petak, 30.04.2010.

Sveti Josip Radnik

Godine 1955. uveo je u crkvenu godinu blagdan sv. Josipa Radnika veliki papa Pio XII. Odredio je da se taj blagdan slavi 1. svibnja, na dan "koji si je svijet rada izabrao kao svoj praznik". Godine 1889. takozvana Druga internacionala odlučila je da će 1. svibnja slaviti kao svjetski praznik radništva. Iste godine papa Leon XIII. izdaje svoju encikliku o svetom Josipu Quamquam pluries te u njoj "radnike i sve ljude skromnih životnih prilika 'upućuje na sv. Josipa' kao uzor i primjer za nasljedovanje". Sveto pismo Novog zavjeta samo na jednom mjestu spominje Josipovo zanimanje. To je u Matejevu evanđelju, gdje se opisuje Isusov povratak u Nazaret. "Dođe u svoj zavičaj te je tako učio svijet u njihovoj sinagogi da su se divili i govorili: 'Odakle ovom tolika mudrost i čudesna moć? Zar on nije tesarov sin'" (Mt 13,54). Sveto pismo spominje Josipa poimence više od 12 puta, a samo jedanput govori o njegovu zanimanju. Ne navodi nam također ni jednu jedinu njegovu riječ niti što kaže o svršetku njegova života. Jer je bio tesar, na prvi pogled može se činiti da je posve opravdano njegovo patronatstvo nad radnicima. Kažem na prvi pogled jer se, na primjer, u Svetom pismu o sv. Pavlu govori kao o manualnom radniku na 7 mjesta. On sam piše "da se mučio dan i noć" (usp. 1 Sol 2,9). Pa ipak Crkva ne postavlja svetog Pavla već sv. Josipa za uzor radnikâ. A dok to čini, onda želi reći da Josipovo svakidašnje poslovanje i njegov rad nije bio samo čisto naprezanje, već spremnost služenja u vjernoj poslušnosti tajni utjelovljenja Sina Božjega i djela otkupljenja. A to bi morao biti smisao rada svakoga kršćanskoga djelatnika. Rad bi morao biti apostolska služba, suradnja s Kristom na djelu spasenja. I ako je jedan stari kršćanski pisac - Pseudo-Dionizije - zapisao "da je od svih božanskih djela najbožanskije surađivanje s Bogom na spasenju duša", onda i rad kršćanskog radnika, stavljen u službu spasenja, poprima božanske razmjere. Kad je, dakle, Pio XII. uvodio blagdan sv. Josipa Radnika, mislio je na "tiho i vjerno posvećivanje svakidašnjega rada", kako je to činio taj najveći šutljivac - sveti Josip, a ujedno svetac koga jedino nadvisuje Bogomajka Marija. Njega Pio XII. nije oklijevao nazvati "najčistijim, najsvetijim, najuzvišenijim od svih Božjih stvorova". Taj, dakle, div među svecima i duhovnim velikanima bijaše po zanimanju samo "tesar" - drvodjelja, radnik.

- 20:28 - Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 29.04.2010.

SVETA KATARINA SIJENSKA

Rodila se 1347. u Sieni (u ulici Fontebranda), u Italiji, pretposljednja od dvadeset petero djece. Kao mala djevojčica, vođena Božjom milošću, zavjetova Bogu djevičanstvo (1354.) Nadvladavši protivljenje svojih ukućana, započela je među Sestrama od Pokore strogi život molitve, posta i pokore (1363.). Odavši se motrenju (kontemplaciji) slatke Prve Istine, nastojala je “spoznati Boga u sebi i sebe u Bogu”. Do god. 1370. taj je strogi život provodila kod kuće. Te je godine u viđenju primila od nebeskog Zaručnika zapovijed da krene putem apostolata. Otada je, obogaćena mnogim darovima Duha Svetoga, njemu vazda savršeno poslušna, znala “u ćeliji svoga srca” ujediniti duboku kontemplaciju s čudesnom apostolskom djelatnošću. Samog je papu vatrenim riječima i krasnim pismima sklonila da se vrati u Rim (1376.). Trudila se da mnoge muževe i žene svakog staleža dovede na put kreposti i mira. Ražarena ljubavlju, nastojala se suobličiti raspetom Kristu i zaslužila je da 1. travnja 1375. bude urešena Kristovim ranama, koje su blistale svjetlom, a ne krvlju. “Njezino znanje nije bilo stečeno; bila je više učiteljica nego učenica” (Bula kanonizacije). Ostavila je divne spise duhovne i teološke nauke, osobito Dijalog (1378.). Zaslužila je da je mnogobrojni njezini učenici zovu svojom “majkom” i da to ona bude za sva vremena u cijeloj Dominikanskoj obitelji. Preminula je u Rimu 1380. i pokopana u bazilici Santa Maria sopra Minerva. Pio II. proglasio ju je 29. lipnja 1461. svetom, a Pavao VI. godine 1970. naučiteljicom Crkve.

- 17:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 28.04.2010.

Dosli smo ti Majko draga

- 20:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 26.04.2010.

Hodočašće u Međugorje

Pozivamo sve zainteresirane na hodočašće u Međugorje dana 08.i 09.05.2010. Polazak je 08.05.2010 u 5 sati, a povratak 09.05.2010 oko 20 sati. Javite se pateru Ivanu Mir i dobro

- 20:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 24.04.2010.

