ponedjeljak, 30.11.2009.

Padaj s neba

- 16:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 29.11.2009.

DOŠAŠĆE U FRANJEVAČKOJ CRKVI

NAŠE DOŠAŠĆE 2009 Krenimo u susret Gospodinu koji dolazi, otvorenim očima i ušima, srcem koje bdije, da u ovo darovano vrijeme prepoznamo Isusa kao jedinog Mesiju, Spasitelja i Gospodina. Naš zajednički poklik vjere neka bude svaki dan: DOĐI GOSPODINE ISUSE Poruke apostola Pavla i Evanđeliste Luke koje ne smijemo zaboraviti: Učvrstio vam Gospodin srca da budu besprijekorno sveta pred Bogom i Ocem našim, o dolasku Gospodina našega Isusa Krista (Sol:3,13) Pazite ne se, da vam srca ne otežaju u proždrljivosti, pijanstvu i u životnim brigama... (Lk 21,34) Budni budite i u svako doba molite, da uzmognete stati pred lice Sina Čovječjega (Lk 21,36) MISE ZORNICE SU U NAŠOJ CRKVI SVAKI DAN U 6,30 SATI. DOĐITE! S VAMA ŽELIMO PODJELITI RADOST ISUSOVA DOLASKA, ZAJEDNIČKOM MOLITVOM I PJESMOM!

- 20:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Sveti Andrija, apostol

Andrija, kao i brat mu Šimun Petar, bijaše ribar na Genezaretskom jeze­ru u Kafarnaumu, kamo obojica dođoše iz rodne Betsaide. Prvi koji je od dvanaestorice pošao za Isusom bijaše baš Andrija, zato je on i nazvan "prvopozvani«. Uz njega je bio i sveti Ivan Evanđelist. Oni su bili najprije učenici Ivana Krstitelja koji je propovijedao skori dola­zak Mesije. Kad je na Jordanu upro prstom na njega, Andrija i Ivan, kao pravi idealisti, približiše se k Isusu u jednostavnosti srca, onako spontano, a on ih je tako i prihvatio. Bili su to iskreni i pošteni ljudi koji su željeli živjeti za nešto više i zato već nekako skloni da prihvate i slijede Isusa. Andrija je k Isusu brzo doveo i svoga brata Šimuna, zato ga evanđelisti Matej i Luka u apostolskom zboru stavljaju odmah iza Šimuna Petra. Novi zavjet još u nekoliko zgoda spo­minje Andriju: tako kod umnažanja hljebova i kad su stranci u Jeruzalemu željeli vidjeti Isusa. Nakon Isusova uzašašća i silaska Duha Svetoga Sveto pismo Andriju više ne spominje. No zato o njemu pišu obilno mnogi apokrifni spisi koji, dakako, nisu vjerodostojni. Jedino ima neku vjerojatnost podatak da je Andrija propovi­jedao Evanđelje medu Skitima, u današnjoj južnoj Rusiji, o čemu govori otac crkvene povijesti Euzebije. Za Andrijinu mučeničku smrt na takozvanom An­drijinu križu u obliku slova X znamo jedino iz jednog spisa, zvana Passio, u ko­jem je opisano apostolovo mučeništvo. Predaja veli da je bio raspet u Ahaji u gradu Patrasu, odakle su mu relikvi­je prenesene u Carigrad, a zatim u Amalfi u Italiju. Svečeva glava bila je god. 1462. prenesena u Rim, a vratio ju je natrag grčkim pravoslavnim vjernicima papa Pavao VI. Spominjemo kao naročito pouzdan povijesni podatak da se blag­dan sv. Andrije slavio 30. studenoga već u doba sv. Grgura Nazianskoga, dakle, u drugoj polovici IV. stoljeća. Crkvena godina svetaca u Rimskom misalu započinje blagdanom Svetoga Andrije, apostola, koji se slavi 30. studenoga. To neki dovode u vezu s papom Simplicijem (468-483), koji je u Rimu uveo svetkovanje Adventa kao priprave za božićni blagdan, a ujedno i posvetio veliku baziliku sagrađenu u čast svetoga Andrije. Advent još i danas označuje početak crkvene godine, a prva je advents­ka nedjelja ona koja je najbliža blagdanu Svetog Andrije. Tako, eto, taj apostol, koji je u starini nosio častan naslov »prvopozvani«, jer ga je Isus prvoga pozvao za svoga učenika, stoji na početku crkvene godine svetaca.

- 07:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 28.11.2009.

