Free Hit Counter
Free Hit Counter









RASPORED SVETIH MISA U FRANJEVAČKOJ CRKVI U SLAVONSKOM BRODU:

SVAKI DAN U 7 I 18,30 SATI


NEDJELJOM U 7; 8,30 ; 10 ; 11,30 I 18,30 SATI







petak, 30.10.2009.

SVI SVETI



Blagdan svih svetih je blagdan znanih i neznanih plemeniti ljudi. Blagdan svih onih koji su vjerovali u ljubav i plemenitost. Znani i neznani, slavni i neslavni, bogati i siromašni, bijeli i crni. Vrlo rano se ovaj blagdan slavio između Uskrsa i Duhova. Smisao je jasan: Svi sveti su pobjeda Kristova uskrsnuća u životu ljudi i prisutnost Duha Svetoga u njima. A od osmog stoljeća Svi sveti se počinju slaviti u Rimu prvoga studenog, a poslije devetog stoljeća u cijelom svijetu. Upozorava nas da više prepoznajemo plemenitost nego li zloću u ljudima.

Plemeniti prepoznaju plemenite! Blagdan Svih svetih je blagdan pobjede (trijumfa) dobra nad zlom. Također nam govori da je ljudski rod povezan živim lancem plemenitih srdaca koja su živjela i koja će živjeti. Što nam danas govori blagdan Svih Svetih? Da li znači neku vrijednost i neku normalnost? Ako se postavlja pitanje kršćanstvu tada se time postavlja u pitanje sama svetost. Možda je nastala kriva identifikacija forme i sadržaja svetosti unutar kršćanstva i općenitom poimanju sveca i svetosti. Čini se da je ovoga momenta u pitanju forma kršćanstva i forma njegove svetosti. Previše je kršćanstvo 'protokolirano', previše je postalo određena forma i dogma.

Svelo se na jedan određeni kalup, koji je bez sumnje povijesno uvjetovan. Isto tako je i pojam sveca – srednjovjekovni pojam – a ne iz prvih stoljeća (ne po liku sv. Augustina i Jeronima). Ti prvi sveci uopće nisu 'čudotvorci', nisu od rođenja sveci, nisu od rođenja sveti. Imali su vrlo burnu povijest s lošim i dobrim momentima u životu – kao Izraelova sveta povijest. Ali su se kroz život borili s duhom ljubavi. Cilj i princip njihova života bio je Kristov duh. Dok lik sveca, kakav je do nas doplovio nalazi se samo na 'oltarima', on je 'drven', bez života, 'bezgrešan'. Po ovom kalupu teško bi i Isus bio proglašen svetim! Sveti su sv. Pavlu svi oni koji su kršteni, tj. koji žive u Kristovom duhu i ljubavi, pa i onda kada su koji put u tome manjkavi. Svaki je čovjek pozvan da uspije kao čovjek, a time je pozvan na svetost. Najveće je čudo u 'nehumanom svijetu' biti human.

U svijetu pravila i zakona živjeti, vjerovati u ljubav. Zar to nije najveće čudo svijeta? Svetost nije forma (kalup) nego srce – novo srce. Srce koje istinski ljubi ne umire i već sada svima postaje sveto. Svetost je uvijek vezana uz zajedništvo – uz altruizam (Isusovu Crkvu). Koliko li ima svetih među 'nesvetima' i koliko li ima nesvetih među 'svetima'? Svetost je uvijek vrhunska sloboda – silom se ne postaje svet (ničijom silom, pa ni 'svetom'). Sveca čini svecem njegova svijest i savjest. Pa svako bježanje od 'svetosti' je bježanje od kršćanstva. Formalizam u kršćanstvu dotukao je ljubav i svetost, pa i apetit za svetošću. Sveti su na zajedništvo raspoloženi – oni su za sveopće bratstvo (Crkvu).

Bratstvo sa živima i mrtvima. Prepoznavanje u svim ljudima ljudskog i božanskog – znak je svetosti. Ono što je prije Krista bilo rezervirano 'svetima', sada je ponuđeno svima pa je svaki čovjek veći svetac od bilo kojeg svetišta. (Ef 2, 21). Sveti su svi oni koji su ljubljeni od Boga – a svi su ljubljeni od Boga – koji ljube, koji su osjetljivi na ljubav i dobrotu. Sveti u vječnosti, sveti među nama, svetost u nama – čine jedinstvo. Svi smo mi pozvani da živimo kao Isus, Božji svetac. A to je put sreće i zadovoljstva već sada i u ovome životu. Blagdan svih svetih je blagdan svih nas, svih ljudi koji čeznu za životom ljubavi i smirenosti.


Marijan Jurčević, OP

- 20:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 29.10.2009.

Upoznajmo franjevačku crkvu Presvetog Trojstva

Oltar Svetog Antuna


Oltar Svetog Antuna Padovanskog smješten je u trećoj niši sjevernog zida. Retabl oltara ispunja cijelu pozadinsku stijenu niše. Trodijelni je i ravan. Na podnožjima su sa svake strane po dva stupa s kompozitnim glavicama, koji su u donjem dijelu ukrašeni pozlaćenim letvicama. Među stupovima je pilaster s jedne i druge strane i malo šire podnožje za kip Svetog Antuna u sredini . Među stupovima je pilaster kompozitne glavice, ispred kojega stoji kip desno Sveti Paškal, a lijevo Sveti Didak. Na središnjoj, ravnoj oltarnoj plohi stoji na povišenom postolju kip Svetog Antuna s djetetom Isusom na lijevoj podlaktici, a u desnoj, spuštenoj drži ljiljan.

- 20:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 27.10.2009.

Šimun i Juda Tadej - Sveci Apostoli

Apostole možemo smatrati veoma povlaštenim ljudima jer su kroz tri godine bili u Isusovoj blizini. On im je bio učitelj i prijatelj, s njim su mogli razgovarati, promatrali su primjer njegova života, trajno su doživljavali najdragocjenije duhovno iskustvo. Ono što je njima dano, dano je i nama samo na jedan drugi način. I mi možemo na jedan duhovan, mističan, kontemplativan način boraviti u Isusovoj blizini, biti trajno povezani s njime, proživljavati pojedine tajne i događaje iz njegova života. Slavljenje blagdana apostola može nam pomoći u tome, može u nama buditi želju da i mi Isusa slijedimo izbliza.