ČETVRTA VAZMENA NEDJELJA

27 Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom. 28 Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke. 29 Otac moj, koji mi ih dade, veći je od svih i nitko ih ne može ugrabiti iz ruke Očeve. 30 Ja i Otac jedno smo." (Iv 10, 27 -30) Živimo u vremenu najveće univerzalizacije, a istovremeno u vrijeme najveće podijeljenosti (partikularizma). Podjela na rase, klase, nacije, spolove… Svaki dan imamo sve veće iskustvo podijeljenosti i različitosti koje se suprotstavljaju. Kao da se neke jedinice (grupe) organiziraju ne da bi se unutarnje bogatile i usavršile nego da se suprotstave jedne drugima. I to je razlog da su konflikti ono što karakterizira povijest ljudskog roda. Konflikti opečaćuju i Izabrani narod. Danas se pitamo, da li čovječanstvo ide prema ujedinjenju ili ide prema razjedinjenju? Bilo je vremen kad se dobivao dojam da se ide prema ujedinjenju, ali zadnja vremen to demantiraju. I prijašnje jedinstvo izgleda da nije bilo jedinstvo koje je stvarala ljubav nego je to bilo jedinstvo dominacije i prisile. Nije bio pozitivni element koji je sjedinjavao ljude nego je bio element egoizma. A taj element ne može dugo zadržati niti ljude niti narode u zajedništvu. – Zajedništvo je moguće jedino kad izvire iz ljubavi i prijateljstva. To je naše iskustvo: i podvojenost i zajedništvo. Isus Dobri pastir. Bog je dobar, Isus je dobar. Isus iskazuje svoju dobrotu prema svakom ljudskom biću, prema svemu. Počevši od djece do razbojnika. On nije prihvaćao nikakve klase i rangove, jednako tretira bogate i siromašne. Takvog nam objavljuje Boga Isus Krist. Pastir je biblijski izraz koji je prisutan kroz cijelu povijest Božjeg naroda, a njime se hoće izraziti organiziranje i vođenje naroda. Ljubav! Mislim da je ova tema, tema pastira, tema vođe danas nama aktualna. Sad kada se nudi i nameće više 'pastira', sad kad smo pred izborom, vrlo je važno imati zdrav kriterij pri tome izboru. Netko reče da danas imamo više 'svetaca' (vođe koje se tako predstavljaju) nego li crkava. – Eto baš današnje vrijeme i današnje Evanđelje traže od nas zdrave kriterije prosuđivanja i biranju Pastira. Dobri Pastir daje svoj život za svoje stado. On daje prednost narodu i narodnim interesima pred svojim. On ljubi svoj narod, on svoju ljubav svjedoči svojim predanjem. Svoje ljubi više nego li samoga sebe. Dobri Pastir (Vođa) ljubi svoj narod, govori mu razumljivo, ne laže mu, ne želi ga iskoristiti. I njegov narod 'njuši' njegovu dobrotu. Osjeća se da li netko vlada vladalački ili netko vlada služeći. Osjeća narod ljubav svojeg Pastira, ali isto tako narod osjeća i 'pastira' koji bi žrtvovao svoj narod radi svojeg vladanja. Koliko se 'vukova' prikazalo i nudilo narodu kao da su 'pastiri'? Cijela je ljudska povijest upoznata tragičnim završetkom takvih vođa, a nažalost i naroda. Koliko je bilo 'vukova' koji su se obukli u 'janjeće' kože? Nema pravila, nema ustava kojega zli pastir ne može zloupotrijebiti. Zato je nemoguće bilo kakvom 'demokracijom' paralizirali zle. Zato treba pronaći pastira koji ima srce koje je željno ljubiti a ne srce koje je željno vladati. Često se događa – to je tragedija naše povijesti – da baš oni koji nisu za vođe sami se umisle da su najbolji, da su oni bogomdani za vladare. Tako je uvijek bilo. Sjetimo se priče iz Knjige Brojeva: sva plemenita stabla ne žele vladati, ali trn misli da je on baš zato da vlada… Dobrom Pastiru, plemenitom vođi svatko je važan. Nema otpisanih, niti se bilo koga otpisuje. Nikoga se ne može izgubiti, nikoga se ne proglašava neprijateljem. (Ne producirajmo neprijatelje!). Različita mišljenja i gledanja još ne znače neprijateljstvo. Za primitivce je svako razlikovanje neprijateljstvo, ali za ljude duha razilaženje još ne znači neprijateljstvo. Očito da mogu postojati različite opcije upravljanja narodom, ali svima treba biti osnova (dobro) dobrota i ljubav. Zlom se ne može vladati niti se na zlu može budućnost graditi. 'Tko s vragom sadi tikve, o glavu će mu se obiti', kaže narodna poslovica'. Pastir je iz naroda i za narod. Nitko se ne može nametati za gospodara 'glupom narodu' (masi). Tko je god podcijenio narod toga je narod odbacio. Svoj se narod (sve stado) nikada ne podcjenjuje. Pastir i stado jedno su. Koliko god su nam potrebni pastiri stručnjaci isto toliko je važno i da su pravednici. Osjetljivi smo i na imanje ali i na pravednost. Poslije vremena materijalnih kriza potreban je netko tko će povesti prema svjetskoj normali imanja, ali i poslije vremena 'lažnih pastira' potrebni su nam istinski i pravedni pastiri. Gospode, obdari nas Dobrim pastirima… M. Jurčević, OP

- 07:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 23.04.2010.

FRAMA SLAVONSKI BROD

- 06:22 - Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 22.04.2010.