Prva nedjelja došašća

25 "I bit će znaci na suncu, mjesecu i zvijezdama, a na zemlji bezizlazna tjeskoba naroda zbog huke mora i valovlja. 26 Izdisat će ljudi od straha i iščekivanja onoga što prijeti svijetu. Doista, sile će se nebeske poljuljati. 27 Tada će ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi u oblaku s velikom moći i slavom. 28 Kad se sve to stane zbivati, uspravite se i podignite glave jer se približuje vaše otkupljenje." 29 I reče im prispodobu: "Pogledajte smokvu i sva stabla. 30 Kad već propupaju, i sami vidite i znate: blizu je već ljeto. 31 Tako i vi kad vidite da se to zbiva, znajte: blizu je kraljevstvo Božje. 32 Zaista, kažem vam, ne, neće uminuti naraštaj ovaj dok se sve ne zbude. 33 Nebo će i zemlja uminuti, ali moje riječi ne, neće uminuti." 34 "Pazite na se da vam srca ne otežaju u proždrljivosti, pijanstvu i u životnim brigama te vas iznenada ne zatekne onaj Dan 35 jer će kao zamka nadoći na sve žitelje po svoj zemlji." 36 "Stoga budni budite i u svako doba molite da uzmognete umaći svemu tomu što se ima zbiti i stati pred Sina Čovječjega." (Lk 21, 25 -36) Koje nade trebamo razvijati; kojemu dobru se nadati, kakovog sebe predviđati u današnjem vremenu? Vrijeme je istina čudno, globalno vrijeme i globalno čovječanstvo. Koliko mi na sve to možemo utjecati, koliko svoju budućnost možemo predviđati i graditi? Čovjek je 'slobodniji' negoli ikada, s jedne strane, a opet s druge strane, nikada nije bio ne slobodniji negoli danas. I ovo je paradoks. Kako graditi svoj život u ovome paradoksalnom vremenu? Mi, kao kršćani i ljudi, ni u kojem slučaju ne želimo živjeti od neke 'lažne i prazne' nade. Ne treba nam lažna utjeha. Mi se hoćemo suočiti sa stvarnošću, svjesni smo da smo također povijesna bića, a to znači da smo odgovorni za ovu našu povijest. Odgovorni smo za naše spasenje i za našu propast. To hoće reći da ni u kojim uvjetima ne smijemo ispustiti svoju budućnost iz 'svojih ruku' Zato se trebamo što je moguće realnije i operativnije postaviti prema budućnosti. S nama je Bog. K nama Bog šalje Isusa da nas ohrabri u našim aktivnostima u gradnji naše i svjetske povijesti. Povijest nije bezglava niti slučajna. U njoj je čovjek i Bog. U povijesti je Isus već dvije tisuće godina, i bez njega ne razumije se ni naša prošlost niti može nastati naša budućnost. Za mnoge ljude budućnost je redovito nešto što ih straši, a osobito danas u ovo konfuzno vrijeme. Kao da se ruši prošlost, nestaje nešto na što smo se navikli. Skoro se čovjek navikne na razna ropstva, pa kada je pozvan na slobodu biva nezadovoljan (ovo razmišljanje je mišljeno u vrijeme izlaska iz komunizma). Svi smo mi prožeti navikama, pa taman one bile ropske. Eto, baš budućnost nas hoće iskopati iz naviknutosti i otvoriti nas prema boljem i univerzalnijem dobru i sreći. Budućnost je nejasna, za prošlost znamo kakva je. Budućnost je mogućnost za dobro i za zlo. Stoga smo mi odgovorni kakvo ćemo značenje dati budućnosti. Mislim da je očito da je kršćansko opredjeljenje za Dobro pa kad to i košta žrtve i predanja. Osnovna karakteristika kršćanske vjere je da bude Nada u Dobru. Cijeli kršćanski program uvijek je program za budućnost. Tako bi se moglo reći da je cijelo kršćanstvo jedan Advent (Dolazak.... Dođi Gospodine i povedi nas prema 'obećanoj' zemlji) pa se te pozitivne nade nikako ne smijemo odreći. Odreći se toga značilo bi odreći se Isusa. Kršćanska vjera u budućnost nije naivni optimizam automatski humanizam (koji bi nastao nekom naučnom analizom). Kršćaninova budućnost je u njegovu srcu. Čovjekova budućnost je u čovjekovu srcu. Tu se začinje naša budućnost i iz srca ima svoje osvjetljenje. Naša budućnost jest hod ususret Nekome. Nije to hode prema ničemu. Eto gdje je novost Novog zavjeta. Znamo kome idemo i znamo tko nam ide ususret. Mogli bismo reći, Isus je za nas došao, i Isus još nije došao. Isus se rodio u povijesti Čovječanstva i Isus se treba roditi u povijesti svakog od nas. To je osnovno pitanje i poziv kršćanima kroz Advent. Omogućiti da se Isus porodi u našoj povijesti i u našem životu, u našem srcu. Do toga momenta sve ostaje izvan nas i može izgledati kao lijepa priča i lijepo obećanje. Cilj je da mi uđemo u Isusovu povijest i da on uđe u našu. Tada započinje naše spasenje. Mi možda imamo pojam Isusa (teorijska vjera), ali dok se u nama ne porodi Isus (božanstvo) mi ćemo ostati izvan njega. Zato je Isus (kao sadržaj) još naša budućnost. Čovjek je sam sebi još budućnost, pa kako onda neće biti budućnost i sadržaj njegove vjere. Isus (Bog) je uvijek pred nama, uvijek nas poziva 'na više´, poziva nas prema našem ostvarenju, prema našoj obećanoj zemlji. Advent poziva da se krene prema Budućnosti. Svi smo mi skloni gledati samo na sadašnjost, ali naš spas je Naprijed, u Budućnosti. Pouka se uzima iz prošlosti ali 'rješenje' je u budućnosti. Čovjek koji nije okrenut prema budućnosti sam je sebe otpisao i usmjerio prema smrti. Mislim daje srž Adventa da pripravimo mogućnost da se u nama začne i porodi Isus (Cf. M. Eckhart). Pa mi smo jedini u svijetu slika Božja, a sva druga stvorenja samo su stvorenja. I za njih Biblija ne reče da su slika Božja. Samo je čovjek slika Božja i samo u čovjeku se Bog utjelovljuje. Isus je prihvatio da bude čovjek, da bude Mi. Znakovi Isusovog dolaska: krah starog svijeta, krah starog Čovjeka. To je uvijek popraćeno izvjesnim strahom. Budimo odvažni, govori nam Isus, govori nam Bog. Marijan Jurčević, OP

- 14:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 26.11.2009.

Humanitarni koncert u župi Sv. Nikole Tavelića

Dana 28.11.2009., s početkom u 18,30 sati u crkvi sv. Nikole Tavelića na Jelasu, održat će se koncert duhovne glazbe. Na koncertu sudjeluju: Sestre Svetog Križa iz Đakova Plamen Božje ljubavi iz Slavonskog Broda Lana Biseri franjevačkog samostana Nakon koncerta slijedi sv. Misa i klanjanje pred Presvetim sa molitvama za duhovno i tjelesno ozdravljenje. Umjesto ulaznica- dobrovoljni prilog za pomoć potrebitima iz Župe. Župljani župe Sv NIkole Tavelića vas pozivaju na koncert. Mir i dobro

- 20:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 24.11.2009.

Došašće - Advent

Ulazimo u osobito vrijeme. To je vrijeme Došašća, priprava za blagdan Božića. Ono nam je nekako posebno. A neki nas dani osobito vesele... Došašće počinje nedjeljom koja je datumski najbliže blagdanu svetog Andrije apostola (30. studenog). Tako su u Došašću uvijek 4 nedjelje, a katkada je malo manje dana, ako je prva nedjelja tek u prvim danima prosinca. Prvi dio Došašća je najčešće usredotočen na tzv. eshatološku viziju budućnosti, na Isusov drugi dolazak na kraju svijeta. Tako Došašće ima uvijek aktualni karakter čekanja Onoga koji želi i danas doći. To je vrijeme od prve nedjelje Došašća, pa do 16. prosinca uključivo. U liturgiji Crkve posebno su bogati posljednji dani pred Božić. To je poznata tzv. predbožićna osmina od 17. do 24. prosinca. Kroz biblijska čitanja u svetim misama otkrivamo lijep izbor najpoznatijih proročanstava iz Staroga zavjeta o Mesiji, Spasitelju, a u novozavjetnim čitanjima kroz tih sedam dana uspijevamo čuti evanđelja koja nam iz pera Mateja i Luke otkrivaju događaje koji su prethodili Isusovom rođenju. U Časoslovu Crkve (svakodnevne molitve) tih su dana poznati predpjevi koji počinju usklikom "O", i zato su to poznate tzv. "O-antifone". Nalazimo pritom niz Isusovih starozavjetnih naslova: Mudrost, Adonaj (Svevišnji), Jišajin korijen (Jišaj je Davidov otac), Ključ Davidov, Istok, Kralj sviju naroda, Emanuel (Bog s nama). Taj svečani dio Došašća usredotočen je, dakle, na Isusov povijesni dolazak koji se dogodio prije nešto više od 2000 godina. Kalendar nas ovog vremena upozorava na neke blagdane. Već smo spomenuli blagdan sv. Andrije apostola koji je na neki način vremenski termin važan za početak ovog dragog crkvenog vremena. Nadalje, svima su poznate svetice Došašća koje su stekle dvostruku krunu slave, djevičanstvo i mučeništvo: sv. Barbara (4. prosinca) i sv. Lucija (13. prosinca). Sveta je Barbara svetica rudarskog naselja Rude i zaštitnica je rudara. Sveta je Lucija zagovornica svih koji su bolesni na očima, budući da i njezino ime znači Svjetlana, odnosno Ona koja svijetli. Uz dan sv. Lucije običava se u kućama posijati žito kako bi proklijalo i zazelenilo se o blagdanu Božića. Nadalje, vrijeme Došašća je u neku ruku i vrijeme Bogorodice Marije. To kulminira u njezinu prosinačkom blagdanu Bezgrešnog začeća (8. prosinca). Poznati su nam ovi dani Došašća i po darovima. U srednjoeuropskoj tradiciji, koja je postala gotovo općom po čitavom svijetu, poznat je adventski lik svetog Nikole (6. prosinca). To je plemeniti starac, čovjek Crkve (na glavi mu mitra, biskupska kapa), čovjek Božji, koji ima moć vidjeti u dubinu čovjeka, otkriti njegove muke i brige i podariti mu utjehu i pomoć. Povijest o njemu zna vrlo malo, ali nam legende o njemu pripovijedaju divne stvari. Nije nikakvo čudo da se taj lik udomio i kod nas po običaju da se uz njegov blagdan poveže godišnje darivanje djece, male i velike. U Dalmaciji se sačuvao običaj da se takvo darivanje veže uz blagdan svete Lucije, kalendarski 12 dana prije Božića (i taj broj je simboličan u biblijskoj poruci: 12 apostola, 12 plemena Izraelovih, 12 na kvadrat iznosi broj 144 tisuće odabranih, što onda već znači nebrojeno!). Međutim, najdublje oplemenjuje čovjeka i potiče ga na darivanje primjer i inicijativa Boga koji dariva, Boga koji sebe dariva. U Isusu Kristu prepoznajemo dar neba na koji nikada nećemo moći istom mjerom odgovoriti. Bog nas je sve pretekao u velikodušnom daru. Da bi se to još intimnije osjetilo i proživjelo, u naše se obitelji uvukao običaj da i pod borom članovi obitelji nalaze darove. Povezuje se to s Isusovim dolaskom. Zato te darove donosi mali Isus. U biti svojoj Isus je dar svakoj obitelji, svakom srcu. Ovakvi darovi ispod bora i uz jaslice žele to simbolički označiti. Božje darivanje čovjeka izaziva na plemenitost i ljubav. Dar je znak. Govori o ljubavi, o srcu. Bog je to sasvim jasno objavio u rođenju Sina svoga, Spasitelja Isusa. On to očekuje od nas, a osobito u ove dane kad nam se objavilo Božje čovjekoljublje Kalendar Došašća fra Zvjezdan Linić