Novozavjetni spisi dosta nas škrto obavještavaju o dvojici apostola koje danas slavimo. Žimuna spominju u četiri apostolske liste. Matej i Marko nazivaju ga Kananejcem, dok ga sv. Luka naziva Revniteljem. To ime s velikom vjerojatnošću govori da je Žimun nekoć bio pristalica fanatične antirimske stranke zelota, govori da je vatreno ljubio svoj židovski narod i da je trpio što je taj narod na svome zemljištu bio pod tuđinskom okupacijom ne imajući svoje vlastite države. U to se trpljenje baš i nije tako teško uživjeti jer svaki zdrav i normalan čovjek ljubi svoj narod te želi da živi u slobodi, u svojoj vlastitoj državi. Prema legendi, obojica su apostola pretrpjela okrutnu mučeničku smrt. Bili su prepiljeni. U likovnoj umjetnosti Žimun se stoga obično prikazuje s pilom, a štuju ga kao svoga zaštitnika drvosječe, Origen, veliki autoritet za poznavanje Svetoga pisma, a svome Komentaru Poslanici Rim janima drži da je Juda Tadej ista ličnost s Judom Jakovljevim. Jakovljevim ga naziva sv. Luka, a Tadejom sv. Matej i sv. Marko. Sv. Ivan ga naziva Juda "ne onaj Iškariotski". Taj je Juda postavio Isusu pitanje: "Gospodine, kako to da ćeš se objaviti nama, a ne svijetu? (14,22). Isus mu je na to pitanje odgovorio:

"Ako me tko ljubi, držat će moju riječ, i moj će ga Otac ljubiti; k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti. Tko mene ne ljubi, ne drži mojih riječi. Riječ koju slušate nije moja, već od Oca koji me posla. - Ovo sam vam govorio boraveći s vama. A Branitelj, Duh Sveti, kojega će Otac poslati zbog mene, naučit će vas sve i sjetiti vas svega što vam rekoh" (Iv 14,23-26).

Zahvaljujući pitanju Jude Tadeja dobili smo od Isusa tako lijep odgovor, pun pouke, utjehe i nade za svakoga od nas. Taj odgovor izriče bit nasljedovanja Isusa Krista. Nasljedovanje se očituje u ljubavi, a ljubav ostvaruje i dokazuje u čuvanju i obdržavanju svega onoga što nas je Isus učio i što nam je rekao.

Sv. Judi Tadeju zahvaljujemo i jednu posve kratku poslanicu koja je uvrštena a knjige Svetoga pisma Novoga zavjeta. On je počinje ovako: "Juda, sluga Isusa Krista i brat Jakovljev," Iz toga zaključujemo da je bio brat apostola sv. Jakova Mladega, koji je također napisao jednu poslanicu. U uvodu i napomenama hrvatskoga prijevoda i izdanja Biblije iz god. 1968 čitamo: "Zacijelo je Juda, poslije smrti brata Jakova, god. 62, nastupio u njegovo ime i s njegovim autoritetom da vjernike upozori na opasnost novih strujanja i zastranjenja a mladom kršćanstvu. Njegov kratki napis sav plamti živošću, jetkošću, energičnošću; odmah prelazi u polemiku i izravnim nagovorom prijeti onima koji promiču krivovjeran nauk i slobodarstvo u moralnom životu. Teško je točno odrediti o kakvim je strujanjima riječ. Bit će to preteče gnostičkih strujanja s kojima će se kršćanstvo boriti od kraja I. stoljeća pa dalje. Pisac nastupa s duhom i rječnikom kojim su se u Starom zavjetu proroci borili protiv lažnih proroka. Iskorištava i izvanbiblijske židovske spise, kao što su Uznesenje Mojsijevo i Knjiga Henokova, te iz navedenih odlomaka izvodi moralnu pouku kako je to bio običaj u sinagoškom moralnom propovjedništvu.

Štovanju su sv. Jude Tadeja pridonijele Objave svete Brigite u kojima je Gospodin potiče da s pouzdanjem zaziva toga apostola. U XVIII. stoljeću štovanje je tog apostola postalo veoma popularno a Austriji, a još više u Poljskoj, gdje i danas tolike osobe nose ime Taddeusz. Slavni poljski pjesnik Mickiewicz dao je i svom velikom pjevu naslov Pan Taddeusz, što znači Gospodin Tadija.

Iz Austrije se štovanje sv. Jude Tadeja proširilo i po Hrvatskoj. Vjernici ga naročito rado zazivaju u pomoć u bezizlaznim situacijama. Uz blagdan svetih apostola Šimuna i Jude Pius Parsch daje nam ovu pouku: "Zajedništvo u Kristovoj ljubavi traži i zajedništvo u patnji. Apostoli su to u svom životu iskusili i ostvarili. Njihovo je zajedništvo u Kristovoj ljubavi bilo okrunjeno njihovim zajedništvom trpljenja u mučeništvu. To od njih moramo i mi naučiti."

- 16:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 25.10.2009.

30. NEDJELJA KROZ GODINU

Mk 10,46-52:

Jerihonski slijepac Bartimej

46Dođu tako u Jerihon. Kad je Isus s učenicima i sa silnim mnoštvom izlazio iz Jerihona, kraj puta je sjedio slijepi prosjak Bartimej, sin Timejev. 47Kad je čuo da je to Isus Nazarećanin, stane vikati: "Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!" 48Mnogi ga ušutkivahu, ali on još jače vikaše: "Sine Davidov, smiluj mi se!" 49Isus se zaustavi i reče: "Pozovite ga!" I pozovu slijepca sokoleći ga: "Ustani! Zove te!" 50 On baci sa sebe ogrtač, skoči i dođe Isusu. 51Isus ga upita: "Što hoćeš da ti učinim?" Slijepac mu reče: "Učitelju moj, da progledam." 52Isus će mu: "Idi, vjera te tvoja spasila!" I on odmah progleda i uputi se za njim.




Mk 10, 46b-52
Ponekad poput slijepa prosjaka Bartimeja sjedim "kraj puta". I ne razumijem što se to oko mene događa. Isključen sam zato što sam "uključen" u svoju tamu. Čini se da sam jedini koji ne zna kako i kamo dalje, pored tolikih koji pokraj mene žure za svojim ciljevima. - Suret između Isusa i Bartimeja dogodio se na Isusovom putu u Jeruzalem. Taj put vodi Isusa u patnju i smrt. Na tom je putu Isus triput pokušao ukazati svojim učenicima što ga čeka u Jeruzalemu. No oni ne vide i ne razumiju. Kao da iznutra imaju određenu blokadu, poput zida. No Bartimej viče, viče usprkos bijesu ljudi oko njega. Viče sve dok se nisu srušili zidovi izolacije i ignoriranja koji su ga okruživali. Jer on konačno želi vidjeti i prestati biti slijep za puni život. Na kraju se, stoji u evanđelju, "uputio za njim". Na tom putu ne mora zatvarati oči pred stvarnošću, jer ide s Isusom koji je za njega postao svjetlom. - Ako sjedim na rubu ovoga svijeta, Isus mi nudi da pođem za njim. Tada više ne moram sjediti izgubljen pokraj puta. Počinjem, u svijetu koji je često puta tako nepregledan, ponovo uviđati jasne koordinate i spoznavati svoju zadaću i svoj cilj - jer mi je Isus otvorio pogled. No može se dogoditi da me taj put vodi i kroz patnju. No i u tom slučaju znadem da je na kraju puta Uskrs.

