nedjelja, 31.01.2010.

Franjevačka (Velika) crkva Slavonski Brod - Devetnica Gospi Lurdskoj 02.-11.02.2010.

Draga braćo i sestre! Mir vam i dobro! I ove godine želimo s vama slaviti blagdan Gospe Lurdske. Pripremit ćemo se devetnicom od 02. Do 11. Veljače 2010. Svaki dan je krunica u 18 sati. 02.02.2010. Prikazanje Gospodinovo – Sviječnica 03.02.2010. Svetu Misu i propovijed predvodi velečasni Ivan Lenić, župnik 04.02.2010. Svetu Misu i propovijed predvodi velečasni Ivan Ćurić, župnik 05.02.2010. Svetu Misu i propovijed predvodi franjevac 06.02.2010. Svetu Misu i propovijed predvodi velečasni Andrija Đaković, župnik i dekan 07.02.2010. Svetu Misu i propovijed predvodi franjevac 08.02.2010. Svetu Misu i propovijed predvodi otac dr. Darko Tepret 09.02.2010. Svetu Misu i propovijed predvodi otac dr. Darko Tepret 10.02.2010. Svetu Misu i propovijed predvodi otac dr. Darko Tepret 11.02.2010. Blagdan Gospe Lurdske, sveta Mise su dopodne u 7 i 10 sati Središnje slavlja počinje svetom misom u 17 sati koju predvodi Nadbiskup đakovački i srijemski dr. Marin Srakić. Nakon svete Mise je procesija s kipom Gospe Lurdske koju će nositi mladi župe Sv. Mateja Garčin u narodnim nošnjama. Idemo uobičajenim putem uz Savu i natrag. Nakon toga pjevamo „Tebe Boga hvalimo“ i blagoslovom završavamo blagdan Gospe Lurdske. DOBRO DOŠLI NA SLAVLJE GOSPE LURDSKE KOJA JE POČETAK SVIJETA BOLJEGA! vaši franjevci

- 21:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 30.01.2010.

4. nedjelja kroz godinu - C

21 On im progovori: "Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima." 22 I svi su mu povlađivali i divili se milini riječi koje su tekle iz njegovih usta. Govorahu: "Nije li ovo sin Josipov?" 23 A on im reče: "Zacijelo ćete mi reći onu prispodobu: Liječniče, izliječi sam sebe! Što smo čuli da se dogodilo u Kafarnaumu, učini i ovdje, u svom zavičaju." 24 I nastavi: "Zaista, kažem vam, nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju. 25 Uistinu, kažem vam, mnogo bijaše udovica u Izraelu u dane Ilijine kad se na tri godine i šest mjeseci zatvorilo nebo pa zavladala velika glad po svoj zemlji. 26 I ni k jednoj od njih nije bio poslan Ilija doli k ženi udovici u Sarfati sidonskoj. 27 I mnogo bijaše gubavaca u Izraelu za proroka Elizeja. I nijedan se od njih ne očisti doli Naaman Sirac." 28 Čuvši to, svi se u sinagogi napune gnjevom, 29 ustanu, izbace ga iz grada i odvedu na rub brijega na kojem je sagrađen njihov grad da ga strmoglave. 30 No on prođe između njih i ode. Naučava u Kafarnaumu i liječi opsjednutoga (Lk 4, 21-30) A evo vam puta najizvrsnijega! 13Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi ili cimbal što zveči. 2 Kad bih imao dar prorokovanja i znao sva otajstva i sve spoznanje; i kad bih imao svu vjeru da bih i gore premještao, a ljubavi ne bih imao - ništa sam! 3 I kad bih razdao sav svoj imutak i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže, a ljubavi ne bih imao - ništa mi ne bi koristilo. 4 Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; 5 nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; 6 ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; 7 sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. 8 Ljubav nikad ne prestaje. Prorokovanja? Uminut će. Jezici? Umuknut će. Spoznanje? Uminut će. 9 Jer djelomično je naše spoznanje, i djelomično prorokovanje. 10 A kada dođe ono savršeno, uminut će ovo djelomično. 11 Kad bijah nejače, govorah kao nejače, mišljah kao nejače, rasuđivah kao nejače. A kad postadoh zreo čovjek, odbacih ono nejačko. 12 Doista, sada gledamo kroza zrcalo, u zagonetki, a tada - licem u lice! Sada spoznajem djelomično, a tada ću spoznati savršeno, kao što sam i spoznat! 13ada: ostaju vjera, ufanje i ljubav - to troje - ali najveća je među njima ljubav. (1Kor 12,31-13,13) Jedna riječ koja može sažeti cijelu Isusovu poruku i pouku i samoga Isusa jest: Ljubav! O njoj trajno piše sv. Ivan, pa sv. Pavao. Pavao u poslanici Korinćanima pjeva hvalospjev ljubavi. Uspoređuje ju sa drugim ljudskim vrlinama i moćima i daje joj prednost. Sve prolazi samo ljubav ostaje! Ljubav čovjeka čini potpunim, sretnim i vječnim. Uz vjeru i nadu ljubav je božanska vrlina. Ona je jednaka s Bogom. Pa i vjera i nada će proći, a ljubav ostaje vječno. I Pavao nam ukazuje koje su vlastitosti ljubavi jer mi ljudi znamo staviti pod ljubav svega i svačega. 'Vuk voli janje ali ga ne ljubi, mačka voli miša ali ga ne ljubi', kaže poslovica. Ljubav je velikodušna, ne zavidi, nije ljubomorna. Zavist i ljubomora su znakovi da se ne radi o istinskoj ljubavi. Osobito je zavist i ljubomora bolest kad se žaloste radi dobra drugoga. Ako zavide na sreći drugoga. Zavist je iskonska sjena ljubavi i čovjeku smeta da bude sretan i potpun. Ljubav je nepristrana. Ona tjera iz čovjeka napast da krivo prosuđuje drugoga, da ne bude čangrizav i zavidan, zato su nesretni ljudi vrlo često odgovorni za svoju nesreću. Ljubav je uvijek opredijeljena za istinu. Prihvaća drugoga i kad je drukčiji, dapače i podržava ga u njegovoj autohtonosti. Ljubav osmišljava cijelo ljudsko djelovanje, sve naše prosudbe. Ljubav nas otvara prema drugome pa ga iz i kroz ljubav bolje upoznajemo nego li 'nedobrohotnom' spoznajom. Kroz ljubav se postaje zreliji i odrasliji. Ljubav donosi smirenje. Zato osoba bez ljubavi svaki dan umire. Ljubav ljubi i 'neljubivo', oprašta i 'neoprostivo', zauzima se za onoga koji ne može uzvratiti. Na drugog čovjeka možemo gledati kroz ljubav ili ga ne prepoznajemo kao čovjeka. Zato bi se moglo reći da su ljudski odnosi ljudski ako su kroz ljubav. Tako bi se moglo reći da je čovjeku ljubav iskonska potreba i iskonski zasjenjena. U kome 'djeluje' ljubav taj je sretan, u kome 'ne djeluje' taj je nesretan čovjek. Zato svi ljudi, sva ljudska bića čeznu za ljubavlju. Ona je čovjeku potrebna kao što mu je potrebna fizička hrana za fizički život. Dapače, čovjeku je ljubav potrebna za duševni i tjelesni život. Vrlo važno je u sebi otkriti – omogućiti – ljubav i time se otkriva smisao življenja za sebe i za drugoga. Čak bi dušu mogli nazvati unutarnjom ljubavlju ljudskog bića. Zato se za nekoga tko ljubi i kaže ovaj ima duše. Zato bi mogli reći da svatko ima u sebi tu vrlinu, ali ju mnogi zatrpaju drugim stvarima i egoizmom koji se pretvara kao da je ljubav, a on je najveći neprijatelj ljubavi. Ljubav je najveća afera čovječanstva i sržna stvarnost ljudskog postojanja. Zato, ako bi htjeli navesti pasuse u kojima Isus govori o veličini ljubavi, onda bi svakako trebalo ponoviti cijelo Evanđelje. Međutim riječ 'ljubav' najviše se ponavlja a vrlo čest se profanira i simplificira, pa čak i vulgarizira. Tako da nam je ljubav najpoželjnija i neizreciva. Kao da je uvijek na horizontu kojem težimo. Svi problemi današnjeg čovječanstva, bilo starijih bilo mlađih, mogu se svesti samo na jednu riječ: manjak ljubavi… Ovo hoće reći da smo svi 'gladni' ljubavi, ali je to također i znak da nam je svima ponuđena mogućnost ljubiti. Ljubav nije neka apstraktna ideja. Ona je konkretna stvarnost i konkretno iskustvo. Ljubav se 'rukom dira'. Isto tako je važno upozoriti da se ljubav može iskusiti kroz drugoga. Isus je to pokazao i pozvao sve ljude. On je svima brat i sve poziva na bratstvo i bratsku ljubav. Prva i najvažnija zapovijed Gospodinova svojim nasljednicima bila je: ljubite se međusobno! Ljubav je kriterij vjere i života onih koji idu Isusovim putom. A da bi ljubav mogli ostvariti, konkretizirati, Isus Krist nam šalje svojega Duha koji je njegova Ljubav, da nas On inspirira u našem svakodnevnom življenju, u svakodnevnom odnosu prema drugima, bližnjima. Ljubiti, znači prihvaćati drugoga, razumjeti ga i ne suditi ga… Sv. Ivan je započinjao i završavao svoje govore pozivom na ljubav jer je to osnovno da se prijeđe iz prkosnog 'djeteta' u odraslog čovjeka i kršćanina… Sv. Augustin kaže: Ljubi i čini sve što želiš (ali s ljubavlju)! Marijan Jurčević, OP