- 16:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 21.11.2009.

TI, KRISTE, KRALJ SI VJEKOVA

Ti, Kriste, kralj si vjekova, ti vladar sviju naroda, ti sudac si jedincati svih umova i srdaca. Kriste, Kralju, mir i jedinstvo podaj Crkvi svojoj kršćanskoj. Glavari svih te naroda pred svijetom javno častili, a mi ti evo kličemo: ti višnji Kralj si sviju nas! Kriste Kralju... O Kriste, mira vladaru, pokori srca buntovna, u jedno stado skupi sve od tebe što odlutaše. Kriste Kralju... Ti zato ruke šireći, sa križa visiš krvavog i probijeno sulicom u plamu srce otkrivaš. Kriste Kralju... Ta zato kruha, vina lik na žrtveniku krije te, i probodenih grudi ti spas djeci tvojoj izvire. Kriste Kralju... Sva slava tebi, Isuse, što vlašću svijetom upravljaš, i ocu s Duhom preblagim u vječne vijeke vjekova. Kriste Kralju...

- 21:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Krist Kralj

34. nedjelja kroz Crkvenu godinu posvećena je Kristu Kralju, svevladaru, svedržitelju. On koji sve podržava i po Njemu se sve održava; sve je po Njemu stvoreno i sve stoji u Njemu. Kralj, kraljevati zloupotrebljena je to služba često puta tijekom ljudske povijesti. Ali oni koji su bili kraljevi na kršćanski način, ti su znali služiti svojim podanicima – upravo Kristovom ljubavlju jer su dopustili Kristu da njima služi, da ih ljubi služeći im. To je vladavina Kristova kraljevanja, Kristova gospodstva; Gospodin i Gospodar. I zato je ušao u našu povijest ne kao bezimen nego točno imenovan. Detektirano je gdje se rodio, od koga se rodio, gdje je živio, koliko je živio, kako je živio. Propovijedao je, najavljivao je, proglašavao je Kraljevstvo nebesko na zemlji, ali nije stvarao iluzije da je moguć raj na zemlji. Na zemlji je moguće putovanje prema raju; a smrt nije kraj, raj je kraj. Raj je cilj putovanja zemaljskoga. I zato kad god doživljavamo rajske trenutke na zemlji uvijek su oni povezani sa određenom vrstom kriza, progonstva, prolaznosti što nas upozorava da još nismo došli na cilj, da još nismo u domovini da smo u inozemstvu. Koliko god ova zemlja bila Domovina ona je ipak privremena, Hrvatska. I zato, koliko god se borimo za njezinu duhovnu samostalnost, dok se borimo protiv nasljeđa kolonijalne svijesti, koje nas pokušava držati zarobljenima i međusobno suprotstavljenima, sjetimo se da nam Isus dolazi kao brat, pomoćnik, kao Onaj koji nas povezuje i koji nas je povezivao tijekom najtežih trenutaka domovinskoga rata, želi nas povezivati sada. I zato dopustimo mu da kraljuje našim srcima. On to radi služenjem, poniznim služenjem. Stoga ćemo se Njemu mi suobličavati kao što se On suobličio i približio nama. Poništio na neki način vidljivost svoga božanstva, skrio ga je u krhkost čovještva, kako bi nam postao blizak i kako bismo na Njemu prepoznali sve svoje muke, patnje, boli, ali i radosti ushićenja i kroz Njega dobivali nadu za bolje sutra i sigurnije danas. Od Njega dobivali snagu da budemo to što jesmo. Da volimo sebe onakve kakve nas Bog voli. Kako nas On shvaća i prihvaća, a onda bližnje kao sebe – ne umjesto sebe. I zbog toga, kad god imamo prilike napredovati u bilo kojoj službi, ne zaboravimo to činiti s Njime. Tada će otpadati napast vladanja nad drugima, i tada ćemo moći opsluživati Njegov Zakon ljubavi koji glasi: ''Ne zabranjujem ti da želiš biti prvi, ali ako želiš biti prvi služi svima.'' Tada to tvoje prvenstvo neće biti nauštrb ljubavi prema bližnjemu nego ćeš moći još više prakticirati tu ljubav, poput Velikog svetog svjedoka vjere, Ivana Pavla II – Velikog. Neka tako bude, poštovani čitatelji. Fra Miroslav Bustruc

- 10:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 19.11.2009.