- 08:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 22.10.2009.

Sveti Ivan Kapistran (1386.-1456)



Rođen je u Capistranu, u talijanskoj gorovitoj pokrajini Abruzzo, u obitelji njemačkog podrijetla. Poznati profesor Franz Spirago piše da je sv. Ivan Kapistran jedan od najglasovitijih propovjednika svih vremena; na Sveučilištu u Peruđi studirao je pravo te postao doktor pravnih znanosti. Tadašnji napuljski kralj 1412. postavio je mladog doktora prava sucem u Peruđi. Oženio je kćerku najbogatijeg građana Peruđe i tako se domogao velikog bogatstva. To mu je otvorilo put do časti i blistave karijere. Ali Bog je odredio drugačije.
Građani se Peruđe pobuniše protiv kralja te zatražiše suca Ivana da u ime grada pregovara s kraljem. Kad su njegovi pregovori postali bezuspješni, građani posumnjaše u Ivana da šuruje s kraljem, te ga baciše u zatvor i davahu za hranu samo kruh i vodu. Bilo je to g. 1413. Ivan se u toj teškoj situaciji, punoj patnje, ponadao da će se kralj zauzeti za njega, ali od toga nije bilo ništa. Bio je ostavljen na cjedilu i duboko razočaran, predan u beznađe. K tome je došao još jedan težak udarac: njegova je mlada žena, teško pogođena sudbinom svog muža, umrla od žalosti. Osim toga, oduzeli su mu svu njegovu imovinu.
I tada je mladi, toliko iskušavani, čovjek brzo uvidio kako prolazi zemaljska sreća. Zato je odlučio da više neće čeznuti za zemaljskim častima i dobrima, nego čim bude slobodan krenuti drugim putem: odreći se svijeta i samo Bogu služiti. Obećanje je ispunio te u 30. godini ušao u franjevački red. Bilo je to g. 1416. Brzo je postao propovjednik pokore, propovijedajući po Italiji, Austriji, Njemačkoj, Poljskoj, Mađarskoj, a došao je i u naše krajeve. Mase su ga slušale često pod vedrim nebom jer i najveće crkve bijahu premalene da prime silna mnoštva željnih slušatelja. U Beču se još i danas može vidjeti vani izgrađena propovjedaonica s koje veliki propovjednik propovijedaše Božjem narodu. Pošavši u Češku, silni je propovjednik obratio mnoštvo husita, vrativši ih u krilo Katoličke crkve. Kapistran je revnovao i u borbi za oslobođenje kršćanskih krajeva od Turaka. Vrhunac tog nastojanja bijaše bitka koju je g. 1456. animirao kod današnjeg Beograda, gdje je šačica od 4.000 ljudi izvojevala pobjedu nad daleko nadmoćnijom vojskom sultana Mehmeda II. Osvajača, kod koje izginu 24.000 vojnika. Kapistran je prije bitke ugledao vatrenu strjelicu s neba uperenu prema neprijatelju križa, a što je ulilo hrabrost i u njega i u kršćansku vojsku. Dva mjeseca nakon pobjede kod Beograda Ivan Kapistran je umro od kuge u Iloku te bio pokopan vjerojatno u zajedničkoj grobnici. Zapisi kažu da je na vijest o njegovu preminuću »proplakala cijela Europa«.

- 20:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 20.10.2009.

Upoznajmo franjevačku crkvu Presvetog Trojstva

Oltar Svete Ane

U drugoj niši sjevernog zida lađe nalazi se oltar Svete Ane. Oltarni stol je zidan i u obliku sarkofaga obučen drvenim stipesom. Između stupa i pilastra postavljen je kip, desno sveti Ivan Krstitelj i lijevo Sveta Elizabeta, Ivanova majka.
Oltarna slika je 186 cm × 106 cm, ulje na platnu. Dobro je sačuvana, svježih boja. Sveta Ana sjedi s lijeva u desno, a na krilu joj knjiga. Njoj desno stoji Djevica Marija. Iza leđa joj lik Sv. Joakim koji sjedi.
Iznad stupova i pilastra nalazi se profilirano gređe, koje je u sredini prelomljeno. Na volutama iznad stupova sjedi sa svake strane krilati, veliki anđeo.
U sredini je slika Svetog Blaža, biskupa, ulje na platnu.

- 20:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 18.10.2009.

Bliže, o Bože moj

"Bliže, o Bože moj" (Nearer, My God, To Thee) je tradicionalna kršćanska himna nastala u 19. stoljecu, stihove je napisala Sarah Flower Adams, a glazbu Lowell Mason. Stihovi ove pjesma temelje se biblijskom odlomku Pos 28,11-19
11 Stigne u neko mjesto i tu prenoći, jer sunce bijaše već zašlo. Uzme jedan kamen s onog mjesta, stavi ga pod glavu i na tom mjestu legne. 12 I usne san: ljestve stoje na zemlji, a vrhom do neba dopiru, i anđeli Božji po njima se penju i silaze. 13 Uza nj je Jahve te mu govori: "Ja sam Jahve, Bog tvoga praoca Abrahama i Bog Izakov. Zemlju na kojoj ležiš dat ću tebi i tvome potomstvu. 14 Tvojih će potomaka biti kao i praha na zemlji; raširit ćete se na zapad, istok, sjever i jug; tobom će se i tvojim potomstvom blagoslivljati svi narodi zemlje. 15 Dobro znaj: ja sam s tobom; čuvat ću te kamo god pođeš te ću te dovesti natrag u ovu zemlju; i neću te ostaviti dok ne izvršim što sam ti obećao." 16 Jakov se probudi od sna te reče: "Zaista se Jahve nalazi na ovome mjestu, ali ja nisam znao!" 17 Potresen, uzviknu: "Kako je strašno ovo mjesto! Zaista, ovo je kuća Božja, ovo su vrata nebeska!" 18 Rano ujutro Jakov uzme onaj kamen što ga bijaše stavio pod glavu, uspravi ga kao stup i po vrhu mu izlije ulja. 19 Ono mjesto on nazva Betel, dok je ime tome gradu prije bilo Luz.