SVETI JURAJ

Ovaj slavni mučenik uvijek je bio glasovit u Istočnoj i Zapadnoj crkvi. Njegovo štovanje kao sveca jedno je od najstarijih u Crkvi. Već u IV stoljeću neke crkve u Siriji posvećene su njemu, a u Carigradu, svecu u čast, crkvu je podigao sam car Konstantin. Legenda kaže da je sv. Klotilda, žena franačkog kralja Klodovika podizala oltare u čast sv. Jurju. Sv. German, pariški biskup, jedan od najglasovitijih prelata šestog stoljeća mnogo je pridonio štovanju ovoga sveca na tlu Francuske. On je dao sagraditi kapelu u čast svetom Jurju u crkvi Sv. Vinka koja se danas zove crkva Sv. Germana. No njegova popularnost u zapadnoj Europi masivnije započinje u 13. stoljeću tijekom križarskih ratova. Kako je on po zvanju bio vojnik, nekoliko vojničkih viteških redova nosi njegovo ime. Kršćanske vojske za vrijeme križarskih ratova stavljaju se pod Svečevu zaštitu. U vrijeme križarskih ratova koji su pokrenuti u svrhu oslobađanja Kristova groba i Svete zemlje od Saracena, križarske su vojske imale svoga sveca zaštitnika. Načelno, to su bili oni sveci koji su na bilo koji način vezani za oružje, vojsku, rat. Među njima je i Sveti Juraj, svetac - ratnik, ideal srednjovjekovnih vitezova, simbol nepobjedivosti i ustrajnosti u kršćanskoj vjeri. Posredstvom vitezova križara, koji su se vratili s vojnih pohoda u Svetoj zemlji, štovanje Svetoga Jurja u Zapadnoj, Srednjoj i Sjevernoj Europi velikom se brzinom proširilo, tako daje on jedan od najštovanijih svetaca. Postojalo je i nekoliko vojničkih redova koji su nosili njegovo ime kao npr. onaj što ga je 1470. osnovao car Friderich IV., u gradu Genovi - Red Sv. Jurja, pa onda u Aragonu osnovan 1200. godine. Prema G. Croisehi: "Mučili su ga na svaki način ako bi vjerovali svemu onome što najstarija djela o mučeništvu našeg sveca donose o njegovim patnjama. Sve ono najokrutnije, što može smisliti nečovječno barbarstvo, bijes tiranina, zloća pakla, upotrijebljeno je u mučenju nepobjedivoga mučenika; ali sve to poslužilo je da zbuni pogane i očituje slavu svemogućeg Boga, kojega je Juraj častio. Željezo, vatra i živo vapno, upotrijebljeni su da slome njegovu odlučnost u vjeri. Ustrajnost i veselje koje se moglo vidjeti na njegovu licu usred tolikog mučenja, čudesan sjaj koji je okruživao njegov lik rušio je tminu groznoga zatvora. Mnoga čudesa koja je učinio u prilog onih koji su pridonijeli da trpi, učinila su da se slavi njegova vjera. Protolije i Anatolije, obojica pretori, uzalud su vikali, čarali, magijali -Jurjeva herojska strpljivost usred najvećih muka i čudesa koje je činio, slomili su i najtvrdokornije i učinili da se uplaši i sam car. Govori se da se obratila i sama carica Aleksandra i zaslužila slavu mučeništva." Papa Zakarije (741.-752.) u grad Velabro (Italija) prenosi u veličanstvenoj procesiji relikvije njegove glave pronađene u Lateranu. Relikvija se čuva u srebrnom poprsju sveca koje je darovano od strane kardinala Hanibalda de Ceccano (umro 1350.). Poprsje je prenijeto u crkvu Sv. Petra u Vatikanu. 16. siječnja 1408. god. ponovno je preneseno u crkvu Sv. Jurja u Velabru, gdje se i danas može vidjeti. 1600. godine dio relikvije poklonjen je gradu Ferarri.

- 12:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 21.04.2010.

Župa sv Nikole Tavelića

Župa sv Nikole Tavelića na Jelasu 08.05.2010. organizira put na duhovnu obnovu u Kuću susreta Tabor u Samoboru. Voditelj duhovne obnove je fra Zvjezdan Linić Polazak hodočasnika je 08.05.2010 u 5 sati ispred autobusnog kolodvora. Za sve informacije obratite se na broj 091 764 7389 ili na 099 372 0449

- 16:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 20.04.2010.

Susret novaka Osječkog područnog bratstva

U subotu 17.04.2010 u Županji je održan susret novaka Osječkog područnog bratstva. Sudjelovali su novaci mjesnih bratstava iz Đakova, Sikirevaca, Vukovara, Otoka, Borova Naselja, Županje, Iloka i Slavonskog Broda. Susretu su nazočili i duhovni asistent područnog bratstva, pater Flavijan, sestra Karmela duhovna asistentica mjesnog bratstva u Đakovu, ministra područnog bratstva sestra Maja, tajnik brat Ivica i sestra Blaženka služiteljica u Iloku. Susret je započeo brat Zoran, povjerenik za formaciju područnog bratstva. Nakon molitve i pjesme, izlaganje sa temom "Zavjetovanje" održala je sestra Karmela. Nakon nedahnutog izlaganja sestre Karmele, domaćini su nas počastili sokom i kavom , a zatim smo krenuli na svetu Misu za vrijeme koje su zavjetovana braća i sestre obnovili zavjete. Poslije svete Mise slijedio je ručak i druženje. Zahvaljujemo domaćinima koji su nas srdačno primili i ugostili. Mir i dobro sestra Ružica

- 17:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 17.04.2010.