PRIKAZANJE BLAŽENE DJEVICE MARIJE - GOSPA OD ZDRAVLJA

Gospodine , smiluj se! Kriste, smiluj se! Gospodine, smiluj se! Kriste, čuj nas! Kriste, usliši nas! Oče nebeski, Bože, smiluj se nama! Sine Otkupitelju svijeta, Bože, smiluj se nama! Duše Sveti, Bože, smiluj se nama! Sveto Trojstvo, jedan Bože, smiluj se nama! Sveta Marijo, moli za nas! Sveta Bogorodice, moli za nas! Sveta Djevo djevica, moli za nas! Gospe od Zdravlja, dobra majko naša, moli za nas! Gospe od Zdravlja, liječnice nebeska, moli za nas! Gospe od Zdravlja, zdravlje bolesnih, moli za nas! Gospe od Zdravlja, zdravlje naše duše, moli za nas! Gospe od Zdravlja, zdravlje našeg tijela, moli za nas! Gospe od Zdravlja, živote života našeg, moli za nas! Gospe od Zdravlja, uzroče naše radosti, moli za nas! Gospe od Zdravlja, veselje naše obitelji, moli za nas! Gospe od Zdravlja, radosti naše obitelji, moli za nas! Gospe od Zdravlja, radosti naše domovine, moli za nas! Gospe od Zdravlja, Majko Božanske milosti, moli za nas! Gospe od Zdravlja, Majko milosrđa, moli za nas! Gospe od Zdravlja, Majko sirotih i zapuštenih, moli za nas! Gospe od Zdravlja, utjeho žalosnih, moli za nas! Gospe od Zdravlja, nado zdvajajućih, moli za nas! Gospe od Zdravlja, utočište grešnika, moli za nas! Gospe od Zdravlja, djeliteljice Božjih darova, moli za nas! Gospe od Zdravlja, posrednice svih milosti, moli za nas! Gospe od Zdravlja, osvojiteljice naših srdaca, moli za nas! Gospe od Zdravlja, najbolja čuvarice u kućnim bolestima, moli za nas! Gospe od Zdravlja, sigurna pomoći u svim pogibeljima, moli za nas! Gospe od Zdravlja, jedina nado naša, moli za nas! Dostoj se primiti naše hvale i uslišati naše molbe, Nek Te hvale i slave nebesa, Neka zemlja propovijeda Tvoja beskrajna dobročinstva, Neka mladost nađe zaštitu u Tvom djevičanskom krilu, Neka Te starost zaziva i blagoslivlja, Neka Te ganu naše suze, naše rane i boli, Neka Ti roditelji posvete svoju obitelj, Neka nas Tvoja ljubav vodi k Tvome Božanskom Sinu, Daj da oplačemo svoje grijehe, Obrati naše grešnike, Ozdravi naše bolesnike, Povrati u stado Isusovo našu zalutalu braću, Blagoslovi naše trude, Ne daj da se nikad udaljimo od Tebe, Budi naša utjeha i obrani nas u času smrti, Budi naša odvjetnica pred sudom Božjim, Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam, Gospodine! Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas, Gospodine! Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se, Gospodine! Moli za nas, Sveta Bogorodice, da dostojni postanemo obećanja Kristovih! Pomolimo se: Gospodine Bože, udijeli nam, ponizno Te molimo da se neprestano radujemo duševnom i tjelesnom zdravlju i da se slavnim zagovorom Blažene Marije vazda Djevice, izbavimo od sadašnje žalosti i nauživamo vječne radosti. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

- 20:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 17.11.2009.

Proslava Svete Elizabete- zaštitnice FSR

- 20:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 16.11.2009.

Proslava Svete Elizabete- zaštitnice FSR

Pozivamo svu braću i sestre da nam se pridruže 17.11.2009. u 18,30 sa sv. Misi kako bi proslavili blagdan svete Elizabete, zaštitnice Franjevačkog svjetovnog reda. Poslije svete mise domjenak i druženje. Dobro nam došli! Mir i dobro

- 15:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 15.11.2009.

Sveta Elizabeta Ugarska

Elizabeta Ugarska je bila kneginja koja se s četrnaest godina udala za Ludviga IV., tirinškog grofa i kneza te postala grofica. Imala je troje djece. Kažu svjedoci da je bila uzorna supruga, majka i grofica. Kao supruga je mnogo vremena posvećivala molitvi koju je protezala do kasno u noć. Voljela je supruga i djecu ali je gajila veliku ljubav prema Raspetome. Ostala je udovica u dvadesetoj godini, potom bila protjerana s dvora od strane Ludvigova brata, a umrla je u dvadeset četvrtoj godini života 1231. Papa Grgur IX. proglasio ju je svetom god. 1235. Ona je prva svetica oblikovana u Franjinoj evanđeoskoj radionici. Dajući velik primjer intenzivna i raspeta života vinula se do najuzvišenije svetosti i postala trajni primjer samozataje i sebedarja. Elizabeta je ženski lik koji najistinitije utjelovljuje Franjin pokornički duh. U dodir sa Franjinom veličinom došla kad su se manja braća pojavila u glavnom gradu Tiringiije. Propovijedanje puku manje braće sastojalo se u poticanju da se čini pokornički život, da se odbaci svjetovni život , da se moli, trapi i vježba u djelima milosrđa. Svjedočanstva koja se odnose na njezino franjevaštvo su neporeciva: -Poznato je da je Elizabeta darovala franjevcima crkvu u Eisenachu -Tkala je platno za franjevački habit. -Na Veliki je petak god.1228., nakon sto je stavila ruke na ogoljeni oltar, položila je javni zavjet u franjevačkoj crkvi. -Osnovala je bolnice, a onu u Marburgu(1229.) i stavila je pod zaštitu sv. Franje. Pomagala je potrebnima i prije svoga zavjetovanja, a poslije se tome predala srcem cijelim. Ona je bez dvojbe znala uskladiti obje životne protežnice: bliskost s Bogom i zauzeto služenje siromasima. Obukla se u Mariju, a da nije skinula Martu. Kratki Elizabetin život bogat je ljubaznim služenjem, radošću i trpljenjem. Njezina velika darežljivost i bliskost izazivali su sablazan dok je boravila na dvoru. Mnogi su je smatrali ludom. U tom je nailazila na jedan od svojih velikih križeva: raspeta između društva kojem je pripadala i svijeta onih koji nisu znali za milosrđe. Ona je išla osobno dvoriti potrebne, raditi svojim rukama, previjati gubave. U nevoljnicima je gledala Krista (Mat 25,40) što joj je davalo snagu. Svetost se prikazuje u povijesti Crkve kao ludost, ludost križa, a Elizabetina je ludost veličanstvena. Odlučila je živjeti evanđelje kako bi Franjo rekao „sine glossa“ u svakom pogledu, duhovnom i materijalnom. Elizabetina nutarnja goruća snaga proizlazila je iz njenog odnosa s Bogom. Njezina je molitva bila žarka, trajna koja je ponekad prelazila i u ekstazu. Njezino hodočašće prema Bogu obilježeno je odlučnim činima nutarnjeg otklona sve do potpuna izvlaštenja, poput Krista na krizu. Na svršetku života nije zadržala za sebe ništa drugo osim bijedne sive pokorničke tunike koju je željela zadržati kao znak i ukopno odijelo. Elizabeta je prošla ovim životom kao svijeća. Učinila je da svijetlo zasja u srcima tolikih duša. Donijela je radost ojađenim srcima. Nitko ne može prebrojati suze koje je osušila, rane koje je previla, ljubavi koje je pobudila. Njezina je svetost bila novost bogata nijansama i uzvišenim krjepostima. Odsada se na oltar nisu uzdizale samo mučenice i djevice, nego također i supruge, majke i udovice. Franjevački pokret Elizabetu ima kao veliki svijetli primjer i uzor evanđeoskog zauzimanja. I dok promatramo djelovanje Duha Svetoga u današnjoj svetici činimo to sa divljenjem ali i sa nakanom da i mi postanemo oruđe mira u svojoj okolini. Da počnemo brisati suze i povijati rane u svome okružju. Neka Elizabetino nesebično zauzimanje ohrabri i naše zalaganje i neka njezin primjer i zagovor osvijetli nas put prema Ocu, izvoru svakog dobra.