Preživjeli putnici sa broda Titanic posvjedočili su da je to bila posljednja pjesma koju je orkestar svirao dok je brod tonuo.


BLIŽE, O BOŽE MOJ

1. Bliže, o Bože moj, k veličju Tvom.
Bliže to stijeg je vijek življenju mom!
Vodi kud hoćeš nas, vodi kud hoćeš nas.
Bliže, o Bože moj, k veličju Tvom.

2. Bliže, o Bože moj, k Sebi me vij!
Varavi svijeta sjaj oku mi krij!
Nikad me ne puštaj, nikad me ne puštaj.
Snažno, o Bože moj, k Sebi me vij!

3. Daruj, o Bože moj, Duha nam svog.
Neka nam brani on narod i dom.
Vodi kud hoćeš nas, vodi kud hoćeš nas.
Daruj, o Bože moj, Duha nam svog.

4. Bliže, o Bože moj, dolazim Ti,
daruj mi blagoslov svoj nebeski
Da sretno putujem i blažen dospijem
na smrti, Oče moj, u zagrljaj Tvoj.

5. Bliže, o Bože moj, k Tebi nad svijet.
Slabo dok tijelo mi ustavlja let!
Neka anđelski zbor, neka anđelski zbor
zove me sjajan, svet, k Tebi nad svijet!






Nearer, My God, To Thee

Nearer, my God, to Thee, nearer to Thee!
E'en though it be a cross that raiseth me,
Still all my song shall be, nearer, my God, to Thee.

There let the way appear, steps unto Heav'n;
All that Thou sendest me, in mercy given;
Angels to beckon me nearer, my God, to Thee.

Then, with my waking thoughts bright with Thy praise,
Out of my stony griefs Bethel I'll raise;
So by my woes to be nearer, my God, to Thee.

Or, if on joyful wing cleaving the sky,
Sun, moon, and stars forgot, upward I'll fly,
Still all my song shall be, nearer, my God, to Thee.

There in my Father's home, safe and at rest,
There in my Savior's love, perfectly blest;
Age after age to be, nearer my God to Thee.

Nearer, my God, to Thee, Nearer to Thee!
Though like the wanderer, the sun gone down,
Darkness be over me, my rest a stone.
Yet in my dreams I'd be nearer, my God to Thee.


- 07:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 17.10.2009.

Upoznajmo franjevačku crkvu Presvetog Trojstva

Oltar Svetog Josipa

Najstariji, najljepši i dobro, izvorno sačuvan oltar barokne samostanske crkve u Brodu svakako je oltar Svetog Josipa.
Podignut je 1753. godine. Smješten je u prvoj niši sjevernog zida u lađi.
U oltarnoj niši smješten je kip Svetog Josipa s djetetom Isusom u naručju. Kip je vrlo lijep , umjetnički izrađen i pozlaćen. Visina mu je 147 cm i stoji na bogato ukrašenu podnožju. U donjem dijelu svećevih nogu obostrano je postavljen po jedan anđelčić u letu .
Između stupova i pilastra postavljeni su kipovi, desno Sveta Katarina i lijevo Sveta Barbara.

- 14:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 15.10.2009.

ZAHVALA NA EUHARISTIJSKOM SLAVLJU U ZAGREBAČKOJ KATEDRALI -ZAVRŠETAK PROSLAVE FRANJEVAČKOG JUBILEJA

Zagreb, 19. rujna 2009.

Kao sve što pripada ljudskoj uvjetovanosti, tako je i naš, Franjevački red, poznavao razdoblja napretka i razdoblja nazadovanja. No trajna franjevačka tradicija ostala je čvrsta, kao maslina snažnih korijena. Za dugih razdoblja sazrijevanja plodove je naših grana grijalo sunce nesebičnih napora, ali su ga šibale i povijesne oluje. Velikodušno smo sudjelovali u umjetnosti i znanostima, u karitativnim djelima i evangelizaciji. No, bili smo i grijehom oslabljeni. Sada se samo možemo ponositi činjenicom da je stanovita mudrost izrasla iz osamstoljetnih pogrešaka koje su ispravljene i grijeha koji su oprošteni. Franjini sljedbenici mogu se u svako doba podsjetiti pete Opomene, „O milosrdnom suđenju“, u kojoj odjekuju riječi sv. Pavla: „Kada sam slab, tada sam jak. Rado ću se hvaliti svojim slabostima da se na meni nastani snaga Kristova“ (usp. 2 Kor 12, 9-10). Samo vedro prihvaćajući vlastita ograničenja i milost Božju mogu ja, možemo svi mi, cjelokupno franjevačko bratstvo i sestrinstvo, ostati i postati onaj signum distinctivum (raspoznajni znak) koji, kao suza čist i lijep kao dan, daje svijetu vidjeti autentično lice Krista životvorca.

Zato u ovom svečanom i za cjelokupnu Franjevačku obitelj blagoslovljenom trenutku, s ushitom i molitvom velim:

Za trgovca Petra Bernardonea i njegovu suprugu, pobožnu plemkinju, Ivanu Piku iz čije se ljubavi 1181. rodilo dijete kojemu nadjenuše ime Franjo – Tebe Boga hvalimo!

Za crkvicu sv. Damjana i riječi koje je u njoj čuo: Idi, Franjo, i popravi moju kuću… koje je zatim i ostvario – Tebe Boga hvalimo!

Za Petrova nasljednika, papu Inocenta III., koji snagom apostolske ovlasti 1209. godine Franju i njegovu braću prizna za predrage sinove te im vive vocis oraculo (usmeno) odobri njihov način života za koji su ga došli moliti – Tebe Boga hvalimo!

Za bezbrojno mnoštvo mučenika i svetaca, blaženika i slugu Božjih, za brojne znanstvenike i glasovite pisce, za tihe ispovjednike i istaknute propovjednike, za mnoge misionare…, za neizbrojivo mnoštvo muževa i žena koji karizmu franjevačku življaše, Boga proslaviše i Crkvu posvetiše – Tebe Boga hvalimo!

Za današnji franjevački naraštaj, braću i sestre, franjevke i franjevce, za sjemeništarce, postulante i novake, bogoslove i đakone, za sve u zavjetima svečanim i one koji se na to spremaju, za Franjevački svjetovni red i Framu – Tebe Boga hvalimo!

Za sve naše iskrene prijatelje i dobročinitelje – Tebe Boga hvalimo!