TREĆA VAZMNA NEDJELJA

11Poslije toga očitova se Isus ponovno učenicima na Tiberijadskome moru. Očitova se ovako: 2 Bijahu zajedno Šimun Petar, Toma zvani Blizanac, Natanael iz Kane Galilejske, zatim Zebedejevi i još druga dva njegova učenika. 3 Kaže im Šimun Petar: "Idem ribariti." Rekoše: "Idemo i mi s tobom." Izađoše i uđoše u lađu, ali te noći ne uloviše ništa. 4 Kad je već svanulo, stade Isus na kraju, ali učenici nisu znali da je to Isus. 5 Kaže im Isus: "Dječice, imate li što za prismok?" Odgovoriše mu: "Nemamo." 6 A on im reče: "Bacite mrežu na desnu stranu lađe i naći ćete." Baciše oni i više je ne mogoše izvući od mnoštva ribe. 7 Tada onaj učenik kojega je Isus ljubio kaže Petru: "Gospodin je!" Kad je Šimun Petar čuo da je to Gospodin, pripaše si gornju haljinu, jer bijaše gol, te se baci u more. 8 Ostali učenici dođoše s lađicom vukući mrežu s ribom jer ne bijahu daleko od kraja, samo kojih dvjesta lakata. 9 Kad iziđu na kraj, ugledaju pripravljenu žeravicu i na njoj pristavljenu ribu i kruh. 10 Kaže im Isus: "Donesite riba što ih sada uloviste." 11 Nato se Šimun Petar popne i izvuče na kraj mrežu punu velikih riba, sto pedeset i tri. I premda ih je bilo toliko, mreža se ne raskinu. 12 Kaže im Isus: "Hajde, doručkujte!" I nitko se od učenika ne usudi upitati ga: "Tko si ti?" Znali su da je Gospodin. 13 Isus pristupi, uzme kruh i dade im, a tako i ribu. 14 To se već treći put očitova Isus učenicima pošto uskrsnu od mrtvih. Isus podjeljuje Petru prvenstvo 15 Nakon doručka upita Isus Šimuna Petra: "Šimune Ivanov, ljubiš li me više nego ovi?" Odgovori mu: "Da, Gospodine, ti znaš da te volim." 16 Kaže mu: "Pasi jaganjce moje!" Upita ga po drugi put: "Šimune Ivanov, ljubiš li me?" Odgovori mu: "Da, Gospodine, ti znaš da te volim!" Kaže mu: "Pasi ovce moje!" 17 Upita ga treći put: "Šimune Ivanov, voliš li me?" Ražalosti se Petar što ga upita treći put: "Voliš li me?" pa mu odgovori: "Gospodine, ti sve znaš! Tebi je poznato da te volim." Kaže mu Isus: "Pasi ovce moje!" 18 "Zaista, zaista kažem ti: Dok si bio mlađi, sam si se opasivao i hodio kamo si htio; ali kad ostariš, raširit ćeš ruke i drugi će te opasivati i voditi kamo nećeš." 19 A to mu reče nagovješćujući kakvom će smrću proslaviti Boga. Rekavši to doda: "Idi za mnom!" (Iv 21, 1-19) Ako prijeđemo preko historijskog značenja opisanog događaja pa se upitamo, koje je značenje za nas (a cilj je pisanja i bio taj) ovog teksta? Petrov 'lov' očito ima značenje drugo nego li ribolov. Značenje je usmjereno prema ljudima i širenju Isusove poruke i djela spasenja. Evanđelje ovdje imenuje Petra kao onoga koji je pozvan na naviještanje i širenje Vesele vijesti. On je pozvan da 'lovi' ljude u 'Isusovu mrežu'. Njemu se iza toga pridružuju drugi učenici. Petar naviješta Isusa, ne zato jer je dobio naredbu, nego jer je Isus njega ispunio. On je postao njegova radost i njegov život kojega 'mora' navijestiti. On je gonjen iz sebe da Isusovu Istinu podijeli sa drugim ljudima. To je ta inspiracija propovijedanja i priopćavanja svoje unutarnje radosti. (Drukčije se i ne može iskreno naviještati Isusa!). Unutarnji zanos rađa kuraž i sve mu postaje moguće. Takvi su uvijek otvoreni na sve inicijative. Sve usvajaju, sve pokušavaju. (Petar usvaja Isusov savjet i ne znajući da je Isus). Takvi ljudi (a oni su tip za kršćane) prepoznaju glad drugoga. Spremni su na pomoć bez koristoljubivog računa. I u njihovim rukama se događaju čudesa. Sve im postaje moguće. Drugi evanđelisti donose i Petrovu konstataciju da 'po svojem kriteriju' cijelu prošlu noć nije ništa ulovio. Sad na Isusovu riječ pokušava na sasvim drugačiji način, dapače njemu neshvatljiv, - i ulov biva obilan. To je ono kad se mi zatvorimo u svoj sistem i uz najbolju volju ne vidimo da postoje i druge mogućnosti. Zato je svima nama potreban savjet i drukčije mišljenje. Potrebno je da se naš zaokruženi svijet 'zrači', da dopustimo da u njega uđu i druge i drukčije misli. Tako i nastaje obnova i progres. Kad se vjernik opredijeli za dobro djelo tada prepoznaje da je tu uskrsli Isus. Uskrsli se prepoznaje baš u prijelomnom momentu života. U tim časovima traži se vjera tipa uskrsnuća. Bez te vjere ostali bi zatvoreni u sebe, u svoju smrt. Bez izlaza! Poslije uskrsnuća Isus je prisutan, odnosno, on je prisutan na dosta anoniman način. Prisutan je tamo gdje je dobrota i ljubav. Čak mu se i kult čini čineći dobro i ljubeći. I kad su apostoli i 'bez Isusa' počeli raditi i živjeti po Isusovu doživjeli su uskrslog Isusa – živog Isusa. Apostoli su se poslije uskrsnuća pokazali potpuno drukčiji nego li što su bili prije. Oslobođeni su iluzija i želje za moći. Otvorili su se Božjem Duhu i bili spremni na novi životni poziv. Sami su 'umrli' s Gospodinom i s Gospodinom su uskrsnuli na novi život. Tada su razumjeli tko je Isus. Bilo je potrebno da se oni sami 'uzdignu' iznad sitnica u koje se čovjek zapliće. Novo vrijeme zahtjeva novi način rada. Sada treba baciti 'mreže' na drugu stranu i drukčije nego li što se bacalo kroz proteklo vrijeme. Kao da ne vrijede stare sheme. Sad se rađa novi čovjek i potrebno mu je pristupiti na novi način. – Očito je da smo mi opterećeni starim načinima i mislimo da se drukčije i ne može. – Staru logiku je potrebno zamijeniti novim duhom. Duhom ljubavi i slobode. Očito je da današnja nedjelja upozorava kako prepoznati Isusa, odnosno kako se Isus 'ukazuje', kako ga se vidi. Isus traži da se njegovo djelo - dobrota – prakticira i tako se proširuje njegova stvarnost u svijet. Stoga naviještati Isusa ne znači praviti reklamu, ne znači izvanjske riječi, nego znači početi činiti kako je činio sam Isus Krist. I tada svatko prepoznaje prisutnost Isusa i Isusovo djelovanje. Isus se tada vidi! Petar je izrazit primjer. On je taj koji otkriva svoju vezanost uz Isusa. On je razglašavao Isusa svojim životom. A jedini život propovijeda životnu istinu. Kroz Petra nam je izrečeno iskustvo apostola poslije Isusova uskrsnuća. – Počeli su prakticirati dijeljenje (lomljenje) kruha, bratstvo (međusobnu ljubav), zajedništvo u molitvi – i Isus je bio među njima i otkrivao im se. Otvorile su im se unutarnje oči. Oni su ga vidjeli! Kad nam se osvijetli istina u pameti tada kažemo: Ah, sad vidim! Tako su i 'viđenja' Isusa vrlo različita. Viđenje Marije Magdalene, Petra, Ivana, pa opet Pavla. Radi se o viđenju u duhu. Tko je počeo prakticirati istinu ljubavi u početku je u Isusa vjerovao radi drugih, ali poslije je vjeruje radi vlastitog iskustva. Uskrs nas uvodi u iskustvo Božje i ljudske ljubavi. Uvodi nas u Isusovo i naše uskrsnuće. M. Jurčević, OP