- 13:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 29.01.2010.

Dobrodošlica pateru Mariu

Od sveg srca iskrenu dobrodošlicu želimo pateru Mariu koji je odnedavno u našoj sredini. Moji vrijednosni papiri Moj poziv "Ne boj se, jer ja sam te otkupio: imenom sam te zazvao: ti si moj!" Iz 43,1 Moja plemićka pripadnost "A vi ste rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni da naviještate silna djela Onoga koji vas iz tame pozva k divnom svjetlu svojemu." 1 Pt 2,9 Moje pravo nasljedstva "Ako pak djeca,onda i baštinici, baštinici Božji, a subaštinici Kristovi." Rim 8,17 Moje starosno osiguranje "Do starosti vaše ja ću ostati isti, do vaših sjedina podupirat ću vas. To sam činio: nosit ću vas i dalje, pomagati vas, izbavljati." Iz 46,4 Moje životno osiguranje "Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada." Iv 11,25-26 Moje osiguranje protiv nesreće "Tvojoj nozi on posrnuti ne da i neće zadrijemati on, čuvar tvoj." Ps 121,3 Moje zdravstveno osiguranje "Ja sam Jahve koji daje zdravlje." Izl 15,26 Moje osiguranje protiv požara i poplave "Kad preko voda prelaziš, s tobom sam; ili preko rijeke, neće te preplavit. Pođeš li kroz vatru, nećeš izgorjeti, plamen te opaliti neće." Iz 43,2 dr. fra Mario Crvenka

- 20:02 - Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 27.01.2010.

Trodnevnica priprave za polaganje zavjeta

U četvrtak 28.01.2010. započinje trodnevnica priprave za polaganje svećanih zavjeta. Zavjete će položiti dvanaestero braće i sestara. Pozivamo svu braću i sestre te franjevačke simpatizere da nam se pridruže na trodnevnici koju će voditi naš duhovni asistent, pater Ivan. Mir i dobro.

- 15:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 26.01.2010.

Ekumenski susret - Završetak molitvene osmine za jedinstvo kršćana

- 16:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 24.01.2010.

Obraćenje sv. Pavla

Obznanjujem vam, braćo: evanđelje koje sam navješćivao nije od ljudi, niti ga ja od kojeg čovjeka primih ili naučih, nego objavom Isusa Krista. Ta čuli ste za moje negdašnje ponašanje u židovstvu: preko svake sam mjere progonio i pustošio Crkvu Božju te sam u židovstvu, prerevno odan otačkim predajama, nadmašio mnoge vršnjake u svojem narodu. Ali kad se Onomu koji me odvoji već od majčine utrobe i pozva milošću svojom, svidjelo otkriti mi Sina svoga da ga navješćujem među poganima, odmah, ne posavjetovah se s tijelom i krvlju i ne uziđoh u Jeruzalem k onima koji bijahu apostoli prije mene, nego odoh u Arabiju pa se opet vratih u Damask. Onda nakon tri godine uziđoh u Jeruzalem potražiti Kefu i ostadoh kod njega petnaest dana. Od apostola ne vidjeh nikoga drugog osim Jakova, brata Gospodinova. Što vam pišem, Bog mi je svjedok, ne lažem. Zatim dođoh u krajeve sirijske i cilicijske. Osobno pak bijah nepoznat Kristovim crkvama u Judeji. One su samo čule: "Negdašnji naš progonitelj sada navješćuje vjeru koju je nekoć pustošio" i slavile su Boga zbog mene. (Gal 1,11-24) 1Savao pak, sveudilj zadahnut prijetnjom i pokoljem prema učenicima Gospodnjim, pođe k velikomu svećeniku, 2 zaiska od njega pisma za sinagoge u Damasku, da sve koje nađe od ovoga Puta, muževe i žene, okovane dovede u Jeruzalem. 3 Kad se putujući približi Damasku, iznenada ga obasja svjetlost s neba. 4 Sruši se na zemlju i začu glas što mu govoraše: "Savle, Savle, zašto me progoniš?" 5 On upita: "Tko si, Gospodine?" A on će: "Ja sam Isus kojega ti progoniš! 6 Nego ustani, uđi u grad i reći će ti se što ti je činiti." 7 Njegovi suputnici ostadoše bez riječi: čuli su doduše glas, ali ne vidješe nikoga. 8 Savao usta sa zemlje. Otvorenih očiju nije ništa vidio pa ga povedu za ruku i uvedu u Damask. 9 Tri dana nije vidio, nije jeo ni pio. 10 U Damasku bijaše neki učenik imenom Ananija. Njemu u viđenju reče Gospodin: "Ananija!" On se odazva: "Evo me, Gospodine!" 11 A Gospodin će mu: "Ustani, pođi u ulicu zvanu Ravna i u kući Judinoj potraži Taržanina imenom Savla. Eno, moli se; 12 i u viđenju vidje čovjeka imenom Ananiju gdje ulazi i polaže na nj ruke da bi progledao." 13 Ananija odgovori: "Gospodine, od mnogih sam čuo o tom čovjeku kolika je zla tvojim svetima učinio u Jeruzalemu. 14 On ima od velikih svećenika i punomoć okovati sve koji prizivlju ime tvoje." 15 Gospodin mu odvrati: "Pođi jer on mi je oruđe izabrano da ponese ime moje pred narode i kraljeve i sinove Izraelove. 16 Ja ću mu uistinu pokazati koliko mu je za ime moje trpjeti." 17 Ananija ode, uđe u kuću, položi na nj ruke i reče: "Savle, brate! Gospodin, Isus koji ti se ukaza na putu kojim si išao, posla me da progledaš i napuniš se Duha Svetoga." 18 I odmah mu s očiju spade nešto kao ljuske te on progleda pa usta, krsti se 19 i uzevši hrane, okrijepi se. Savlovo propovijedanje u Damasku Nekoliko dana provede s učenicima u Damasku. 20 te odmah stade po sinagogama propovijedati Isusa, da je on Sin Božji. 21 Koji ga god slušahu, izvan sebe govorahu: "Nije li ovo onaj koji je u Jeruzalemu istrebljivao sve koji Ime ovo prizivlju, pa i ovamo zato došao da ih okovane odvede pred velike svećenike?" 22 Savao pak, sve silniji, zbunjivaše Židove koji prebivahu u Damasku dokazujući: "Ovo je Krist!" 23 Pošto je minulo podosta vremena, odluče Židovi pogubiti ga, 24 ali Savao dozna za njihov naum. Nadzirahu i vrata danju i noću da bi ga pogubili, 25 ali ga učenici noću uzeše i preko zidina oprezno spustiše u košari. 26 Kad je Savao došao u Jeruzalem, gledao se pridružiti učenicima, ali ga se svi bojahu: nisu vjerovali da je učenik. 27 Tada ga Barnaba uze i povede k apostolima te im pripovjedi kako je Savao na putu vidio Gospodina koji mu je govorio i kako je u Damasku smjelo propovijedao u ime Isusovo. 28 Od tada se s njima slobodno kretao po Jeruzalemu i smjelo propovijedao u ime Gospodnje.(Dj 9,1-28)

- 08:58 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 22.01.2010.