Za ovo Euharistijsko slavlje, za nazočnog Apostolskog nuncija, za nazočne biskupe i nadbiskupe, za sve nas koji, u zajedništvu sa zagrebačkim nadbiskupom Josipom, ovaj franjevački Jubilej završavamo – Tebe Boga hvalimo!

Za sve što tijekom osamstoljetne povijesti bijaše i prođe – Tebe Boga hvalimo!

A za ono što će doći i sutra biti, za nepoznato i nedoživljeno, iskreno molimo: Oče naš, koji jesi na nebesima; neka se sveti ime Tvoje i mi s Tobom i u imenu Tvome. Neka u svim našim životima i pothvatima bude vidljiva samo Tvoja volja. Od danas pa do posljednjeg daha!

Zagovorom Blažene Djevice Marije, Majke Crkve i Kraljice Franjevačkog reda, budi tako!



Zahvala fra Željka Tolića, prdsjednika Vijeća franjevačkih zajednica Hrvatske i Bosne i Hrecegovine


- 20:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 12.10.2009.

Sveta Terezija Avilska, djevica i crkvena naučiteljica (1515–1582)

Život prve žene naučiteljice Crkve mogli bismo nazvati duhovnim iskustvom jedne ljubavi jer je taj život bio mistika kao susret s Bogom. O tome je njemački isusovac Josef Sudbrack napisao vrijednu i stručnu studiju u kojoj pokazuje aktualnost Terezijina iskustva. Njezin mistični odgovor Božjemu pozivu vodi neposredno u veoma bujan nutarnji život, a i u apostolat. Tko si bude dao truda te pročita barem središnje tekstove iz Terezijinih djela, naći će u njima onakve stavove kakvi su i njemu potrebni za njegov osobni duhovni život.

Terezija se rodila 28. ožujka 1515. u Avili, glavnom gradu istoimene pokrajine u Staroj Kastiliji, koji je nadaleko poznat po svojoj romaničkoj crkvi, gotičkoj katedrali te bedemima iz XI. stoljeća. Roditelji su joj bili Don Alonso Sánchez de Cepeda i Dońa Beatriz de Ahumada. Osim nje imali su još jedanaestero djece. Od triju djevojčica dvije se kasnije udadoše, a samo se Terezija odluči za redovnički stalež.

Odluku nije donijela iz neke nužde, već posve slobodno i promišljeno. U svojoj djevojačkoj dobi između 14. i 18. godine i ona je mnogo držala do ljepote, ljupkosti, bogatstva i ljubavi pa se ozbiljno bavila i mislima o udaji. Iako je već od ranog djetinjstva bila veoma temperamentna, u svojim željama i odlukama naprasita, ipak ništa nije činila nepromišljeno, bez prethodnog razmišljanja. Posjedovala je veliku i spontanu sposobnost da ljubi, no to je nikad nije dovelo u nepriliku da bi nešto od onoga što je rekla ili obećala morala povući, a što govori da je sve prije dobro odmjerila.

Terezijina je duša bila gladna znanja. Tu glad nije bilo lako utišati pa je neprestano posezala za novim knjigama. Kako je po naravi bila dražesna, ljupka, u društvu i igri upravo čarobna, nikad joj nije uzmanjkalo mladoga društva i muškoga i ženskoga. Ona je bila pravi virtuoz u sposobnosti da ljude razveseli i nasmije, što će je kao ljudska vrlina pratiti cijeli život.

Kad je Terezija odlučila stupiti u samostan karmelićanki od Utjelovljenja u Avili, bilo je to iznenađenje i za nju samu i za sve one koji su je poznavali. Svakako da iza te odluke nije stajalo nikakvo ljubavno razočaranje, a još manje neka naročita simpatija ili naravna sklonost pa čak ni oni neki pokreti duše koji su u sličnim odlukama redovito više ili manje prisutni. Nju je u samostan jednostavno vodila želja da spasi dušu jer se, poznavajući svoju narav, bojala da bi to u svijetu mogla ostvariti. Zbog toga je stupanje u samostan bio za nju veoma bolan i težak, upravo dramatičan doživljaj. Ona sama o tome svjedoči: »Jedva mogu vjerovati da će moja bol i u smrti biti veća od one što sam je osjećala kad sam napuštala roditeljsku kuću. Činilo mi se kao da se u meni odvaja svaka pojedina kost.« Da nije to sama napisala, jedva bismo takvo što mogli pomisliti o jednoj, u povijesti Crkve, najodličnijoj redovnici. Ona je svoje zvanje skupo platila, a i to je nemalo pridonijelo njenoj veličini.

Kako je Terezija bila promišljena i odlučna žena, kad je jednom odlučila postati redovnica, onda je tu stvar uzela veoma ozbiljno. Sa zvanjem se nije šalila. Prvu godinu redovništva nastojala je oko savršenosti tako odlučno da se živčano i tjelesno brzo dokrajčila. Upala je u stanje sveopće anemije, a zatim je kroz četiri dana bila posve ukočena. Svima je izgledalo da će umrijeti i već su sve pripremili za sprovod. No, ona se najedanput probudila iz svoga mrtvila i ukočenosti te sama otklonila posvećeni vosak, kojim su joj po tadašnjem običaju bili već zalijevali očne kapke. Neki misle, čak, da samo brizi i slutnji Don Alonsa valja zahvaliti, jer se opirao pogrebu, da nije bila živa zakopana. Svetica sama misli da tu milost ima zahvaliti zagovoru sv. Josipa koga je počela još više štovati i pobožnost prema njemu cijeli život neumorno širiti.

Nakon toga iskustva ne znači da je Terezija odmah postala svetica. Daleko od toga. Ona je čak 18 godina provela u osrednjosti. Samostan od Utjelovljenja u Avili imao je doduše 120–180 sestara karmelićanki, ali je u njemu bilo takvo ozračje koje nije mnogo poticalo na savršenost i svetost. Tko se želio ipak posvetiti, morao je to činiti na vlastitu inicijativu, uz rizik da bude ismijan, šikaniran i onemogućavan.

Dońa Teresa de Ahumada pokušala je ipak s nekim sestrama nešto učiniti, no malo ih je izdržalo taj pokušaj. Lakše je bilo provoditi u samostanu jedan udobniji život u onoj »blaženoj« osrednjosti, prema načelu: »Ne quid nimis!« – bez prevelikog zalaganja i naprezanja. Terezija, opisujući život u samostanu tih godina, pokazuje sve njegove slabosti, sjene i nedostatke. To je i nju strahovito razočaralo, a u duši je sve jasnije i življe osjećala zov da se iz svega toga izdigne. U jednom je viđenju vidjela mjesto u paklu, koje joj je pripravljeno, ako ne krene drugim, boljim i savršenijim putem. Bilo joj je tada 40 godina. Ona se energično odlučila za reformu Karmela.