- 14:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 16.04.2010.

16.04.2010. OBNOVA ZAVJETA

Braća i sestre obnavljaju svoje zavjete riječima: Zahvaljujemo Ti, Gospodine, što si nas pozvao u Franjevački svjetovni red. Molimo Te da nam oprostiš sve naše nedostatke, slabosti i prijestupe počinjene protiv našeg obećanja evanđeoskog života i protiv Pravila. Udijeli nam, molimo Te, gorljivost i spremnost što smo je imali prvoga dana kad smo stupili u bratstvo. Osim toga, obnavljamo svoje obećanje da ćemo provoditi evanđeoski život prema Pravilu Franjevačkog svjetovnog reda do svršetka svojih dana. Daj nam također da uvijek živimo skladno sa svojom braćom i sestrama, da mlađima pružimo svjedočanstvo ovoga tako velikoga dara što smo ga primili od Tebe, a to je franjevačko zvanje, kako bismo postali svjedoci i oruđe poslanja Crkve među ljudima naviještajući Krista životom i djelima. Amen. Slavitelj izgovara ovu molitvu: Gospodine, Bože naš, Oče sviju, zahvaljujemo Ti za ljubav i dobrostivost što si ih pokazao prema nama, svojim sinovima i kćerima. Stoga Te molimo da obećanje evanđeoskog života koje su nekoć preuzeli mognu uz Tvoju pomoć izvršiti. To Te molimo po Isusu Kristu Gospodinu našemu. Svi odgovore: Amen.

- 22:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 14.04.2010.

Obnova zavjeta

Pozivamo svu braću i sestre da dođu u petak 16.04.2010. na večernju svetu Misu za vrijeme koje će biti godišnja obnova zavjeta. Mir i dobro

- 16:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 12.04.2010.

KLARISE IZ LERME

Četrdeset trogodišnja časna majka Veronika potpuno je promijenila jedan samostan Klarisa u Španjolskoj učinivši ga magnetom za stotine mladih visokoobrazovanih djevojaka. Sestra Veronika ušla je u samostan Uznesenja Marijina, koji je osnovan 1604. U Lermi, Španjolska, u vrijeme kada je red prolazio kroz veliku krizu zvanja. 22.01.1984 Marijose Berzosa je ušla u samostan i dobila redovničko ime sestra Veronika. Odlučila je ostaviti liječničku karijeru, prijatelje, noćni život i igranje košarke i doći u samostan. „Nitko me nije razumio. Svi su govorili da neću izdržati dulje od nekoliko dana, ali oni nisu osjećali plamen koji je buktio u meni.“ Govori sestra Veronika. Sestra Veronika je ušla u samostan u kojemu 23 godine nije bilo novih zvanja. Sestra Pureza de Maria Lubian koja je u to vrijeme bila časna majka, govori o njoj kao o vrlo dragoj djevojci koje je prošla kroz mnoge muke, ali je ustrajala na putu koji je Bog za nju pripravio. Čak i španjolske novine El Pais, vrlo bliske sadašnjoj socijalističkoj vladi i vrlo nenaklonjene Crkvi, donose vrlo afirmativan članak o sestri Veroniki. Kako piše El Pais, sestra veronika je najveći fenomen u Crkvi nakon Tereze od Kalkute, ona je stari samostan u Lermi pretvorila u vrlo poželjno mjesto za stotine mladih obrazovanih djevojaka. Sada ih tamo ima 135 , prosječne starosti 35 godina i još 100 ih je na listi čekanja za ulazak u samostan. El Pais također navodi da je sestra veronika otvorila i samostan u La Aguileri, gradu 24 kilometra udaljenom od Lerme. To je ogroman samostan koji su joj darovali braća franjevci. To je posve neočekivan bum zvanja kada u Španjolskoj Isusovci imaju 20 zvanja, a Franjevci samo 5. Sve se to događa u ovo vrijeme kada se časne sestre uvoze iz Indije, kenije ili Paragvaja i kada je većina redovnika i redovnica starija od 60 godina. Vikendima stotine hodočasnika dolaze posjetiti samostan: obitelji, članovi crkvenih pokreta, župne zajednice. Ostaju sa sestrama u molitvi, pjesmi i razgovoru i u punini osjećaju što znači živjeti kršćanski život. Većina djevojaka koje su ušle u samostan su imale uspješne karijere i bile u vezama da bi sve ostavila zbog ljubavi za Isusa. To su gradske djevojke, visoko obrazovane u svojim zvanjima i teološki. Sve djevojke su Španjolke, ima čak 5 sestara iz jedne obitelji, jedanaest parova rođenih sestara i nekoliko parova blizanki. Većina njih potječe iz srednje klase i imaju diplome nekog fakulteta. U zajednici imaju pravnica, ekonomistica, fizičarki, kemičarki, saobraćajnih inženjerki , industrijskih radnica, poljoprivrednica, inženjerki aeronautike, arhitekta, liječnika, farmaceuta, biologa, fizikalnih terapeutkinja, knjižničarki, učiteljica i fotografa. Jedna od sestara kaže: ovo je kuća otvorena za sve one koji pokucaju na naša vrata. Španjolska je postala izrazito poganska zemlja i mi smo ovdje da svjedočimo našu vjeru. Sada je vrijeme da djelujemo. Stari samostan u Lermi iz 16. Stoljeća, mogao je primiti 32 sestre. Nakon što su im Franjevci darovali samostan u La Agulieri, brzo su ga preuredile i osposobile da može primiti 100 sestara. Samostan ima 100 ćelija, svaka sa krevetom, stolom i klecalom. Blagovaonica može primiti 400 sestara. Sestre su uredile solarno grijanje, a sada grade i novu kapelicu. Prije nekoliko mjeseci fra Raniero Cantalamessa , propovjednik Papine kuće, održao je duhovnu obnovu za 140 Klarisa u Lermi.