Treća nedjelja kroz godinu

1Kad već mnogi poduzeše sastaviti izvješće o događajima koji se ispuniše među nama - 2 kako nam to predadoše oni koji od početka bijahu očevici i sluge Riječi - 3 pošto sam sve, od početka, pomno ispitao, naumih i ja tebi, vrli Teofile, sve po redu napisati 4 da se tako osvjedočiš o pouzdanosti svega u čemu si poučen. 14 A Isus se u snazi Duha vrati u Galileju te glas o njemu puče po svoj okolici. 15 I slavljen od sviju, naučavaše po njihovim sinagogama. Odbačen u Nazaretu 0 13,53-58; Mk 6,1-6) 16 I dođe u Nazaret, gdje bijaše othranjen. I uđe po svom običaju na dan subotni u sinagogu te ustane čitati. 17 Pruže mu Knjigu proroka Izaije. On razvije knjigu i nađe mjesto gdje stoji napisano: 18 Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, 19 godinu milosti Gospodnje. 20 Tada savi knjigu, vrati je poslužitelju i sjede. Oči sviju u sinagogi bijahu uprte u njega. 21 On im progovori: "Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima." (Lk 1, 1-4; 4,14 – 21) Biblija nam donosi iz povijesti Izraela kako su izraelci izbivajući u ropstvu bili zaboravili Zakon (Toru), ne samo kao nauku (teoriju) nego i praktični sadržaj (etiku). Pripadali su Hebrejima ali su se ispraznili “hebrejskog sadržaja“. Sad (tada) je trebalo ponovno narod nahraniti (iznova čitati) sadržajima Tore (Biblije). Kad su već Hebreji potrebno je da u sebi imaju i 'hebrejske sadržaje'. Kako bi mi to danas čitali, ovdje u Hrvatskoj? Da li bi se moglo reći da smo i mi bili u ropstvu (većina naroda) i da su mnogi naši kršćanski i hrvatski sadržaji ispražnjeni. Ostala je ljubav pripadnosti kršćanstvu i zapadu, katoličanstvu, ali smo također ispražnjeni kršćanskim sadržajima. Moglo bi se reći da nam je na općem planu potrebno učiniti ono isto što je učinio Ezra Izraelskom narodu. Nanovo uvoditi u kršćanske sadržaje. Potrebna nam je unutarnja obnova iako se dogodila izvanjska promjena. Izgleda da je sad potrebno ponovno uvođenje u kršćanstvo i kršćanske sadržaje, barem što se tiče javnog ponašanja. Mnogi ne znaju elementarne geste kršćanskog ponašanja, što je očito s nekih vjerskih (javni) skupova. 'Ropstvo' je i mnoge od naše braće i sestra otuđilo, ispraznilo od kršćanstva. Potrebno je vratiti se iskonskoj vrijednosti. Zar nam se Božić nije 'izvanjski' ispraznio, zar se nije dosta profanirao iako ga slavimo kao kršćanski i državni blagdan? Zar ga nismo svetije i religioznije slavili 'u katakombama'? Tako se dogodilo još s dosta kršćanskih vrednota. Postali smo danas nemoralnije društvo nego li što smo to bili prije. Pogledajmo samo na razini govora. Nikada u masmedijima nije bilo vulgarnijeg govora i psovanja kao danas. Potrebno je cijeli život revitalizirati jer je se dosta sekularizirao. U tome vrlo brzo slijedimo sekularizirani Zapad. U Bibliji za sva događanja imamo upute i vjekovna iskustva. Ništa nova pod kapom nebeskom, kaže narodna poslovica. Ali isto tako treba prihvatiti i pouku kako se obnoviti. Bibliju treba trajno prepročitavati i uvijek će nam iznova progovarati i život osvjetljavati. Osvjetljavat će nam put u budućnost. Do sada smo branili kršćanstvo sada ga treba proživljavati u slobodi djece Božje. Isus je poslan da navijesti 'zatvorenicima slobodu'. On naviješta oslobođenje. Očito je da se više ne radi o političkom oslobođenju nego o osobnom oslobođenju. Ako se čovjek u svojoj nutrini ne oslobodi, nikakvo političko oslobođenje ne će mu donijeti slobodu. Osobna sloboda je nešto što nije zavisno od drugoga. Mi smo za svoju slobodu odgovorni. Sami se oslobađamo o svega onoga što nas osobno zarobljava. Osobnog ropstva nećemo se riješiti oslobađajući se političkog ropstva. Ljudi su se izvitoperili, začahurili u sebe, zatvorili u nepovjerenje, izrodili u mimikrijske karikature… Svega se toga treba osloboditi da bi nam “svanula“ osobna sloboda. I osobno ropstvo uvjetuje društveno sljepilo. Društveno sljepilo je skoro najteža čovjekova bolest. Uzrok je mnogih zala i zabluda. Posljedice su strašne i katastrofalne. A tko nekada u nečemu nije bio zaslijepljen – slijep? Isus naviješta, donosi poruku takvima, svima nama. Pomaže nam da iziđemo iz toga duševnog kompleksa. Sv. Augustin je mislio da je duševno sljepilo uzrok svih čovjekovih zala i grijeha. Zaslijepljen čovjek nema pravi kriterij izvora dobra. Dok vlada duševno sljepilo čovjek ne može prepoznati ni drugog čovjeka kao brata niti Boga kao stvoritelja, ni Isusa ka Krista (Mesiju). Isto pravilo vrijedi za duševno slijepilo kao i za osobno ropstvo. Sami smo uzročnici tog slijepila. Ako se ne otvorimo nikada nećemo biti oslobođeni. Prosvjetljenje se ne može dogoditi bez našeg htijenja i nastojanja. Danas ponovno Isus upućuje svoju riječ nama. Svi mi i robujemo i svi smo djelomično slijepi. Dovoljno je otvoriti se iskreno njegovoj poruci i njegovom pozivu. Otkloniti sve ono na što nas je pozivalo božićno vrijeme. Ispraviti krive putove, poravnati doline koje nas razdvajaju, potisnuti mržnju iz svojeg srca, prepoznati gladne i žedne, žalosne i ucviljene… Na koncu, ne budimo nestrpljivi ni sa sobom ni s drugima. Pođimo pravim putom i Božji Duh će nas jačati na tom putu slobode i svjetlosti. “Tvoja Riječ je svjetlo mojoj stopi…“ Marijan Jurčević, OP

- 20:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 20.01.2010.