Od časa kad je jasno vidjela da je Bog više ne želi gledati »u razgovoru s ljudima, već s anđelima« i kad je svoje srce s njegovim velikim mogućnostima »nastojala uskladiti« sa Srcem Kristovim, do tada prosječna karmelićanka postade jaka žena, velika redovnica, koja je nastojala svoj život proživljavati u duhu Evanđelja. I u tome je bila sva obnova Karmela, obnova koja je išla polako, uz mnoge poteškoće, ali koja je posve preobrazila redovnički život. Rodio se novi, idealni Karmel, nama dobro poznate bosonoge karmelićanke, dostojne kćeri velike majke Terezije od Isusa.

Radi obnove Karmela Terezija je krstarila cijelom Španjolskom. Nije više bilo poteškoće i zapreke koja bi je zaustavila. I to je bio život njezine posljednje 22 godine. Iz tog su života kao najzreliji plodovi onoga razdoblja nastala njezina pisana djela: Knjiga Gospodinovih smilovanja, u kojoj je majstorski i duboko psihološki opisala povijest svoga života, Put savršenosti, Stanovi ili grad duša, Utemeljenja, kao i nebrojeni odgojni spisi te svjedočanstva uzvišene mistične lirike.

U svojim molitvama i mističnim zanosima ta je sveta redovnica nosila sve brige i tjeskobe Tridentskog sabora, bitku kod Lepanta, događaje u svojoj domovini Španjolskoj, misijski rad u Americi. Sama je rekla da je Indijanci tamo u Americi stoje mnogo jer je u molitvi za njihovo spasenje mnogo uzdisala. Iako je bila na vrhuncima mistike, nije bila daleko od svega onoga što se u tadašnjoj Crkvi i u svijetu događalo.

Naslućujući sve kušnje koje čekaju Crkvu i kršćanstvo, vapila je: »O kršćani, vrijeme je da branite svoga Kralja te da se u tako velikoj zapuštenosti oko njega svrstate! Jer malen je broj vjernih koji ga još okružuje; veliko je naprotiv mnoštvo onih koji slijede Lucifera. No, najgore je što oni koji se na vani očituju kao Gospodinovi prijatelji, potajno ga iznutra izdaju, tako da on ne nalazi gotovo nikoga na koga bi se mogao osloniti.«

No Terezija je znala i vjerovala da je odlučujuće oružje jedino molitva jer iz nje i druga sredstva dobivaju svoju jakost. Zato je u borbi za Krista i Crkvu osnivala samostane u kojima će njezine sestre moliti i na taj način za kraljevstvo se Božje boriti. Povijest joj je dala pravo jer ona postade jednom od vrhunskih ličnosti katoličke obnove XVI. stoljeća, s utjecajem koji traje još i danas. Njezin su se život i duhovno iskustvo savršeno utkali u obnoviteljski pokret Crkve što ga je započeo Tridentski sabor.

Terezija je napustila vrijeme izdahnuvši 14. listopada 1582. Dan poslije njezine smrti bio je već 15. listopada, jer je upravo tada stupila na snagu reforma kalendara – ispravak staroga julijanskoga kalendara te se vrijeme uskladilo s objektivnom stvarnošću prema kojoj se mjeri. Ima u tome mnogo znakovitosti jer je Terezija Avilska svojom obnovom Karmela pomogla pomaku redovničkoga života naprijed općenito. Na njezinim se spisima nadahnjuju još i danas toliki redovnici i redovnice.

Samo u našem stoljeću od god. 1900–1967. Terezijina su djela bilo sva bilo djelomično objavljena u 528 izdanja. U svojoj izvornosti i genijalnosti ona već 4 stoljeća utječu na ono što se naziva duhovni život Europe. Bossuet se nije ustručavao izreći o njoj ovaj sud: »Sama Terezija ima i u mistici isto značenje kao Toma Akvinski u dogmatici.« Papa Pavao VI. proglasio ju je stoga 27. rujna 1970. prvom od žena naučiteljicom Crkve. Engleski povjesničar Macaulay u jednom svom eseju nazvao je sv. Tereziju Avilsku »srcem katoličke reforme«, a Gisbert Kranz misli da ona pripada čovječanstvu, što znači da je zajednička svojina čovječanstva. Kad je tako, onda valja posegnuti za njezinim djelima i čitati ih...

P. Josip Antolović, SI




- 20:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 11.10.2009.

Povijest svete krunice

Vrijeme nastanka svete krunice može biti nekako zaokruženo između 12. i 16. stoljeća. Početkom 12. stoljeća na Zapadu se širila praksa recitiranja molitve Zdravo Marijo. Naravno da je Anđeoski pozdrav bio poznat u kršćanstvu još prije ovog vremena, to je dio svetog evanđelja te se koristio kao darovna antifona IV. nedjelje adventa, nedjelje koja je imala poseban marijanski naglasak. Ovdje se htjelo, ponavljanjem, ove antifone, postići ono što je već prije toga u samostanima bilo uobičajeno ponavljanjem molitve Očenaš za monahe i redovnike koji nisu znali čitati kao nadomještaj za 150 psalama. Od molitve Zdravo Marijo je bio poznat i recitiran samo njezin prvi dio anđeoski pozdrav i Elizabetin blagoslov. Tek pred kraj XV. stoljeća, kada se raširio običaj moljenja "Sveta Marijo", bilo je pridodano izgovaranje imena Isus i završni Amen. Također je važno napomenuti za shvaćanje nastanka i razvoja svete krunice da je ovaj način moljenja "Psaltira" izgovaranjem molitava Očenaš ili Zdravo Marijo, bio podijeljen na tri dijela, prema ustaljenom načinu moljenja u samostanima.

Njemački kartuzijanac Henrik Kalkar (1328-1408) podijelio je 150 Zdravo Marija na 15 desetaka između kojih je umetnuo molitvu Očenaš. Nekako u isto vrijeme nastaje legenda o nastanku krunice od svetog Dominika, utemeljitelja Reda dominikanaca, koju je osobito širio njegov subrat Alan de la Roche. Ova legenda ne može biti u potpunosti prihvaćena, ali se ne smije niti odbaciti. Naime, dokumentacija o nastanku tzv. "Marijanskog psaltira" je dokumentirana od strane sv. Dominika, jer i on i njegova subraća koristili ovaj način molitve.