- 21:15 - Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 11.04.2010.

Brat Nikola darovao braću i sestre

Na skupstini 11.04.2010. brat Nikola Barišić donio je skulpture koje je sam izradio i darovao ih je braći i sestrama. Od sveg srca zahvaljujemo našem čika Nikoli.

- 20:28 - Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 10.04.2010.

OD 12. DO 18. TRAVNJA ZATVORENA VELIKA CRKVA

Zbog obnove orgulja (dezinsekcija drvenih dijelova orgulja), Velika crkva ća biti zatvorena od ponedjeljka 12.04.2010. Svete Mise će se ponovo održavati u crkvi u nedjelju 19.04.2010. po ustaljenom rasporedu. Od ponedjeljka 12.04.2010. do subote 18.04.2010. jetarnje i večernje svete Mise održavat će se u kapelici samostana. Mir i dobro

- 21:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 09.04.2010.

DRUGA VAZMENA NADJELJA

Isus je uskrsnuo!. I na različite načine to su shvatili i doživjeli i sami njegovi sljedbenici. Svi su doživjeli početak našega novoga, nečega nepredviđenog. Lom se počeo pretvarati u otvaranje nove mogućnosti. Isusova osoba i istina počeli su klijati u ljudskim srcima. Isus je zaživio! On je postao njihov Mir. On je taj koji ih je raspršene okupio. Opet su okolo njega u radosti i prijateljstvu. Među njima je prostrujao novi Duh Božji koji ih je preporađao i otvarao im nove mogućnosti. Isus je živ! Isusova istina nikada nije bila istina fizike, nego istina duha i ljubavi. Ali ona ima svoj odjek na opipljiv način. Ljubav nije tijelo, ali ljubav progovara kroz tijelo. Ljubavi ništa ne znači 'zatvorena vrata'. Isus (ljubav) može doći, ali kroz zatvoreno srce Isus (ljubav) ne može doći. Zato svatko tko se odriče zla (grijeha) postaje mjesto Isusova objavljenja, mjesto božanske ljubavi. Tko bi htio ostati u zloći i doživjeti uskrsnuće taj se vrlo ozbiljno zatvara. Uskrsnuće započinje u srcu čovjeka – tamo gdje započinje i ljubav. Zato smo mi određeni za uskrsnuće onoga časa kad nas je duh nadahnuo da ljubimo. Tada mi možemo zapaziti i Isusovo uskrsnuće. Isus je uskrsnuo, Isus je živ, to svjedoče svi oni koji prihvaćaju njegovu ljubav, svi koji pokušavaju ljubiti. Pitanje viđenja Isusa je pitanje viđenja Boga. Da li ga oči vide, da li ga prsti diraju? Odgovor bi mogao glasiti i Ne i Da. Ne mogu ga oči vidjeti, ali isto tako doživljaj Boga omogućuje da ga ljudi rukama 'diraju'. Istina Božja uvijek se opipljivo očituje. Zato se i govori o ukazanju. Bog se ukazuje – ljubav se očituje na opipljiv način i time se pokazuje kao 'prava istina'. Kao što prsti ne mogu ocijeniti djela ljubavi – to osjeća duh – tako i Isus duh doživljava, a ne 'prsti'. Toma je u slučaju uskrsnuća i osoba i metafora i simbol i slika. Put do vjere ide u nadvladavanju, nadmašivanju fizičkog zapažanja. Potreban je prijelaz od fizičkog osjetila (pragmatike) na duhovnost. Čini mi se da je vrlo poučno za sve kršćane ponašanje Tominih prijatelja apostola. Iako on još nije na njihovoj 'razini vjere', oni ga se ne odriču. Iako je u sumnjama i dalje se osjeća bratstvo s njima i oni s njime. To je ono što Tomu nije otuđilo. On je doživio da je Isus uskrsnuo u njegovoj braći. On je osjetio Isusovu istinu i Isusovu ljubav u svojoj braći i sestrama. I to je njemu pomoglo da ne zatvori svoje srce i svoj um. On je dvojio ali je bio otvoren. Njegova iskrena otvorenost bila je poziv Bogu da mu se 'objavi'. On, Bog (Isus) mu se 'ukazao'. Tada je taj novi doživljaj bio snažniji od fizičkog dodira i doživljaja. Toma je ušao u 'novi svijet', svijet ljubavi. I sasvim drukčije je shvaćao i doživljavao Uskrsnuće. Toma je tek kroz doživljaj 'rane' doživio samoga sebe ali je doživio i Isusovu istinu. Tada se Toma, kako reče H. Džubran, izliječio od svih sumnji. Toma je spoznajući sebe spoznao da je sin božji, da ga Bog ljubi. On je bio kuražan prema samom sebi. Uočio je da pozna 'tumačiti lice neba i zemlje', ali nije sebe poznavao. Kod Tome se radi o 'prosvjetljenju'. I on je uskrsnuo na novi život. Više to nije bio onaj 'stari' Toma. To je sad nova osoba s novim viđenjem i doživljajem. Apostoli su željeli da i oni uskrsnu s Isusom. I t se s njima i zbilo. Postali su novi ljudi i započeli novi svijet, svijet kršćanstva, svijet zasnovan na ljubavi i prijateljstvu. I to je postalo novi princip kršćanskog bivstva. Toma je simbol čovjekove sumnje i čovjekovog prosvjetljenja. On je simbol tražitelja ali i čovjeka koji je uvijek otvoren, koji se ne zaključava u samog sebe. A tražitelje Bog nikada ne ostavlja same ni prevarene. Isus uskrsli postade Tomi i svim apostolima Put, Istina i Život.Da li je moguće proživjeti kršćanski život bez pojave sumnje? Malo je vjerojatno. Ne radi se ni o kakvoj pohvali sumnje (dvojbe). To je 'bolest' naše volje. Tako je i s angnostikom koji se ne može opredijeliti za vjeru, kod njega se radi o 'bolesti' inteligencije. Sv. Toma Akvinski kaže: „Vjerovati u Krista po sebi je dobra stvar, ali je moralna greška ako se vjeruje u Krista kad razum procjenjuje da je to zao čin; svatko mora slušati svoju savjest, pa i kad je kriva.“ Vjera nužno ne eliminira svaku dvojbu. Zato i vjernik treba bdjeti nad svojom vjerom. Kršćanin nije fanatik ni 'fideist' (koji vjeruje bez razuma). Sumnja (dvojba) je normalan prijelaz u vjerničkom životu. Kroz nju se pročišćava vjera. Ona može pomoći da se produbi vera. To su proživljavali mnogu sveti kršćani. I Duh ih Božji preobrazi. Marijan Jurčević, OP

