjetovnih požuda te razumno, pravedno i pobožno živimo u sadašnjem svijetu, iščekujući blaženu nadu i pojavak slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista». Da bismo razumjeli Isusa, da bismo proniknuli u tajnu njegove nesebične nutarnje slobode koja ga je animirala sve od smrti neprestance nam se pred očima treba odvijati susret koji objašnjava temelj njegovog bića, naime, susret njega i Boga koga naziva Ocem. On zna da će biti rođen iz te ljubavi. Mi koji smo kao i Isus bili kršteni jesmo li odista otvoreni tom istom utjecaju? Jesmo li dozvani u život po Duhu, tom utjecaju Boga u nama? Pomoću krštenja i euharistije Krist se s nama ujedinjuje, on postaje našim nerazdvojnim suputnikom. Zamolimo ga da nam potpuno priopći taj sinovski stav koji će nam omogućiti da u njegovom Ocu prepoznamo svoga Oca, i da živimo iz te radosne sigurnosti da smo ljubljeni od Njega. Amen!!! Fr. Alojz Ćubelić OP preuzeto sa www.dominikanci.hr

- 15:38 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 05.01.2009.

VODKRŠĆE

Naziv Vodokršće dolazi iz prvih kršćanskih vremena. Najnoviji obrednik "Blagoslovi" ovako tumači blagoslov vode uoči ili na samu svetkovnu Bogojavljenja: ''Blagoslov vode na Bogojavljenje želi očitovati kako Isusovo utjelovljenje rasvjetljuje našu svakodnevicu. Blagdan Bogojavljenja nastao je na Istoku, gdje se na ovaj dan u spomen bogojavljenja prigodom Isusova krštenja blagoslivljaju vode.“ U vodu je dodavana i sol kako bi se još više istaknuli djelotvornost čišćenja. Tom blagoslovljenom vodom škropilo bi poganski hramovi da bi ih se tako pripravilo za kršćansko bogoslužje. U 8. st. blagoslov vode postao je sastavni dio Sv. Mise. Poslije blagoslova vode škropila se crkve, a potom bi vjernici blagoslovljenu vodu nosili u svoje domove i njome škropili obitelj, groblja, imanja, stoku. Blagoslov vode osim što nas podsjeća Kristovo krštenje također je spomen i na naše krštenje po kojem smo očišćeni od iskonskog grijeha te postali djeca Božja i članovi njegova otajstvena tijela Crkve – novoga Naroda Božjega.

- 20:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 04.01.2009.

SVETA TRI KRALJA - BOGOJAVLJANJE

Svetkovinom Bogojavljenja slavimo radosni čin Gospodnji kojim Spasitelj dolazi ne samo “izabranom narodu”, nego i svim drugim narodima. Sveti Pavao veli u današnjoj poslanici "da su Kristovim rođenjem i pogani baštinici iste baštine, udovi istog tijela, dionici istog obećanja u Kristu Isusu, Radosnom Viješću" (Ef 3, 6). Čuvanje mesijanskog obećanja bilo je doduše povjereno izabranome narodu, ali ne zato da ga zadrži za sebe nego da ga preda i ostalim narodima. Čak se i među poganskim narodima očekivao spasitelj, osloboditelj, poslanik Božji koji će ljude pomiriti s Bogom. Dolazak kraljeva tj. mudraca s namjerom da se poklone i prinesu darove novorođenom “kralju” pokazuje, ne samo da su pogani očekivali dolazak Spasitelja, nego da su bili spremni i odazvati se njegovom pozivu. Požrtvovni njihov trud, da pronađu novorođenog kralja, postiđuje mnoge nehajne pripadnike izabranog naroda. Mudraci su predstavljali poganski narod, tj. zastupali su sav preostatak ljudskoga roda koji je živio izvan židovskoga svijeta. Bogojavljenje je blagdan poziva pogana na vjeru, otvaranje obzorja spasenja svim narodima. Pogani su, dakle, pozvani na sudjelovanje u vjeri kao subaštinici i sudionici obećanja u Isusu Kristu, po Evanđelju. Nama danas ovo može izgledati beznačajno, no zamislite kolike li sreće za pogane, koje su Židovi prezirali kao nečiste, kao osuđene na propast, kada su čuli da su pozvani vjerovati u pravoga Boga. Poslije Uskrsa, Bogojavljenje je jedan od najstarijh Blagdana prvih kršćana. Za Boga više nema odabranih i neodabranih naroda, sada su svi "njegov narod", a on je Bog sviju. Za njega više nema rasa nego samo jedan ljudski rod koji je otkupio njegov sin Isus Krist. Isus Krist koji je još uvijek u svijetu; kojega treba tražiti vjerom; a da bismo ga pronašli, moramo biti dio Crkve. Betlehemska zvijezda visoko stoji i danas i svojim svjetlom zove ljude sa svih strana svijeta. Svaka dobronamjerna duša ima pristup Spasitelju. Radosna Vijest tako nije monopol jednoga naroda, jedne društvene klase, grupe vjernika, jednog jezičnog područja. Pravi kršćanin će se radovati ako vidi, da poput svetih mudraca s Istoka, ljudi, rase i narodi, sa svih strana svijeta traže susret sa Spasiteljem i njegovom Crkvom, privučeni sjajem Betlehemske zvijezde. Čitava zgoda o Mudracima je simbol putovanja prema vjeri. Mudraci ostavljuju na istoku svoje udobne dvorove; kreću na put. Kreću na put vjere. Danas neki pokušavaju naći Spasitelja izvan Crkve. Odlaze u razne skupine koje prihvaćaju čar njegova čovještva. Ali, to je velika iluzija. Ne može se naći glavu odvojenu od njezina tijela; ne može se naći Krista izvan njegove zajednice. Treba, dakle, svaki onaj koji osjeća da se do kraja mora angažirati za Krista i za Crkvu u duši prihvatiti poziv današnje svetkovine i odlučiti da će otklanjati sve ono što bi moglo učiniti da njegov život bude zapreka za objavljivanje Gospodina. Naime, samo tako može biti svjedok svojoj braći i njohov vodič u traženju Spasitelja. Mi sada susrećemo Gospodina onako kao što su se s njim susreli Mudraci. Padnimo pred njim u vjeri, otvorimo svoje male i skromne škrinje i prinesimo mu ono što je u njima najbolje: našu vjeru, naše ufanje i nadasve našu ljubav. Amen. preuzeto sa www.dominikanci.hr

- 17:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 01.01.2009.

SRETNA I BLAGOSLOVLJENA NOVA 2009. GODINA

Svoj braći i sestrama, simpatizerima, vjernicima i svim ljudima dobre volje, želimo sretnu i blagoslovljenu novu 2009. godinu. Neka vas Gospodin podari svojim mirom i obiljem blagoslova. Novu godinu smo dočekali u samostanskoj kapelici u molitvi i klanjanju pred Presvetim, a započeli ju skromnim domjenkom u radosti i s najboljim željama. Mir i dobro

- 14:09 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.