Bez obzira na to ovo još uvijek ne objašnjava kako se došlo do razmatranja povijest spasenja kroz molitvu svete krunice. Prvi dokument koji potvrđuje postojanje ili pokušaj da se ujedini molitva ponavljanja Zdravo Marija s meditacijama otajstva uzetih iz svetog evanđelja dolazi iz XV. stoljeća. Između godine 1410. i 1439., kartuzijanac iz Kolna, Dominik Pruski, predlaže jednu novu formu prema kojoj je moljenje Zdravo Marija svedeno na 50, ali je svakoj molitvi Zdravo Marijo pridodan određeni odlomak svetog evanđelja. Ti odlomci su bili raspodijeljeni tako da ih je 14 razmatralo život Isusov prije početka javnog djelovanja; 6 njegovo javno djelovanje; 24 muku i smrt; te ostalih šest uskrsnuće Isusovo, slavu i krunjenje Marijino. Ovakav način razmatranja otajstava spasenja dovest će i do podjele na tri velika otajstva: radosno, žalosno i slavno. Upravo Dominiku Pruskom moramo zahvaliti postojanje tog obnovljenog načina moljenja "Marijanskog psaltira" koji je uz manje izmjene došao i sačuvao se do dan danas. Ovaj njegov primjer je kasnije pridobio mnogo ljubitelja i onih koji su to gorljivo prenosili drugima. Osobito u XV. stoljeću će ova vrsta molitve doživjeti svoj veliki procvat te će točke uzete iz svetog evanđelja o kojima se razmatra dostići visoki broj 300.

Veliku važnost oko širenja ove pobožnosti, koja od sada nosi naziv "Ružarij Blažene Djevice Marije", ima već spominjani Alan de la Roche, suvremenik Dominika Pruskog. To je činio osobito propovijedanjem, ali i preko marijanskih bratstava koja je sam osnivao.

Nakon što se ova pobožnost jako raširila među vjernicima osjetila se potreba da se još oblikuje u smislu pojednostavljivanja. Godine 1521. dominikanac Alberto da Castello je sveo sva otajstva na svega petnaest, na načina da ih je formulirao tako da bi se oni razmatrali u obliku kratkog teksta ili bi se jednostavno ponavljali kratki zazivi iza svakog moljenja prvog dijela "Zdravo Marijo". Mnoga marijanska bratstva širom tadašnje Europe rado su prihvatila ovu „reformiranu“ pobožnost.
Marijanska pobožnost i sveta krunica doživjeli su ogroman uspjeh i prihvaćanje: od siromašnih obitelji, župnih crkvi, pa sve do najvećih svjetskih katedrala i do na kraj svijeta u misijama. Ova divna pobožnost privlači i danas, i okuplja na molitvu ljude svih slojeva, pokušavajući tako pronaći neke nove forme i neke nove načine razmatranja otajstava spasenja, ali nikad više ne odstupajući od onoga koji je zacrtao Alberto da Castello i njegovi prethodnici.

- 08:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 09.10.2009.

Listopadske pobožnosti

Izraz "pobožnost" prvo znači osobnu pažnju, sabranost i predanje Bogu u osobnoj molitvi.
Pobožnost se, međutim, zove i zajednički oblik molitve, koji nije strogo liturgijski, već više pučki. Jednostavnijim molitvama i vježbama (primjerice klečanjem, naklonom, i ponavljanjem nekih molitava kroz neko vrijeme i sl.) sakupljeni vjernici iskazuju poštovanjem (časte) pojedina Božja svojstva ili Isusa Krista, Duha Svetoga, Majku Božju Mariji ili pojednog sveca. Tako, primjerice, postoje pobožnosti Srcu Isusovu, simbolu Kristove ljubavi prema čovječanstvu, svetom Josipu i drugim svecima. Cilj svih pobožnosti je da vjernik unaprijedi svoju vjeru i odanost Bogu.
Među poznatijim marijanskim pučkima pobožnostma su "svibanjske večernjice" i "listopadske večernjice". - Vjernici sabrani u ckrkvi svake večeri dotičnog mjeseca, zajednički mole krunicu. U mnogim crkvama nakon krunice slijedi večernje sveta mise. Treba dodati da ove i slične pobožnosti nisu obvezne kao nedjeljna misa, nego su slobodne, dragovoljne i znak većeg štovanja Blažene Djevice Marije (skraćeno rečeno: Gospe).
Ove marijanske pobožnosti imaju stoljetnu tradiciju i preporučuju ih i danas mnogi crkveni dokumenti. Listopad je mjesec svete krunice Po kalendaru se 7. listopada slavi i blagdan Blažene Djevica Marija od Krunice.

- 19:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 06.10.2009.

BLAŽENA DJEVICA MARIJA OD KRUNICE

Sveci su najviše shvatili, ljubili i častili Marijin dar, Krunicu. Oni su toliko ljubili Ružarij i uvjeravaju nas, skupa s Terezijom Avilskom, da „Bogu nema draže molitve od sv. Krunice,“

Tako ćemo naći krunicu na radnom stolu naučitelja Crkve: sv. Lovre Brindiskog, sv. Petra Kanizija, sv. Roberta Belarmina, sv. Terezije Avilske, sv. Franje Saleškoga, sv. Alfonsa Ligourija.

Naći ćemo krunicu u rukama gorljivih apostola, kao što su: Karlo Boromejski, sv. Filip Neri, sv. Franjo Ksaverski itd.

Naći ćemo je i o vratu utemeljitelja, ko što su: sv. Ignacije Lojolska, sv. Kamil de Lelisa; svećenika kao sv. Ivana Vianeya, sv. Josipa Cafassa; časnih sestara kao sv. Marije Margarete, sv. Bernardice, sv. Marije Betile; mladića kao: sv. Stanislava Kostke, sv. Ivana Bechmansa.

Od sv. Dominika do sv. Marije Goretti, od sv, Katarine Sijenske do sv. Malksimilijana Kolbea, do slugu Božjih Jakova Giacomina, sv. Padre Pia, sveta krunica je bila slavna teorija izabranika koji su od nje učinili oružje pobjede, uzlazne ljestve, vjenčić ljubavi, lanac zasluga, ogrlicu milosti za sebe i druge.
„Krunica je dugi lanac koji povezuje Nebo i zemlju. Jedan je kraj u našim rukama, a drugi u rukama Presvete Djevice. Ružarij se ko tamjan podiže do podnožja Svemogućega. Marija ga odmah vraća kao dobrohotnu rosu koja silazi i obnavlja srca“. (sv. Terezija od Djeteta Isusa)

Blagoslovljena Krunica je izvrsno sredstvo milosti i duhovnog uzdizanja, dragocjena hrana za nutarnji život i „ljestve Jakovljeve“, po kojima uzlaze naše molitve i silazi milost“, govori je Božji p. Annibale di Francia.