22.01. Sv. Vinko

Dobro je da ih slavimo mučenike, heroje i svjedoke vjere jer na taj način i sebe sokolimo na vjernost pa i onda kad je to teško i kad traži žrtve. Uz sv. Stjepana, prvog đakona i mučenika, sv. Lovru, rimskog đakona i mučenika, Crkva na osobit način štuje i trećega đakona svetog Vinka. On je bio đakon crkve u hispanskom gradu Cezaraugusti, danas Saragosi. I on je bio žrtva krvavoga Dioklecijanova progonstva. U jednom od svojih govora ovako ga slavi sv. Augustin: "Vama je - reče apostol - za Krista dano ne samo da vjerujete u njega nego i da trpite za njega." To je obadvoje levita Vinko bio dobio, dobio i imao. Jer, da nije dobio, što bi imao? U govoru imadoše pouzdanje a u trpljenju izdržljivost. Nek se stoga nitko u srcu pretjerano ne uzda kad govori, nek se nitko ne ufa u svoje sile kad trpi iskušenje, jer od njega nam mudrost da razborito govorimo dobre stvari, od njega nam i strpljivost da hrabro podnesemo zlo. Sjetite se kako Krist Gospodin u Evanđelju opominje svoje, sjetite se Kralja mučenika kako snabdijeva svoje čete duhovnim oružjem, kako pokazuje ratovanje, dijeli pomoć, obećava nagrade; pošto učenicima svojim reče: 'Na ovom ćete svijetu imati tjeskobu', odmah nadoda ne bi li ih prestrašene utješio: 'Ali imajte pouzdanja ja sam pobijedio svijet'. Što se zato čudimo ako je Vinko pobijedio u njemu od kojega je svijet pobijeđen? On veli: 'Na ovom ćete svijetu imati tjeskobu', ako ih pritisne da ih do kraja ne stisne, ako ih napadne da ih ne osvoji. Dvostruki bojni red razvija svijet protiv Kristovih vojnika. Laska im da ih prevari i prijeti im da ih slomi. Nek nas samo ne sapne vlastiti užitak, nek nas ne zastraši tuđa okrutnost i svijet je pobijeđen. Na jednu i drugu stranu dolazi u susret Krist i kršćanin ne trpi poraza. Tolika se okrutnost nanosila mučenikovu tijelu, a tolika je spokojnost izbijala iz glasa, tolika je nesmiljenost mukâ bješnjela nad udovima, a tolika sigurnost odjekivala u riječima da bismo pomislili kako je u Vinkovu trpljenju na čudesan način netko drugi koji ne govori podvrgnut mukama. I doista je, braćo, bilo tako; upravo je bilo tako: drugi je govorio. Jer je i to Krist u Evanđelju obećao svojim svjedocima dok ih je spremao na ovakve bojeve: 'Nemojte unaprijed smišljati kako ćete ili što ćete govoriti. Jer niste vi koji govorite nego je Duh vašeg Oca koji govori u vama'. Tijelo je dakle trpjelo a Duh govorio, a time što je Duh govorio ne samo da se nadvladavalo bezbožnost nego se i slabost učvršćivala."

- 19:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 19.01.2010.

Sveti Fabijan i Sebastijan

Crkva nam danas pred oči stavlja dvojicu svetaca: svetog Fabijana, papu i mučenika i svetog Sebastijana mučenika. Kao i inače o mučenicima prvih stoljeća i o papi Fabijanu imamo malo podataka. Papa je postao 236. godine i veliku je ljubav pokazivao prema siromasima a naročito je vodio računa da imena onih koji su krvlju zasvjedočili ime Kristovo ostanu zapisana i zapamćena. Za vrijeme Decijeva progonstva papa Fabijan je poginuo mučeničkom smrću i pokopan u Kalistovim katakombama. Sv. Sebastijan vjerojatno je već od djetinjstva bio kršćanin. Posvetio se vojničkom staležu i u kratkom vremenu postao zapovjednik carske tjelesne straže. Bila je to straža cara Dioklecijana koji prvih godina vladanja nije progonio kršćane. Godine 298. Dioklecijan izdaje edikt po kojem kršćani postaju diskriminirani. Godine 303. nastaju najveći i najkrvaviji progoni protiv kršćana. Sebastijan, koji je ipak uspio ostati na carskom dvoru, bude tužen i kako se nije htio odreći vjere osude ga na smrt. Privezan je za stablo a vojnici su ga gađali strelicama. Misleći da je mrtav, pristupi mu kršćanka imenom Irena kako bi ga pokopala, međutim, on je bio živ. Odnese ga kući i tu ga njeguje dok nije ozdravio. Sebastijan nije htio završiti kao bjegunac od mučeništva pa je opet pošao u carsku palaču ususret samom caru. Car se strašno prestrašio misleći da pred sobom vidi duha. Došavši k sebi i uvjerivši se da pred sobom ima živa čovjeka dao ga je umlatiti i baciti u jedan kanal. Odande su ga kršćani izvukli i pobožno sahranili u katakombama. Kasnije mu je u Rimu podignuta veličanstvena bazilika.

- 20:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 16.01.2010.