- 20:04 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 13.11.2009.

Trideset i treća nedjelja kroz godinu

24 Nego, u one dane, nakon one nevolje, sunce će pomrčati i mjesec neće više svijetljeti 25 zvijezde će s neba padati i sile će se nebeske poljuljati. 26 Tada će ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima s velikom moći i slavom. 27 I razaslat će anđele i sabrati svoje izabranike s četiri vjetra, s kraja zemlje do na kraj neba." Vrijeme Dolaska neizvjesno 0 24,32-35; Lk 21,29-33) 28 A od smokve se naučite prispodobi! Kad joj grana već omekša i lišće potjera, znate: ljeto je blizu. 29 Tako i vi kad vidite da se to zbiva, znajte: blizu je, na vratima! 30 Zaista, kažem vam, ne, neće uminuti naraštaj ovaj dok se sve to ne zbude. 31 Nebo će i zemlja uminuti, ali riječi moje ne, neće uminuti." 32 "A o onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli na nebu, ni Sin, nego samo Otac." "Bdijte!" Mk 13,24-32 Osobno poznam čovjeka koji se već više puta pravio važan, najavljujući kraj ovome svijetu. U ranijim pokušajima još je i bilo ljudi koji bi se na njegove najave uplašili, ali danas mu više nitko ne vjeruje – postao je smiješan sa svojim predviđanjima. Dok je na početku njegova poruka bila prihvaćana ozbiljno, čak s plodovima mogućih obraćenja, danas je predmet poruge i raznih šala. Gospodin Isus nije htio da se i njegova poruka o kraju svijeta pretvori u lakrdiju i porugu, zato i nije htio navijestiti točan datum kad će se to dogoditi: „A o onom danu i uri nitko ne zna, pa ni anđeli na nebu, ni Sin, nego samo Otac.“ Ipak nam je ostavio neke znakove po kojima možemo prepoznati skori dolazak kraja ovozemaljskog svijeta. Današnji evanđeoski ulomak spominje veliku nevolju i pomračenje sunca i mjeseca, da će zvijezde s neba padati i da će se poljuljati sile nebeske. Riječ je zapravo o slikovitom načinu govora koji ne treba doslovce shvatiti, već istražiti njegovo značenje. „Velika nevolja“ je dovoljno nejasan pojam da se može primijeniti na mnoge i različite situacije. Činjenica jest da je obično neka nevolja poticaj vjernicima da žarkije mole. Koliko ima nas kršćana koji tek u vrijeme nevolje otkrijemo kako smo uvelike pobožni, a u vrijeme blagostanja možda se ni ne sjetimo Bogu zahvaliti. U vrijeme nevolje čežnja za pravednim ili milosrdnim razrješenjem problematične situacije jača. Stoga se vrijeme velike nevolje može shvatiti kao posvješćivanje potrebe za Božjim zahvatom u ovu našu zemaljsku povijest. Drugim riječima, govor o velikoj nevolji govor je o pripremi Božjeg zahvata kako bi čovjek spoznao i zaželio da Bog zahvati u njegov život. Toliko Božja ljubav poštuje našu slobodu, jer ljubavi nema tamo gdje nema slobode, kao da ni kraj svijeta ne želi nametnuti, nego ga ostvariti kao odgovor na plod ljudske čežnje za pravednijim i boljim svijetom. „Sunce će pomračiti, i mjesec neće više svijetliti“. Pomrčina sunca i mjeseca kozmički su poremećaji koji u ovakvom trajnom obliku onemogućuju ljudima dalje mjeriti vrijeme. Jer dani se određuju po sunčevim izlascima i zalascima, mjesečeve mijene označuju tjedne itd. U mraku se ne vidi ti znakovi promjene tijeka vremena. Stoga će čovjek izgubiti kontrolu nad vremenom, postat će dezorijentiran. Živjet će kao u mraku, bez mogućnosti orijentacije, uhvaćen u klopku vlastitog straha, pasivnosti i neizvjesnosti. Svaka sličnost s našom situacijom u kojoj nam uvijek nedostaje vremena, ne znamo ga dobro rasporediti, ni kontrolirati može biti slučajna, a možda i nije. „Zvijezde će s neba padati i poljuljat će se sile nebeske.“ Ljuljanje, poput zemljotresa, upućuje na nestabilnost i neodrživost sadašnjeg stanja stvari. Nije moguće da ovako kako je da još dulje potraje, kao da želi reći. Osim toga riječ je o velikim ljuljanjima izvan moći bilo kojeg pojedinca ili skupine na zemlji. O zvijezdama koje padaju poput meteora. Budući da je nebo područje Božje dominacije, cijelo se nebo uključuje u razrješenje nepravde na zemlji i to tako da izaziva strahopoštovanje. Tek tad zapravo dolazi vrhunac. „Tada će ugledati Sina čovječjega gdje dolazi na oblacima s velikom moći i slavom.“ Pojava Sina čovječjega, ponovni dolazak Isusa Krista koji je već bio ubijen i pokopan, ali je i treći dan uskrsnuo, dolazak Pobjednika nad smrću na svima tako očit i vidljiv način, znak je da se nalazimo na samom kraju. Takav dolazak nazivamo „Paruzija“. I prvi su kršćani živjeli u živom iščekivanju Isusovog drugog dolaska ili Paruzije: „Zaista kažem vam, neće uminuti naraštaj ovaj dok se sve to ne zbude.“ Je li Isus prevario svoje, kad im je štogod takva rekao, a čini se da nije ispunio? Netko bi, naime, to mogao i tako shvatiti. Netko tko ne poznaje Isusa. Jer isti evanđelist u svom evanđelju izričito svjedoči kako Isusovi učenici nisu razumjeli Isusa, a i to da su se bojali pitati ga. Pa su ga mogli shvatiti i na načine kako to možda ni Isus nije htio. Događaj Isusova uskrsnuća i dar Duha Svetoga Isusovi su učenici tek naknadno shvatili na ispravan način kao i mnoge od Isusovih riječi. Budući da se događaj uskrsnuća uistinu zbio za njihova života, i da su doživjeli uskrslog Gospodina kao i njegovo uzašašće u Nebo, naraštaj Isusovih suvremenika je doživio ostvarenje ovih njegovih riječi. I stoga se može shvatiti da se te Isusove riječi odnose na događaj Uskrsa, a da su njegovi učenici – pod dojmom snage i značenja toga događaja – u tim slikama opisali i konačan Božji zahvat u povijest. Jer sve što se ima dogoditi već se dogodilo u Isusovom uskrsnuću. Spasenje koje se očekuje na kraju vremena je već ostvareno i pobjeda nad svakim zlom je već prisutna u Isusovom uskrsnuću. Ono što preostaje je da svaki od nas postane dionikom Isusova uskrsnuća. A kad će se to uistinu zbiti? Kad će Isusovo uskrsnuće postati i naša stvarnost, naše uskrsnuće? Sasvim izvjesno je da će se to jednom dogoditi, ali budući da će prije sunce pomračiti i mjesec ne će svijetliti, tj. to ne će biti u vlasti ljudskog mjerenja vremena. Jednostavno, nije u čovjekovoj vlasti da zna kad će se to dogoditi. Stoga je bolje od neuvjerljivih i smiješnih prognoza, da čovjek bdije nad time kako živi. Da ustraje u dobru unatoč velikim nevoljama kroz koje prolazi. Jer po svoj prilici izgleda da uskrsnuća nema bez križa. Zato bez dramatiziranja, s vjerom i pouzdanjem u Boga, samo hrabro i samo naprijed. Isus je već prošao. br. Dario Tokić, karmelićanin

- 20:10 - Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 11.11.2009.