- 20:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 07.04.2010.

OSTANI S NAMA

Ostani s nama, jer večer je, ostani Gospode, Ostani s nama jer mrači se, ostani Gospodine! Dvojica braće išli su tužni što Isus umrije, kad priđe Isus uskrsli k njima, tuga ih minu u tren. Riječ tvoja jasna često mi zbori, želi me podići, al’ sav moj govor, djela i misli žele Te mimoići. Sebe nam daješ, život nam vraćaš, sa nama blaguješ, Hvala Ti, Kriste, za ljubav silnu, koja nas vodi kroz svijet! Primi nas Kriste, sinove Oca, tvoja smo braća mi, premda je večer, tama sve veća, pođimo skupa sad svi!

- 20:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 06.04.2010.

KRALJICE NEBA

- 08:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 05.04.2010.

VAZMENA NEDJELJA

Što za nas danas znači Isusovo uskrsnuće, što znači za cijelu prošlost, sadašnjost i budućnost? Za sv. Pavla Uskrsnuće je osnovica našeg vjerovanja Isusu i našem vjerovanju u spasenje. Cijeli NZ je oslonjen i potvrđen Uskrsnućem. Biti kršćanin, prema sv. Pavlu, znači vjerovati u uskrsnuće Isusovo i naše. Kršćani nisu kršćani radi toga što bi vjerovali u grijeh, križ, patnju, smrt, nego jer vjeruju u oproštenje i radost, oslobođenje i život vječni. Srce vjere je nada da će se patnja pretvoriti u radost, smrt u uskrsnuće, pa će svaka pogreška biti 'sretna' pogreška. I baš je po ovome stavu kršćanska religija nadnaravna religija. Iako živimo 'pod kamenom', prebivamo u 'grobu', nosimo teret života, kao da je sve iznad naših mogućnosti. I tako smo se naviknuli kao na normalno stanje – skoro se naučimo na neku vrstu ropstva. Tko je sposoban otkloniti 'kamen' s nas? Na ova pitanja odgovara nam blagdan Isusova uskrsnuća. Vjerovati u Boga znači vjerovati u sreću i radost. A ljubav i dobrota uskrsavaju život, a život umire u egoizmu, mržnji, zlu… A vjera u uskrsnuće izvire iz ljubavi. A kroz Krista se otvara i upoznaje ljubav koja nosi život vječni. Da li bi mi željeli da uskrsnemo? I da li vjerujemo Isusu da s njime možemo uskrsnuti? Ne samo na koncu života već i sada, u raznim životnim događanjima. Nama je potrebno višestruko uskrsnuće. Mi vjerujemo ne u obnovu života nego u vječni život, a to znači da ga mi već sada živimo. Pitajmo se da li smo imali barem 'malo' uskrsnuće? A to znači da smo djelomično umrli našim manama, potištenostima, našim grijesima. Isus uskrisuje u ljubavi. Uskrs je potvrda čudesnosti i svemoći ljubavi. Pa i danas vjera ne treba biti svjedok prošlosti, iz nje treba se i danas događati uskrsnuće. Danas mi trebamo svjedočiti pravednost i ljubav Isusovu. Tako se Isusovo uskrsnuće svjedoči 'našim uskrsnućem'. S. Augustin veli: Pogani su govorili da susrećući novokrštenike na ulicama na uskrsno jutro susreće Uskrslog Isusa. Da, tamo gdje su dvojica ili trojica okupljeni u Isusovo ime, u njegovoj ljubavi, Isus je s njima. Svih dvadeset i sedam novozavjetnih knjiga svjedoči o vjeri u Isusovo uskrsnuće. Svi ga kršćani prihvaćaju i vjeruju u Božji zahvat u osobi Isusa Krista. Vjera u uskrsnuće Kristovo pripada najstarijoj jezgri kršćanske propovijedi (1Kor 15, 3-8). Za židovsku antropologiju (shvaćanje čovjeka) nema života bez tijela – što znači da nema uskrsnuća dok je tijelo u grobu. Isto tako je potrebno napomenuti da postoji razlika između uskrsnuća i reinkarnacije. Uskrsnuće je 'ulazak' u novo nebo, novu zemlju, novi čovjek, novo tijelo. A reinkarnacija je ponovno utjelovljenje starog čovjeka, iako joj je cilj da se iz tog procesa iziđe (nirvana). Uskrsnuće je nešto što nadilazi 'dodir', samo ga doživljava i uočava vjera u duhu Božjem. Radi se o produhovljenom tijelo, produhovljenoj osobi. (Uskrsni se 'ukazuje' a ne susreće). Uskrsnuće nam govori da je Bog s Isusom i da hoće biti s nama i u nama. Također uskrsnuće potvrđuje jedinstvo 'Neba ' Zemlje'. U Bogu je sve jedno – tijelo i duh. A produhovljeno tijelo postaje 'nebesko', vječno. Utjelovljujući se Bog postao je i čovjek. U sebi sjedinjuje nebo i zemlju, tijelo i duh. I vjera u uskrsnuće je vjera koja nadilazi 'naravnost' i naivnost. – Do uskrsnuća se dolazi kroz ljubav i patnju. Samo ljubav pobjeđuje zlo i sputanost. S Isusom se dogodilo nečuveno i apsolutno Novo. Njegova ljubav je pobijedila smrt. 'Trava nije rasla na njegovom grobu', kako reče narod. Uskrsnuće isto tako nije reanimacija (oživljavanje) nego transformacija (preobraženje). Vjera u uskrsnuće otvara 'unutarnje' oči, novi pogled na sadašnjost i budućnost ljudskog života i roda. S Uskrsom za započeo novi svijet, - novi čovjek, - nova era. S Uskrsnućem Isusovim kršćanska vjera nije vjera prošlosti nego vera sadašnjosti i budućnosti. Kroz nju i u njoj čovjek odrasta u vječnog čovjeka. Vjera mu daje jakosti da može izdržati i profilirati se kroz razne kušnje i križeve. Čovjeka njegova narav usmjerava na pobožanstvenjenje. On nosi u sebi transcendenciju i imanenciju – Nebo i Zemlju. Klement Aleksandrijski (Stromates) kaže: 'Ako si stvarno susreo svog brata – ti si također susreo Boga.' Marijan Jurčević, OP