2. nedjelja kroz godinu - C

1Trećeg dana bijaše svadba u Kani Galilejskoj. Bila ondje Isusova majka. 2 Na svadbu bijaše pozvan i Isus i njegovi učenici. 3 Kad ponesta vina, Isusu će njegova majka: "Vina nemaju." 4 Kaže joj Isus: "Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas!" 5 Nato će njegova mati poslužiteljima: "Što god vam rekne, učinite!" 6 A bijaše ondje Židovima za čišćenje šest kamenih posuda od po dvije do tri mjere. 7 Kaže Isus poslužiteljima: "Napunite posude vodom!" I napune ih do vrha. 8 Tada im reče: "Zagrabite sada i nosite ravnatelju stola." Oni odnesu. 9 Kad okusi vodu što posta vinom, a nije znao odakle je - znale su sluge koje zagrabiše vodu - ravnatelj stola pozove zaručnika 10 i kaže mu: "Svaki čovjek stavlja na stol najprije dobro vino, a kad se ponapiju, gore. Ti si čuvao dobro vino sve do sada." 11 Tako, u Kani Galilejskoj, učini Isus prvo znamenje i objavi svoju slavu te povjerovaše u njega njegovi učenici. 12 Nakon toga siđe sa svojom majkom, s braćom i sa svojim učenicima u Kafarnaum. Ondje ostadoše nekoliko dana. (Iv 2, 1 – 12) Ivan evanđelist ženidbenom scenom u Kani opisuje (poučava) o pouzdanju u Isusa prema svakom čovjeku i čovječanstvu. Stvaraju se prijateljstva, čine se zaruke s velikom nadom, s velikom željom za istinskom ljubavlju. I to je bez sumnje dobro. Ali, nažalost, vrlo često se ubrzo konstatira da te zaruke, to jedinstvo nema 'vina', nema duha, nema onoga na čemu bi se moglo to zajedništvo održati. Isto tako možemo konstatirati zajedništva (zaruke) koje su nastale na 'vodi', ali kao da im se dogodilo čudo, planula je ljubav. Netko je učinio 'čudo' u njihovom životu. Sreća da je Isus (prijatelj i prijatelji) bio prisutan u njihovom životu. Mnoge danas razvodnjene veze ne nalaze više načina kako da ostanu zajedno. Sve su 'pokušavali' i opet ne ide. Kao što se pokušavalo s već razvodnjenom religijom starog Izraela. (Posude za vodu bile su obredne posude unutar židovske religije). I danas je rješenje kao što je bilo onda, - pozvati Isusa Krista, pozvati njegovu Majku, pozvati njegove učenike. Mnoge su se ženidbe razvodnile, mnoge su rastave u svijetu. Treba pozivati Isusa, možda on 'učini čudo' pa ljudska nepodnošljivost pretvori u ljudsku ljubav (vodu u vino). Sama Marija preporuča: učinite sve što vam reče. To je danas poruka mnogim obiteljima koje su se 'razvodnile', da učine što im Isus preporuča. Na prvi pogled izgleda nešto nemoguće, ali se kasnije pokaže kao spasenje. Tako će svi koji su iskusili 'vodu' ili poznavali 'loše vino', sada kušati novost života – zaljubljene obitelji. I danas je opasnost da se mnogi sakramenti pretvore u formalnost, u nešto tajanstveno. Isus dolazi tamo gdje ga prijateljski pozivaju, učenici s njime i Isusova majka. Ovo ne ide za tim da se vrši propaganda nego je propaganda istinske molitve i istinskog slušanja Isusa i njegovih riječi. Oni koji joj povjeruju tek tada osjete koliko je ona spasonosna, koliko čini čudesa. Zar nije veće čudo da se povrati ljubav tamo gdje se ugasila, nego li pretvaranje vode u vino? U vremenu smo krize vrijednosti, u vremenu kad treba netko ovu bljutavu vodu pretvarati u vino. Na to je pozvano kršćanstvo. Ono ne nastupa silom nego ljubavlju, a samo ljubav pretvara 'vodu u vino'. Vrlo niske novotarije neće nas spasiti. Nije nama dovoljno novi sistem i nova sloboda ako nemamo novo srce, sve će biti još profanije. Sistematsko, režimsko dokidanje religioznosti nije uspjelo, ali nažalost, može jako više štetiti bezvrijedna sloboda. Zato bi mogli reći jednu poslovicu: Niti je sve staro loše niti je sve novo dobro! Potrebna nam je svjesna kritičnost. Danas je puno potrebnije biti samosvjestan nego li u vrijeme neslobode. Ovo vrijedi za sve kršćane i za sve ljude. Nažalost, mnogi su se kršćani izgubili u ovome relativizmu. Sve je izjednačeno i sve je podcijenjeno. Niti su svi životni putovi isti niti su sve religije iste. Ovim ne niječemo druge, ali potrebno je da vrednujemo i živimo svoje uvjerenje i svoj put. Pretvaranje vodu u vino = pretvaranje prazne ideologije u životnu istinu, pretvaranje praznih riječi u puninu poruke. Isus je pretvorio vodu starog svijeta u vino novog čovječanstva. I to je rečeno slikom svadbe i pretvaranja vode u vino. Različiti darovi – jedan Duh: Danas je u modi govoriti o pluralizmu u svemu i svačemu, zato je važno sjetiti se Pavlove poruke: pluralizam je strukturalna stvarnost. Sve je različito, svako biće ima sebe, ali ipak sve je sjedinjeno u Jednom Duhu. Pluralizam je plodan, stvaralački, inventivan…, ali također može biti i razoran ako nije prožet duhom dobrote. Dobrota i ljubav svaki pluralizam sjedinjuju: sjedinjuju različite narode, svjetove, darove… Prema tome, svođenje ljudi i njihovog mišljenja, kao i ponašanja na monolitan način je osiromašenje, to je protuprirodno. Ljude i svjetove ljubav treba sjedinjavati. To je ono na što poziva vjera u Boga ljubavi. Kao što jedan duh okuplja cijelu obitelj, iako su različiti, tako isto treba jedan duh sjedinjavati različite ljude. Ljudi bez duha su monolitni, jednovalentni, jednodimenzionalni, siromašni. Ljudi bez duha su razvodnjeni ljudi. Duh ljubavi pretvara 'vodu u vino', duh ljubavi sjedinjuje različite darove. Sve to izgleda nevjerojatno ali život potvrđuje da je to životna istina. Današnje Evanđelje i čitana poslanica jasno nam govore da nam je potreban Isus Krist. Potreban nam je jer su se mnoge obitelji i brakovi raspali, jer su mnogi darovi nesjedinjeni. Učimo što nam Isus kaže i čudo će se dogoditi. To nam savjetuje Isusova majka Marija. Marijan Jurčević, OP

- 11:52 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 15.01.2010.

Lectio Divina – Božansko čitanje

1. KORAK Prvi korak Lectio Divina je lectio, tj. čitanje. U tom koraku važno je pokušati dokučiti što nam tekst govori, tj. čitati, slušati i «gledati» biblijski tekst. No, da bismo mogli čuti i razumjeti tekst potrebno je ozračje «tišine», tj. potrebno je otkloniti «vanjsku» buku, kao što je npr. glazba, TV, galama s ulice i sl., te pronaći mirnu sredinu. U tom kontekstu dobro je ugledati se na Isusa koji u Mt 6,6 kaže: «Ti naprotiv, kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu, koji je u skrovitosti.» Isto tako važno je otkloniti i «unutarnju» buku (nemir srca: mržnja, neopraštanje, svađa, zavist, lakomost i svaka vrsta «teškog» grijeha). Tek sada čitamo tekst, polako, pažljivo i više puta. U tekstu, zatim, nastojimo uočiti glavnu misao teksta i posebnu pažnju posvećujemo: 1) likovima u tekstu i njihovom međusobnom razgovoru (naravno, ako postoje); 2) odvijanju radnje, odnosno pokušat ćemo utvrditi mjesto i vrijeme radnje i 3) gramatičkoj razini teksta, tj. pažnju posvećujemo glagolima, jer se njima izražava radnja. 2. KORAK Drugi korak Lectio Divina je: meditatio ili razmišljanje. Za vrijeme prve faze neka misao ili rečenica zasigurno će obuzeti našu pažnju (ako su uvjeti zadovoljavajući) i to bez naše svjesne intervencije. Ta riječ ili misao nas je «pogodila», zahvatila, zainteresirala, uznemirila, «isprovocirala», smirila i to: 1) bilo da je u nama izazvala snažne osjećaje, 2) bilo da je u nama izazvala intelektualnu znatiželju. Na toj riječi/misli trebamo se zadržati tijekom «razmišljanja» ili prebiranja u srcu po uzoru na Mariju, kao što nam to svjedoči Lk 2,19: «Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svom srcu.» Tu riječ/misao trebamo ponavljati u sebi, uživati u njoj, možda naučiti napamet, te je «preživati». (Sjetite se kako životinje preživaju hranu, koliko taj proces traje, kako se životinja posve usredotočuje na to što čini...) Na taj način ta riječ/misao ulazi u interakciju s našim mislima i osjećajima, djelima i uobičajenim načinom našega života, tj. naših životnih stavova te ponekad osjećamo da nas Božja Riječ izaziva ili osuđuje, hrabri ili tješi – odjednom se nađemo na «vjetrometini Božje Riječi». 3. KORAK Treći korak Lectio Divina jest oratio ili molitva. Ona se, zapravo, razvija iz prijašnjih koraka, jer interakcija Božje Riječi i mog života izaziva izgovaranje molitve. 1. Ako je plod pozitivan - npr. «Slavim te Oče i ponosim se velikim djelima koje si za mene učinio u mom životu...» ili molitva zahvale za trenutak lijepog iskustva, npr. «Hvala ti Oče za Tvoju prisutnost u mom životu...» te nakon toga slijedi molitva prošnje za neko drugo veliko djelo. 2. Ako je plod negativan – prvotno se javlja molitva prošnje i vapaja, npr. «Oče, oprosti mi...», «Gospodine, spasi me...» ili «Isuse, smiluj mi se...», a nakon toga može uslijediti zahvala ili slava Bogu. Važno je znati, da bi molitva bila molitva, potrebno je čuti Božji odgovor na našu životnu situaciju koja je došla u interakciju s Njegovom riječi. Kao što je naša molitva mnogostruka, tako je i Božji odgovor mnogostruk i može se manifestirati na različite načine, kao što su npr. osjećaj Božje blizine, oproštenje, osjećaj spašenosti, pokazivanje ispravnog puta itd. 4. KORAK Posljednji korak jest: contemplatio – motrenje ili bolje rečeno, uživanje u Božjem odgovoru. Ovdje više ne razmišljamo o biblijskom tekstu, niti ponavljamo riječ/misao, niti molimo, nego jednostavno «gledamo» i «motrimo» Božji odgovor. Ti trenuci slični su susretu dvoje prijatelja koji, nakon što su iznijeli jedan drugome najdublje događaje protekle razdvojenosti, sjede ili stoje jedan pokraj drugoga te je njihova fizička blizina, kao znak njihovog unutarnjeg jedinstva misli i srca, dovoljna za njihovo uživanje, tj. riječi više uistinu nisu potrebne.