Sveti Martin

Sveti Martin rodio se kao sin rimskog vojnog časnika u Sabariji, u provinciji Panoniji, u današnjem mjestu Szombathely u Mađarskoj, pretpostavlja se 316. godine. Pri kraju svoje vojničke karijere Martinov će otac doseći čin vojnog tribuna. Kada mu se rodio sin nazvao ga je Martin (umanjenica od imena Mars, rimskog boga rata) kako bi odao počast vlastitom vojničkom zvanju, ali i kako bi naznačio djetetovu budućnost. Međutim, Martina povijest neće pamiti kao vojnika. Kao vojni zapovjednik Martinov je otac često premještan te je stoga i Martin dosta putovao. Dio djetinjstva proveo je u talijanskom gradu Paviji. Tu je mladić poprimio nešto od humanističke naobrazbe. U Paviji Martin dolazi u kontakt s kršćanima koji su ga zanijeli svojom idejom ljubavi prema bližnjem. Roditelji, koji nisu bili kršćani, odvraćali su svog sina od, tada još, nove vjere. Smatrali su kršćanstvo čudnom istočnjačkom sektom. Protivno vlastitoj volji, a prema izričitoj očevoj želji, Martin je unovačen u rimsku vojsku i postao je pripadnikom carske garde. Dio vojničke obuke prolazio je u francuskom gradu Amiensu gdje se odigrao događaj koji će mu odrediti daljnji životni tijek. Imao je tek nešto više od 15 godina i pred vratima grada susreo je prosjaka koji je, sav promrzao i u poderanim krpama, od njega tražio milostinju pružajući ka njemu ruku koja se tresla od zime. Kako nije imao novaca pri sebi odrezao je mačem polovicu svog crvenog vojničkog ogrtača i dao je siromahu. Legenda kaže kako je tu Martinovu gestu dobrote popratilo naglo zatopljenje vremena, kao da se nebo smilovalo siromasima koji su se smrzavali, pa na spomen toga i danas u nekim krajevima toplije dane pred početak zime nazivaju „Martinje ljeto“.Naredne je noći Martin usnio san u kojem mu se ukazao Krist zaogrnut u polovicu plašta koju je dao prosjak i koji mu je u snu kazao: „Ovim me je plaštom zaogrnuo Martin“. San ga se toliko dojmio da je Martin prihvatio kršćanstvo te 339. godine u Amiensu primio krštenje. U vojsci je ostao još dvije godine nakon čega je razvojačen. Završivši vojnu službu Martin se vratio u rodnu Panoniju i jedno je vrijeme živio s roditeljima. Pokušao je roditelje nagovoriti da prijeđu na kršćanstvo, što mu je s majkom i uspjelo, ali je otac ostao pri svojim vjerskim uvjerenjima. Nakon nekog vremena uputio se u Milano gdje se vodila vjerska polemika s arijancima. Martin se upustio u polemiku žučno braneći kršćanstvo, a što je završilo tako da je bio prognan iz Milana te se jedno vrijeme skrasio u pokrajini Liguriji na otočiću Gallnaria. Tu je započeo samotnički život i s još jednim svećenikom osnovao malu redovničku zajednicu koju danas možemo nazvati i prvim redovničkim samostanom u zapadnoj Europi. Poslije nekog vremena u francuskom gradu Potiersu upoznaje biskupa Hilarija koji će ga zarediti za svećenika i ponuditi mu boravište u mjestu Ligugé, a gdje će Martin opet utemeljiti samostan. Tu je kanio provesti ostatak života u samoći, pokori i molitvi. Međutim, smrt biskupa Hilarija, koji je u tom trenutku bio biskup u Toursu, poremetiće Martinove planove. Izbor za novog biskupa pada na Martina i stoga ga pozivaju u grad kako bi izliječio jednog bolesnika. Martin se pozivu odazvao, a tada mu objasniše kako je bolesnik mjesna biskupija koja je bez svog pastira. Martin je htio izbjeći tu čast i te se sakrio u prostoriju u kojoj su obitavale guske. Krenula je potraga koja je ubrzo okončana jer su guske svojim glasanjem odala da je Martin skriven među njima. Nakon toga Martin je posvećen za biskupa te 370. godine. Biskupu čast obnašati će 27 godina i njegovo stolovanje obilježiti će širenje kršćanskog nauka jer će mnoga galska plemena pridobiti da prijeđu na kršćanstvo, a također će se odupirati građanskim vlastima koje su pokušvale zadirati u crkvene poslove. Kao biskup Martin je uveo, za to doba, velike novosti. Većina biskupa djelovala je po gradovima i većim mjestima, a Martin je svoju biskupsku skrb posvetio selima i seljacima. Stoga je u mjestu Marmoutier (nedaleko Toursa) otvorio svojevrstan centar za odgoj budućih svećenika, a koji bi danas mogli nazvati prvim sjemeništem u Galiji pa čak i u Europi. Polagao je mnogo i na zajednički život te je tražio da njegovi svećenici žive što je moguće povezanije, u nekoj vrsti zajednice. Također je uočio kako bez dobre naobrazbe nema uspjeha te je od svećenika tražio da čitaju crkvena djela. Martina su posebice voljeli siromašni i izopćenici s kojima je osjećao bliskost. Ondašnja elita nije ga odveć simpatizirala jer ju je često opominjao i pozivao na pravdu, poštenje i solidarnost. Zbog toga je doživljavao razna poniženja i vrijeđanja, ali je još za života smatran najvećim francuskim biskupom. Premino je 8. studenog 397. dok je bio u posjetu jednom selu. Tri dana kasnije na njegovom sporovodu ispratilo ga je bezbroj seljaka i siromaha te oko dvije tisuće redovnika i redovnica. Za svog zaštitnika uzeli su ga mnogi pa je tako sveti Martin zaštitnik vinara, vinogradara, vojnika, konjanika, gostioničara, uzgajivača konja i gusaka, hotelijera, liječenih alkoholičara, švicarske papinske garde i Francuske.

- 15:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 10.11.2009.

TRODNEVNICA NA ČAST SVETOJ ELIZABETI

13.11.2009. počinje trodnevnica na čast svete Elizabete Ugarske, zaštitnice Franjevačkog svjetovnog reda. Pozivamo svu braću i sestre, simpatizere i sve vjernike da nam se pridruže na ovoj trodnevnici priprave za naš blagdan. Mir i dobro.