- 12:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 04.04.2010.

SRETAN USKRS

Uskrsnuće je događaj koji je promjenio svijet i stalno ga mijenja. Neka snaga praznoga groba bude i vama poticaj za promjenu svijeta na bolje. Neka radost Uskrsa ispunja svaki vaš dan. Svoj braći i sestrama, svim vjernicima želimo sretan Uskrs. Mir i dobro

- 11:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #

USKRSNO BDIJENJE

- 11:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 02.04.2010.

OBREDI VELIKOG PETKA

Obredi Velikog petka - Petak muke Gospodnje Obredima Velikog petka spominjemo se Kristove muke. Pratimo Krista na njegovu putu poniženja, trpljenja, patnje i smrti. Pokora, post, žalost i ozbiljnost daju pečat tome danu. Toga dana Crkva ne slavi euharistiju, već promišlja o smrti puna žalosti i skrušenosti. Obredi Velikog petka podijeljeni su u tri dijela: služba riječi, klanjanje križu i sveta pričest. Na početku svi obavljaju pokajnički čin u šutnji, klečeći, a svećenici se prostiru u najdubljoj poniznosti pred oltar. Tada priznajemo Bogu sve svoje osobne grijehe, ali i grijehe čitavoga svijeta zbog kojih je Krist podnio muku i smrt na križu. Priznavajući grijehe, izražavamo svoju spremnost na žrtvu pokajnicu, ali i duboku i čvrstu nadu koju crpimo iz Božje riječi. Zato nakon zborne molitve i čitanja biblijskih tekstova sluša se izvještaj o muci Isusa Krista kako ju je zapisao evanđelista Ivan. Nakon homilije u kojoj se objašnjava smisao Kristove žrtve i smrti na križu za naše spasenje, slijedi sveopća molitva. U toj molitvi zajedno s čitavom Crkvom, moli se za sve potrebe svijeta i Crkve, osobito za one koji svojim trpljenjem nastavljaju Isusovu muku i za one koji još ne poznaju neizrecivu Božju ljubav, koju nam je Otac posvjedočio u svome Sinu koji je došao svojom smrću i uskrsnućem spasiti čitav svijet. Nakon službe riječi slijedi klanjanje križu. Svećenik razotkriva i pokazuje križ, sredstvo mučenja i smrti. Poslušnošću i predanjem u Očevu volju Isus to sredstvo preobražava u sredstvo našega spasenja. Križ, dakle, postaje simbolom spasenja, života i nade. Iskazujući poklon križu, zahvaljujemo Kristu za njegovu neizmjernu ljubav prema nama. Bogoslužje Velikog petka završava pričešću. Pozvani smo sjediniti se s Kristom blaguj ući euharistijski kruh, posvećen na misi Velikog četvrtka. Toga se dana bolje razumije da blagovanje Kristova tijela u svetoj pričesti znači uzeti udjela u njegovoj žrtvi, prihvatiti trpljenje iz ljubavi prema braći i sestrama, te tako s Kristom širiti život u svijetu. Obredi muke Gospodnje završavaju molitvom nad narodom, a nakon toga vjernici u tišini, bez pjesme, napuštaju crkvu.

- 21:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 01.04.2010.

VELIKI ČETVRTAK U FRANJEVAČKOJ CRKVI

- 21:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.