- 15:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 13.01.2010.

KAKAV PRIJATELJ JE ISUS

- 19:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 10.01.2010.

Vrijeme kroz godinu

S blagdanom Krštenja Gospodinova završava Božićno vrijeme i započinje vrijeme kroz godinu. Vrijeme kroz godinu je preostalo vrijeme u godini kada se izuzmu liturgijska vremena s posebnim obilježjem. Ukupno ima 33 ili 34 tjedna, a dijeli se u dva dijela. Prvi dio započinje s ponedjeljkom po blagdanu Krštenja Gospodinova (prva nedjelja poslije Bogojavljenja) i traje do utorka uoči Pepelnice. Nastavlja se drugim dijelom u ponedjeljak poslije Duhova i završava u subotu pred početak Došašća. Namjesto prve nedjelje kroz godinu slavi se blagdan Krštenja Gospodinova. U nedjelju poslije Duhova slavi se svetkovina Presvetog Trojstva. Posljednje nedjelje kroz godinu slavi se svetkovina Krista Kralja. Ova živa predodžba Kristova života, ovo postepeno prikazivanje vjerskih činjenica, kojima se zapravo opetuje i nastavlja samo Kristovo djelo spasavanja, dakle Kristov život, kako ga sada nastavlja u Crkvi svojoj za naše spasenje, to je crkvena godina. Ona služi za proslavu Presvetoga Trojstva, ona nam predočuje i ljubav Oca koji je svoga Sina na svijet poslao, ljubav Sina koji je za nas umro i ljubav Duha Svetoga koji je k nama sišao da nas posveti. Crkva je svoju liturgiju, javne molitve i čitanja tako organizirala da nam što bolje predstavi osobu Spasitelja i što jasnije prikaže njegovo djelo. Svrha svega toga je da se u nama postupno učvršćuje kraljevstvo milosti. Osim što je ponavljanje života Kristova u Crkvi, crkvena je godina također i ponavljanje svega toga u pojedinim vjernicima koji su jasnoćom svoje vjere i snagom nasljedovanja došli na čast oltara. Na nama je da i mi taj život u sebi uobličimo. Mi kao kršćani, tijekom crkvene godine moramo aktivno sudjelovati u onome što nam je ponuđeno. Naša je zadaća da obnovimo u sebi Duh Kristov i da se preporodimo u nutrini. Kako se ovaj ciklus svake godine ponavlja, nama se daje prilika da uvijek nanovo dodajemo zrnca svojoj savršenosti. Samo ovako se polučuje svrha otkupljenja: spasenje svijeta ili obnavljanje, uzdržavanje i razgranjivanje kraljevstva Božjega u čovječanstvu. Samo ovako živjet ćemo mi u Isusu, a Isus će živjeti u nama. Otac Vendelin Vošnjak

- 09:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 09.01.2010.

Krštenje Gospodinovo

Vrijeme brzo prolazi. Dani nestaju kao kapljice rose kada se sunce probudi. Mudri ljudi stoga kažu da treba koristiti svaki dan. Odmah ujutro treba napraviti ono što je u životu najvažnije, kako ne bi za to uvečer bilo već prekasno. Treba odmah ujutro načiniti neko dobro djela, sjesti pet minuta i razgovarati s Bogom, odmah ujutro trebalo bi nešto zapisati u svoj dnevnik, trebalo bi probuditi vedre, sigurne i uspješne misli u sebi, uspostaviti vezu s Bogom, zavoljeti ljude i oprostiti im, te tako slobodan, čist, nov i snažan ući u dan. Ujutro se odlučuje o čitavom danu i čitavom životu. Vrijeme djetinjstva brzo prođe. Vrijeme Božića tako brzo ode, prestanu božićne pjesme, odnesen je bor iz sobe, stol postane siromašniji i svagdašnjica se uvuče u naše dane. Važno je da život tako ne bude siv i bez nade. Jer svaki dan je uspon prema nečem novom i velikom. Isus je trideset godina živio u Nazaretu a da nitko nije na njemu primjećivao ništa neobično. Radio je sasvim obične, svagdašnje poslove, znojio se, pokazivao žuljave ruke svojoj majci Mariji i Josipu, drugovao je s prijateljima i susjedima, pjevao pjesme u društvu mladića i djevojaka, išao u sinagogu, u školu, radio u Josipovoj radionici, jeo, pio, spavao, tugovao i radovao se, ustajao, molio i tako se pripravljao na ono što će odlučiti o njegovoj sudbini i sudbini čitavog svijeta. Vrhunac njegovog zemaljskog života bilo je krštenje na Jordanu. Tad je završio njegov život u Nazaretu, a započeo javni život. Taj rez njegova života bio je dolazak Duha Svetoga, koji ga je ispunio takvom snagom da je evanđelist Luka napisao da je iz njega izlazila sila koja je liječila sve. Sv. Luka kaže da je Isus u sili Duha išao od sela do sela, od grada do grada, liječio sve bolesti, navješćivao Kraljevstvo i oslobađao ljude od zlih duhova. Jednom u životu treba naići trenutak u kojem prestaje vrijeme djetinjstva a počinje zrelo doba. I vjera tako ima prestanak djetinjstva a početak zrelog doba. To je trenutak obraćenja, to su dani u kojima smo sazrijevali razmišljajući, moleći i tražeći Boga, kritički proučavajući svoju djetinju vjeru i vjeru svojih pradjedova, istražujući Crkvu i religije, te se onda u datom trenutku na temelju svojih razmišljanja i rezultata obratili živom Bogu i započeli zreli hod u vjeri. To se u katoličkoj teologiji i duhovnosti naziva fundamentalna opcija, to je temeljni izbor za život u prijateljstvu s Bogom. Ako se taj rez ne dogodi, ako se ta odluka u životu jednom ne ispuni, tada čovjek ostaje stalno u nekoj vrsti djetinjstva, poput djeteta u utrobi majke koje ne može dalje rasti u vjeri. Takav čovjek ni sam ne razumije zašto je postao vjernikom. Tek kad se odluči za Boga, tada i on, poput Isusa, bude ispunjen Duhom Svetim, tada počinju nutarnje, duhovne, velike spoznaje i nutarnje sazrijevanje koje čovjeka čini sposobnim da vjeru svjedoči riječima, još više životom. Tada vjera postaje sam život, tada čovjek uspješnije radi u svom poslu, jer ga vodi intuicija, ljubav i snaga koju dobiva od Duha Svetoga. Kada čovjek u svome obraćenju doživi takvo iskustvo vjere, tada je siguran da Bog postoji, jer tada nije na djelu samo razum koji mu svjedoči da bi on morao postojati, nego je to iskustvo susreta s Bogom, koje čovjek više nikada ne može zaboraviti i zbog kojega mu više nitko ne može govoriti da Boga nema. Nije dosta samo krstiti se, nego se treba i roditi iz tog krštenja, kaže nam Isus. Krštenje nas već čini djecom Božjom, krštenje već donosi spas, ali naša odluka za to krštenje, prihvaćanje riječi Isusa Krista i njegove osobe, odlučujuća je kako bismo izrasli iz utrobe krštenja i poput djeteta rasli, odgajali se i sazreli za vjeru u kojoj se mogu drugi rađati i od nas živjeti. To je ono što kršćanima tako očito manjka i to je ono zbog čega Crkva najviše trpi. Ona kao da stalno nosi u svojoj utrobi ljude koji su kršteni, a nisu se rodili iz tog krštenja. Poput majke koja nosi u utrobi dijete koje nikako da se rodi. Jednom treba izići iz svoga roda, doma, iz svoga zavičaja, jednom treba izići iz svoga djetinjeg gledanja Boga i ući u događanje vjere. Jednom treba samostalno Bogu reći odlučujući »da«. Tada počinje novi život, tada i ti bivaš ispunjen Duhom Svetim i tada ljudi zapažaju da si drugačiji, da si uspješniji, sretniji, i da si u duši i tijelu postao zdrav. Do takvog se puta dolazi razmišljanjem, ali još više molitvom. Ali, ne recitiranjem molitava, nego srcem koje traži Boga, koje s njime razgovara i koje ga čuje. Dr. Tomislav Ivančić, "Oaza života"

- 07:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 08.01.2010.