- 19:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 07.11.2009.

Trideset i druga nedjelja kroz godinu

38 A on im u pouci svojoj govoraše: "Čuvajte se pismoznanaca, koji rado idu u dugim haljinama, vole pozdrave na trgovima, 39 prva sjedala u sinagogama i pročelja na gozbama; 40 proždiru kuće udovičke, još pod izlikom dugih molitava. Stići će ih to oštrija osuda!" Udovičin novčić 0 21,1-4) 41 Potom sjede nasuprot riznici te promatraše kako narod baca sitniš u riznicu. Mnogi bogataši bacahu mnogo. 42 Dođe i neka siromašna udovica i baci dva novčića, to jest jedan kvadrant. 43 Tada dozove svoje učenike i reče im: "Doista, kažem vam, ova je sirota udovica ubacila više od svih koji ubacuju u riznicu. 44 Svi su oni zapravo ubacili od svoga suviška, a ona je od svoje sirotinje ubacila sve što je imala, sav svoj žitak." Mk 12,38-44 "Sav svoj žitak!" (Mk 12, 44) U ovom prikazu Isus nam daje jasno do znanja što je pobožnost. Neki bi htjeli kršćanstvo svesti na čistu horizontalnu datost, na neki humanizam, na ideologiju čovječnosti. Isus, naprotiv, hvali ženu koja sve svoje daje za žrtve paljenice, što je čin čistog poklona Bogu, da Bog bude slavljen. Udovica svoj život i svoju sudbinu stavlja u Božje ruke. Za sebe ništa nije ostavila. Bog je njoj jedina sigurnost i snaga. Udovičin obol nas uči da se pobožnost ne smije svesti na neki isječak našeg vremena, već mora prožeti sav život i sve naše vrijeme. Tko je spreman Bogu sve žrtvovati, bit će spreman podijeliti i zadnji novčić s braćom ljudima koji su potrebni naše pomoći.

- 12:52 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 06.11.2009.

Fra Ivan Duns Scot - glasnik velikog Kralja i trubadur Presvete Djevice

Fra Ivan Duns Scot rođen je u Dunsu, gradiću nedaleko Edinburga u Škotskoj 1265. Rodni mu je grad podario ime, a domovina prezime. Ivanov stric franjevac Ilija Duns doveo je Ivana u franjevački samostan u Dumfriesu 1278. ili 1279., gdje je primljen u franjevački red, a za svećenika je bio zaređen 17. ožujka 1291. Fra Ivan započinje studij najvjerojatnije u Haddingtonu, a nakon završenog novicijata studij nastavlja u Northhamptonu, Oxfordu i Parizu. Profesorsku je službu počeo na Franjevačkom učilištu u Cambridgeu. Kasnije je bio profesor u Oxfordu i Parizu, gdje je postigao prvi akademski stupanj "magister theologiae" 1305. Krajem 1307. god. napušta Pariz i odlazi u Köln za profesora na Generalnom franjevačkom učilištu. A Scot je već 1303. morao napustiti Pariz budući da nije htio podržati protu-papinsku politiku Filipa Lijepog. U takvim su političkim prilikama redovnički poglavari izabrali najbolje rješenje i premjestili Scota iz Pariza u Köln. No Scotov je boravak u Njemačkoj bio kratak. Naime, 8. studenoga 1308. Scot je umro u Kölnu. Pokopan je u crkvi sv. Franje, koja je općenito poznata pod imenom Minoritenkirche. Na njegovom su grobu uklesane riječi koje predivno istječu sadržaj njegova života: "Škotska me rodila, Engleska prihvatila; Francuska mi naobrazbu dala, Köln me drži". Kad je papa Ivan Pavao II. 1980. pohodio njegov grob, nazvao ga je "kulom vjere". Suvremene su teološke poruke pokazale da je blaženi Ivan teološki najprodornije i najsavršenije izrazio osobite ideale sv. Franje: Franjinu pobožnost predanost Isusu Kristu, utjelovljenoj i raspetoj Riječi Božjoj, njegovu žarku odanost Bezgrešnoj Djevici te bespogovornu odanost gospodinu papi kao Kristovom namjesniku. No osobita je zasluga Scotova što je već u ono doba ustao u obranu izvanredne povlastice Blažene Djevice Marije i njezina bezgrešnog začeća. Tim svojim velikim zalaganjem za nepovredivost čistoće Djevice Marije zadobio je naslov "Marijanski naučitelj". Štovanje bl. Ivana Duns Scota uvriježeno kroz stoljeća u Franjevačkom redu svečano je potvrdio i protegnuo na cijelu Crkvu papa Ivan Pavao II. u bazilici sv. Petra u Rimu, 20. ožujka 1993. godine. U prigodnoj homiliji Sveti ga je otac nazvao "pjesnikom Utjelovljene Riječi i braniteljem Bezgrešnog Začeća Marijina". Duns Scot na svoj način zaključuje zlatno doba skolastike XIII. st. koju osobito predstavljaju dvije škole: dominikanska i franjevačka. Suvremenici su ga nazivali još jednim daleko poznatijim nazivom i "Doctor Subtilis" (Oštroumni Naučitelj). Taj naziv bjelodano izriče najistaknutiji vid Scotove filozofije što je sva usmjerena na to da razluči i raščlani sve bore i slojeve zbiljnosti. Samo će na taj način čovjek doći do potpune spoznaje njezine složenosti i duboke njezine jedinstvenosti. Da bismo u potpunosti mogli ocijeniti vrijednost njegovih teorija, valja razumjeti i njegovo temeljno naučavanje o prvenstvu ljubavi nad spoznajom. Scot promatra sve stvorenje kao djelo Božje ljubavi. Prvi iskonski Božji čin jest ljubav: Bog je u sebi bitno ljubav. Druga bića on je stvorio ne nužno nego zato što je htio s njima podijeliti u najvišem stupnju svoju ljubav. U pogledu na odnos filozofije (uma) i teologije (objave) Scot filozofiju oslobađa teologije (da je um dostatan da shvati ovostrani svijet) a teologiju od filozofije (da samo teologiji pripada učenje o objavi). Na prigovore njegovoj filozofiji Scotov odgovor bi bio da tu dostaje vjera. Taj odgovor neće sve zadovoljiti. Što se tiče snage intelekta, sa Scotom se ne može mjeriti nijedan suvremenik. Nadasve logičar, posjedovao je veliku sklonost prema matematici i znanosti. Ali njegov buran život i rana smrt razlogom su daje ostavio svoja djela nedovršena.

- 20:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 04.11.2009.