Blagoslov obitelji i domova

Blagoslov obitelji i domova tradicionalno je u vrijeme božićnih blagdana. To je prigoda da se svećenici susretnu sa svojim župljanima, razmjene iskustva i bolje upoznaju jedni druge. U sveto Božićno vrijeme, koje je ujedno i vrijeme zbližavanja jednih s drugima, blagoslov obitelji ima još snažnije značenje. Posjet svećenika osnažuje obitelji i utvrđuje ih u dobrim nakanama i odlukama.

- 21:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 07.01.2010.

BLAGOSLOV KUĆA

U božićnom vremenu, napose oko svetkovine Bogojavljenja (Triju kraljeva), svećenici prema predviđenom rasporedu pohode stanove vjerničkih obitelji, kratkim obredom blagoslove dom i njegove stanovnike te se, prema mogućnostima, s članovima obitelji zadrži u razgovoru. Taj se obred i običaj pučki zove "blagoslov kuća". Sam čin primanja svećenika u svoj stan i okupljena obitelj je zapravo svjedočenje svoje vjere i pripadnosti župnoj zajednici. Svećenika najčešće prate ministranti i po jedan odrasli župljanin. Vjernici tom prigodom obdare svećenika skromnim prilogom za njegove i druge župne potrebe. Uobičajeno je da tom prigodom svećenikov pratitelj napiše kredom na sobna vrata ovakav znak: 20+G+M+ B+10. Brojke znače godinu blagoslova, a tri slova početna slova imena triju kraljeva (Gašpar, Melhior, Baltazar). Po drugom tumačenju za slova G, M. B su kratica latinske rečenice "Christus mansionem, benedicat!", a znači "Krist neka blagoslovi kuću!". U latinskoj rečenici je prvo slovo C budući ime Gašpar na latinskom počinje s C (Casper).

- 15:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 05.01.2010.

BLAGOSLOV VODE

- 20:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 04.01.2010.