Kako postati članom FSR-a

Imati volju i zelju izdignuti se iznad svakodnevne kršćanske "osrednjosti" i odlučno prihvatiti zov Evandjelja po uzoru na sv. Franju. Biti oduševljen idealima sv. Franje. Prijaviti se ministru mjesnog bratstva pismeno ili usmeno. Tom se prijavom postaje "pripravnikom". Priprava traje oko šest mjeseci. Kroz vrijeme priprave upoznaje se narav i svrha bratstva, Sveto Pismo, osoba i spisi sv. Franje, franjevačka duhovnost, Pravilo i Konstitucije, odgaja se u ljubavi prema Crkvi i njezinu učiteljstvu. Kad se završi vrijeme priprave, ulazi se u godinu novicijata. Nakon novicijata polažu se pred čitavom zajednicom "obećanja" na Pravilo FSR-a i život po tom Pravilu. OBECANJA su svečani crkveni cin, kojim pripravnik, sjećajući se poziva Kristova, obnavlja krsna obećanja i javno potvrdjuje vlastitu odluku da će živjeti Evandjelje u svijetu po primjeru sv. Franje i Pravila FSR-a. Jednom dato Obećanje jest trajno prihvaćanje obaveza pojedinca prema Bratstvu i Bratstva prema svakom pojedinom članu. Zajednica FSR-a zivi svoje poslanje preko redovitih susreta, duhovnih obnova, sakramentalnog života, raznih oblika karitativne djelatnosti, dosljednim svjedočenjem vjere u svakodnevnom ophodjenju s ljudima i svim stvorenjima Za sve informacije mezete se obratiti ministru mjesnog bratstva, duhovnom asistentu ili nekom drugom članu FSR-a. O sv. Franji i franjevačkoj duhovnosti postoje mnoge knjige, Pravilo FSR-a, te časopis franjevačke zajednice "Brat Franjo".

- 20:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 01.11.2009.

Dušni dan

Zvona Dušnog dana zovu čovjeka da se sjeti svoje ljudske sudbine. Na krilima vjetra dopiru nam zvuči s tornjeva, a s njima misli na one koji su otišli iz našeg svijeta, morali se odijeliti od tijela, kako bi živjeli u vječnoj fazi života. Za Dušni dan isprazne se gradovi živih ljudi na zemlji, a napune se mrtvi gradovi naših groblja. Tako doživimo da naši pokojni nisu mrtvi, nego da žive, i to tu, blizu nas. Stoga odlazimo na njihove grobove da stavimo cvijeće, ali prije svega da im iskažemo ljubav, da pred Boga stanemo molitvom i pokorom, te darežljivošću i milostinjom, kako bi pokojni osjetih' da ih volimo i da ih nikad nismo napustili. Pokojnih se na Dušni dan ne samo sjećamo, jer to bismo mogli činiti kod kuće, nego k njima nekako dolazimo, tamo gdje je znak njihove prisutnosti, gdje smo ostavili njihova tijela, i napravili na neki način zemaljski njihov dom. To je mjesto gdje na njih mislimo, ali i molimo da ih Bog smjesti u mjesto svoga svjetla i mira, na svoju baštinu u nebu. Pokojni su se odijelili od tijela, ali ne i od nas. Jer, duh nije ograničen prostorom i vremenom, on je svugdje i to ne jučer i danas, nego stalno. Stoga su naši pokojnici tu uz nas, oni vide sve što za njih činimo, oni doživljavaju našu ljubav i utoliko se oni sami mijenjaju, oslobađaju mnogih svojih krivica ili zločestoća u kojima su živjeli na zemlji, te se tako sve više približavaju ulasku u nebo. Smrt nas nekako ponovno sastavlja. Ljudi koji su bili međusobno posvađani, ili neprijatelji i u mržnji, znaju doći na grob i svojih neprijatelja. Kao da smrt obrezuje naše grijehe, neprijateljstva, zločestoće i nehumanost, te u nama budi ono najhumanije, najdublje i sveto. Zato kaže poslovica: O pokojniku samo dobro. Grobovi su mjesta gdje doživljavamo krhkost ljudske egzistencije. To je mjesto gdje jasno doživimo svoju ovisnost o Stvoritelju, gdje se i u ateistu budi molitva, to je prostor u kojem svaki patnik počne moliti, postaje vjernik i više ne može biti nehuman. Groblje je i mjesto gdje doživljavamo da se život ne odvija samo na zemlji, nego da još negdje živimo, da još nekamo iza smrti idemo. Naši grobovi su znak prekogrobnog života. Jer, čovjeku se život ne uzima nego mijenja. Dok se mijenja mjesto ovog boravka, dok mijenjamo i materijalno svoje tijelo, dotle živimo u duhu i duši u nebu, očekujući promjenu svoga tijela, njegovo produhovljenje da bismo i s tijelom kao kompletni ljudi mogu zauvijek živjeti u nebu. Tko ne vjeruje da postoji život poslije smrti, dolazeći na groblje doživljava kako to uvjerenje nije istinito. Na groblju doživljavamo svestranost čovjekova života. Čovjek je izišao iz utrobe majke, gdje je živio devet mjeseci, ušao na zemlju, gdje živi određeni broj godina, a onda ulazi u vječnost, gdje ostaje zauvijek. Rađa se iz utrobe majke, od nje dobiva tijelo i psihu, ali duh i osobnost od Boga. Umirući na zemlji ostavlja tijelo, da uđe Bogu s duhom. Tako nas groblja podsjećaju da smo vječni, ali da smo i duhovni. Groblje nas podsjeća koja je naša sudbina. Ako smo zli, ostajemo na neki način tu, sve je tu na groblju, tu smo sve izgubili; ako smo pošteni i čovjekoljubivi, onda smo zauvijek u nebu, na baštini vječnosti, združeni prijateljski sa svim poštenim ljudima. Grobovi su mjesta gdje doživljavamo kratkotrajnost zemaljskog života i neuništivost duhovnog života. Grobovi nam stoga pripovijedaju i šapću da ne promašimo nebo, vječnost, život. Pokojnici čeznu da budemo s njima zauvijek u nebu. Oni nas pozivaju da ne dopustimo da nas satre zlo, da ne očajavamo nad svojom patnjom, da nikad ne mrzimo ili da ne praštamo, da ne budemo nečovječni i da vjerujemo u mudrost, dobrotu, vjernost, u pravdu i u život. Kiteći grobove i moleći za svoje pokojnike mi im iskazujemo veliku ljubav. No, osluškujući poruku grobova i svojih pokojnika doživljavamo kako nas pokojnici ljube. Oni mole za nas, oni se trude da na bilo koji način dadnu znak da budemo uz njih, da se ne damo prevariti malim, kratkotrajnim užicima, nego da živimo za svoje čežnje, za neprolazno, za čovjekoljubivo. Na Dan mrtvih nekako je i nebo bliže, proplaču ljudi i proplače kišno nebo. To je dan kad srca postanu mekana, kada se ljudi sjećaju i kada se pokušavaju spojiti s iskonskim dobrom u sebi, s ljubavlju i povjerenjem djetinjstva, s onim što prelazi prag smrti, jer je neuništivo, nije podložno razaranju. Grobovi su znak svijeta neba usred svijeta zemlje. Svijet nevidljiv usred našeg vidljivog. Spaja nas nevidljiva, a opet opipljiva ljubav. Ovo je dan velikih poruka, razgovora između neba i zemlje, između nas i naših dragih pokojnika, između onih koji su za nas poginuli i darovali nam ovu zemlju, i nas koji uživamo njihove blagodati, ono što su oni sačuvali iz ljubavi za nas. Neka im je vječni pokoj i vječna slava u Bogu. Dr. Tomislav Ivančić

- 10:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.