Bogojavljanje - Tri kralja

Ovaj je blagdan povijesno stariji od Božića, jer su ga počeli slaviti kršćani Istoka kao Isusovo rođenje početkom III stoljeća. Pogani Antiohije slavili su u noći s 5. na 6. siječnja rođenje Eona, kojega su častili kao boga vremena i vječnosti, i tom zgodom obavljali ceremoniju s vodom iz Nila. Zato je u najstarijim misnim tekstovima na ovaj blagdan spominjano i Isusovo krštenje te svadba u Kani, a oni koji mole časoslov nalaze i danas trag trostrukom obilježju ovog blagdana u antifoni za "Blagoslovljen" kod Jutarnje i za "Veliča" kod Večernje. Da potisnu pogansko praznovjerje, kršćani Aleksandrije nazvali su ovaj blagdan epifanijom - očitovanjem Boga. U poklonu mudraca s Istoka Bog je Isusa očitovao kao sveopćeg Spasitelja Židova i svih ostalih naroda. Naš hrvatski naziv "Bogojavljenje" izvrsno preriče izvorni sadržaj ove svetkovine. Kršćani Rima preuzeli su je od Istočnjaka tokom druge polovice IV stoljeća i zadržali je na prvotnom datumu, dok su kršćani Istoka preuzeli od Rima blagdan Božića i uveli ga na dan kad su ga slavili zapadni kršćani. Tako u preuzimanju božićnih blagdana vidimo povezanost kršćana Istoka i Zapada. Današnja misa naglašava univerzalnost spasenja dostupnog u Kristu. Zborna molitva tumači događaj iz evanđelja kao čin kojim je Bog "po zvijezdi prethodnici narodima objavio svoga Jedinorođenca". Za prvo čitanje imamo odlomak pjesme o slavi Jeruzalema nad kojim pogani prepoznaju Božje djelovanje i spontano dolaze na poklon. Saborska obnova obogatila je ovaj blagdan čitanjem iz Ef 3, 2-6 prema kojemu su i pogani subaštinici spasenja u Kristu po Evanđelju. Prefacija ističe da je Bog "danas otajstvo našeg spasenja u Kristu objavio svim narodima na prosvjetljenje". Svečani zaključni blagoslov sadrži predsjedateljev zaziv: "Vi ste pouzdano pošli za Kristom, svjetlom u tami; neka Gospodin i vas učini svjetlom svojoj braći!" Bogojavljenje je svetkovina univerzalnosti Crkve koju Bog čini sveopćim sakramentom spasenja, ali joj i zadaje da uvijek iznova postaje jasan znak i privlačno sredstvo spasenja svih naroda i pojedinaca u Kristu. Nastojmo to danas u misi doživjeti i svjesno prihvatiti. K tvojoj svjetlosti koračaju narodi (Iz 60, 1-6) Ovaj odlomak Izaijine knjige sadrži lirski opis obnovljenog Jeruzalema u kojem se povratnici vesele Božjoj prisutnosti i hodočašću stranaca koji s poštovanjem priznaju Božje djelovanje nad svetim gradom. Prorok poziva Jeruzalem kao zbornu osobu - to jest cijeli vjernički narod - da u osvit novog dana prepozna slavu Božju što nad njim sja, dok tama mnogoboštva i vjerskog neznanja prekriva poganske narode. U stranim hodočasnicima prorok vidi univerzalnost spasenja što ga Bog dariva. Ovo i neka druga starozavjetna mjesta bila su povod da rabini protumače univerzalnost religije tako što bi Jeruzalem bio "pupak" svijeta: stranci trebaju doći, pokloniti se Bogu Izraelovu i prihvatiti vjersku disciplinu Zakona ili Tore. Stranci u našem tekstu ne dolaze praznih ruku: donose "bogatstvo mora" tj. umjetnine i darove naroda koji žive po obalama Sredozemlja a koje su Izraelci cijenili kao razvijenije i naprednije. "Mnoštvo deva" znak je da hodočasnici prolaze pustinjom - bilo Sirijskom iz Mezopotamije, bilo Sinajskom iz Egipta i Afrike. Midjan, Efa i Saba su krajevi u kojima žive Abrahamovi potomci od Keture, ne od Sare. Oni u vremenu nastanka ovoga teksta nisu sljedbenici Boga jedinoga, ali će se u budućnosti prikloniti pravom Bogu i prepoznati njegovo djelovanje u savezničkom narodu Izraelu. Ljudi iz Sabe bili su poznati po tamjanu, dragocjenim metalima i miomirisima. Oni donose svoje proizvode da uveličaju žrtveno bogoštovlje naroda Božjeg: zlato je dragocjena kovina poklonjena za hramsku liturgiju, a tamjan se upotrebljavao za svagdanju miomirisnu žrtvu koja se jedina prinosila u samoj zgradi hrama. Ovi stranci ne samo da donose darove: "Izdaleka ti dolaze sinovi, kćeri ti nose u naručju". Oni olakšavaju sabiranje Božjeg naroda, a nemoćne ženske osobe čak nose na rukama u sveti grad. Na temelju ovog čitanja Crkva se osjeća novim Jeruzalemom i zove svoju djecu da prepoznaju slavu Božju što na njoj sja radi prisutnog i dostupnog spasenja. Ovo je jedna dimenzija univerzalnosti: Bog koji spašava jest Bog svih, i vjernici bi ga kao takvog trebali svojim postupcima objavljivati. Subaštinici obećanja u Kristu po Evanđelju (Ef 3, 2-6) Ovaj kratki odlomak uzet je iz Poslanice Efežanima, upućene kršćanima poganskog porijekla. Sveti pisac u ovoj poslanici pokazuje dvije vrste pripadnika kršćanske zajednice: "Mi" su kršteni Židovi koji su se "prije nadali u Kristu" (1, 12); "Vi" su kršteni pogani koji su također opečaćeni Duhom "pošto su čuli Riječ istine, Evanđelje ; spasenja svoga" (1, 12-13). Pavao u ovom odlomku izlaže Otajstvo koje mu je povjereno. Svojim misijskim djelovanjem on zasađuje Crkvu među poganskim narodima i divi se njihovu odazivu. Jedva može doći k sebi od radosti što se u Crkvi prihvaćaju, pomažu i povezuju bivši pogani i bivši Židovi koji su se međusobno častili uvredama i prezirom. Židovi su zvali pogane psima i smatrali ih jadnima zato što nemaju objave i žive grešno. Pogani su Židove prezirali što obrezivanjem sakate ljudsko tijelo, ne miješaju se s ostalim svijetom i razlikuju se u obiteljskom ćudoređu od ostalih muškaraca i žena. Podsjećajući naslovnike na iskustvo crkvenog zajedništva on kaže u čemu se sastoji Otajstvo: "Pogani su subaštinici, sutijelo i sudionici obećanja u Kristu Isusu - po Evanđelju!" Baština u kraljevstvu Božjem bila je prije Krista pridržana samo pripadnicima povijesnog Izraela. Sada pada ta povlastica. Kao što su ljudi jedne države jedni drugima potrebni kao različiti organi jednog tijela, tako kršteni pogani i kršteni Židovi sačinjavaju Crkvu kao jedno tijelo Kristovo. Pogani su "sutijelo". Ovdje je sveti pisac skovao novu grčku riječ da izrazi svoju vjeru o univerzalnosti Crkve Kristove. Biti "sutijelo" znači tako pripadati Kristu i njegovim krštenicima da sačinjavamo jedno tijelo. To je konstatacija i zadatak. "Po Evanđelju" znači po službi i sadržaju propovijedanja među svim narodima. Za razliku od starozavjetne univerzalnosti, kad zainteresirani stranci trebaju doći u Jeruzalem da bi dobili udio na spasenju, u vremenu Novog zavjeta Kristovi propovjednici evanđelja trebaju ići među tuđe narode te im na njihovu jeziku, prilagođeno njihovoj kulturi, naviještati spasenje u Kristu Isusu. Od onih koji se odazovu trebaju formirati mjesne Crkve kao izraz sveopće Crkve koja je znak i sredstvo spasenja u Kristu. Sveopći ili univerzalni sakrament spasenja. Krštene "strance" vjernici trebaju tako prihvaćati da oni požele u Crkvi ostati, da se osjećaju prihvaćeni, uvaženi, ljubljeni. Mudraci s Istoka pojaviše se u Jeruzalemu (Mt 2, 1-12) Izvještajem o pohodu Mudraca s Istoka Matej je htio pokazati kako su obrazovani stranci iz rasporeda nebeskih tjelesa prepoznali da se nešto važno događa u židovskoj zemlji, došli u Jeruzalem kao glavni grad zemlje i otkrili Dijete u Betlehemu te mu priznali kraljevsko dostojanstvo. Za "Mudrace" stoji u izvorniku "magi". To su u ono doba prvenstveno bili stručnjaci za poznavanje zvijezda ukoliko one svojim položajem utječu na zbivanja na zemlji ili najavljuju da se nešto zbiva. Ovi strani intelektualci su repriza pohoda kraljice od Sabe koja je došla iz Etiopije da provjeri da li je Salomonova mudrost onolika kako se pripovijeda. Herod pita teološke eksperte, gdje bi se imao roditi kraljevski Mesija. Dobiva odgovor iz proročanstva o Davidovu potomku. Ni on ni teolozi ne odlaze u Betlehem. Stranci sami nastavljaju put, nalaze Dječaka u Davidovu gradu i iskazuju mu kraljevsku počast poklonivši mu zlato, tamjan i smirnu. Poruku u snu razumiju kao Božju brigu nad Dječakom koji treba dorasti za svoju zadaću. Zato ne nose Herodu vijest gdje su našli Dječaka i vraćaju se drugim putem u svoj kraj. Matej je ovdje htio pokazati da je Isus Mesija iz Davidova roda jer se na njemu ispunjavaju Pisma. Pokazao je i kontrast između stranaca koji vjeruju u kraljevskog Mesiju i Židova koji se za njega ni ne zanimaju. Kad je Matej ovo zapisivao, imao je na umu svoju crkvenu zajednicu sastavljenu od većine obraćenih Židova. Oni su bili skloni misliti da su Židovi prvorazredni članovi Crkve a pogani trebaju u svemu prihvatiti židovske vjerske običaje i prilagoditi se židovskom mentalitetu u Crkvi. Ovom zgodom Matej je htio opomenuti židovsku subraću u Crkvi: ne smiju svojim ponašanjem priječiti ostajanje krštenih pogana u Crkvi ni ometati zanimanje novih stranaca za Isusov pokret. Dapače, trebaju zbiljski misijski djelovati a ne čekati da se stranci požidove. Tako nas i ova zgoda potiče na novozavjetnu univerzalnost. Crkva jest sveopći sakrament spasenja u Kristu, ali ona to treba sve više postajati. (KTA)

- 20:58 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 03.01.2010.

TRI KRALJA JAHAHU

- 10:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 02.01.2010.

DRUGA NEDJELJA PO BOŽIĆU

Iv 1, 1-18 U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze. Bi čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan. On dođe kao svjedok da posvjedoči za Svjetlo da svi vjeruju po njemu. Ne bijaše on Svjetlo, nego - da posvjedoči za Svjetlo. Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego - od Boga. I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu - slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca - pun milosti i istine. Ivan svjedoči za njega. Viče: "To je onaj o kojem rekoh: koji za mnom dolazi, preda mnom je jer bijaše prije mene!" Doista, od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost. Uistinu, Zakon bijaše dan po Mojsiju, a milost i istina nasta po Isusu Kristu. Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac - Bog - koji je u krilu Očevu, on ga obznani. Ivanovo evanđelje počinje jednom od najdubljih tvrdnja o Isusu koje se nalaze u cijelom Novom zavjetu. U svom evanđelju naglašava »visoku« kristologiju, gdje se Isus opisuje kao onaj koji je postojao prije svega; kao onaj koji je bio posrednik stvaranja svijeta. Uvodne Ivanove riječi »u početku« podsjećaju na prve riječi Knjige Postanka. Možda je Ivan time implicitno htio naglasiti važnost dolaska Riječi u svijet; dolazak Riječi je važan kao i sam čin stvaranja. Nakon toga se Riječ opisuje izričajima koji podsjećaju na personificiranu Mudrost (Izr 8, 30; Mudr 7, 25). Poput Mudrosti i Riječ je bila aktivno uključena u stvaranje. No za razliku od Mudrosti, za Riječ se izrijekom ističe da je ona božanska. Ona je život koji daje svjetlo. U taj govor se utkiva tema o Ivanu Krstitelju koji je samo svjedok koji svjedoči u autentičnost istinskog svijetla. Do tog trenutka, u tom ulomku, Ivan je jedina povijesna osoba. Riječ je boravila u nekom praiskonskom prostoru. Sada Riječ ulazi u ljudsku povijest; ona postaje tijelom, međutim ljudi je ne samo da ne prihvaćaju, nego što je još gore - odbacuju.

- 21:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.