„U Krunici nam Djevica daje samu sebe-svoj život, djela povlastice, sve svoje milosti koje su sadržane u dvadeset evanđeoskih slika i koje promišljamo u ljubaznom ritmu ponavljanja blage molitve: Zdravo Marijo. Poslije svete Mise nema učinkovitije molitve od Krunice“( Pio X)

- 21:28 - Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 05.10.2009.

FRANJEVAČKA KRUNICA

Sedam radosti Marijinih

U prvom otajstvu promatramo radost, koja obuze bezgrešno Marijino Srce, kad joj Arkanđeo Gabrijel navijesti da će začeti Sina Božjega po Duhu Svetome i navijek ostati Djevica.

1 Očenaš, 10 Zdravomarija, 1 Slava Ocu



U drugom otajstvu promatramo radost, koja obuze bezgrešno Marijino Srce, kad ju je za pohođenja Elizabeta nazvala blaženom i slavila kao Majku Božju.

1 Očenaš, 10 Zdravomarija, 1 Slava Ocu



U trećem otajstvu promatramo radost, koja obuze bezgrešno Marijino Srce, kad je ostavši u slavi djevičanstva, u Betlehemu porodila Spasitelja svijeta i poklonila mu se položenu u jasle.

1 Očenaš, 10 Zdravomarija, 1 Slava Ocu



U četvrtom otajstvu promatramo radost, koja obuze bezgrešno Marijino Srce, kad su se mudraci, prosvijetljeni pravom vjerom, poklonili njezinu božanskom Djetešcu i prikazali mu zlato, tamjan i miru.

1 Očenaš, 10 Zdravomarija, 1 Slava Ocu



U petom otajstvu promatramo radost, koja obuze bezgrešno Marijino Srce, kad je poslije tri dana našla svoga dječaka Isusa u Hramu gdje sjedi među naučiteljima, sluša ih i pita.

1 Očenaš, 10 Zdravomarija, 1 Slava Ocu



U šestom otajstvu promatramo radost, koja obuze bezgrešno Marijino Srce, kad joj se Isus poslije svog uskrsnuća slavan ukaza da je za mnoštvo njezinih boli napuni nebeskim utjehama.

1 Očenaš, 10 Zdravomarija, 1 Slava Ocu



U sedmom otajstvu promatramo radost, koja obuze bezgrešno Marijino Srce, kad je od svoga božanskog Sina uznesena na nebo i okrunjena za Kraljicu neba i zemlje.

1 Očenaš, 10 Zdravomarija, 1 Slava Ocu

- 20:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 04.10.2009.

BLAGDAN SVETOG NAŠEG OCA FRANJE

























- 20:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 03.10.2009.

03.10.2009.OBRED PREMINUĆA SVETOGA NAŠEG OCA FRANJE


























- 20:57 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 02.10.2009.

OBRED PREMINUĆA SVETOGA NAŠEG OCA FRANJE

Obred se preminuća slavi u predvečerje svetkovine sv. našega Oca Franje.
Slavlje započinje ulaznom procesijom. Dok predsjedatelj slavlja, ogrnut bijelim plaštem, s poslužnicima ide u procesiji prema oltaru zajednica pjeva ulaznu antifonu:

Ulazna antifona: Zdravo, sveti Oče

Došavši pred oltar sv. Franje, predsjedatelj iskaže čast oltaru i započinje slavlje znakom križa i uvodnim pozdravom:

R: U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.
O: Amen!
R: Gospodin koji donosi mir i dobro bio s vama.
O: I s duhom tvojim.


Potom predsjedatelj kratkim riječima uvede okupljenu zajednicu u slavlje i pozove na sabranost. To može učiniti ovim riječima:


Braćo i sestre, onih nekoliko dana
što su mu preostali do njegova blaženoga preminuća,
sveti je naš otac Franjo
ponizno upućivao hvale Bogu,
a svoju je braću poticao
da zajedno s njim pjevaju pohvale Kristu.
Sam je, koliko su mu to dopuštale tjelesne snage,
zapjevao psalam
Glasom svojim Gospodinu vapijem,
glasom svojim Gospodinu se molim.
Pozvao je i sva stvorenja da hvale Boga,
te ih je riječima što ih je svojevremeno sam napisao
poticao na ljubav prema Svevišnjemu.
Štoviše, i samu je smrt, pred kojom svi osjećamo strah,
poticao na hvale i, hrleći joj radosno u susret,
pozivao je da svrati k njemu govoreći:
Dobro mi došla, sestrice smrti!
Saberimo se u poniznoj i iskrenoj vjeri
da bismo po ovom spomenu Franjina preminuća
i mi mogli biti dionici istih darova nebeskih.

(Usp. 2 Čel. 217)



Nakon kratke šutnje svi sjednu, a jedan od čitača čita izviješće sv. Bonaventure o blaženom preminuću svetoga našeg Oca Franje:

Iz izvješća sv. Bonaventure o preminuću svetoga našeg oca Franje

Kad se napokon približio čas njegova preminuća, dao je k sebi pozvati svu braću koja su se ondje našla. S obzirom na svoju smrt hrabrio ih je utješnim riječima i očinski poticao na ljubav Božju. Govorio im je o strpljivosti, siromaštvu i vjernosti prema Rimskoj Crkvi, a svim je ostalim uredbama pretpostavio sveto Evanđelje.

Dok su sva braća naokolo sjedila, nad njima je u obliku križa ispružio prekrižene ruke, jer je taj znak uvijek volio, te je svu, i nazočnu i odsutnu braću blagoslovio snagom i imenom Propetoga. Osim toga je dodao: Ostanite mi zdravo, svi moji sinovi, u strahu se bliži kušnja i nevolja, sretnih li onih koji će ustrajati u onome što su započeli. Žurim se Bogu čijoj vas milosti preporučujem.

Kad je Bogu nadasve dragi čovjek dovršio te očinske opomene, naredio je da mu se donese evanđelistar i da se čita Evanđelje po Ivanu koje počinje riječima: “Bijaše blagdan Pashe”.



Po završetku izviješća sv. Bonaventure, svi ustanu, upale unaprijed pripravljene svijeće, te s upaljenim svijećama slušaju navještaj Evanđelja.
Predsjedatelj pokadi Knjigu Evanđelja, znamenuje je znakom križa te navijesti Evanđelje (Iv 13, 1- 17)




R: Gospodin s vama.

O: I s duhom tvojim.

R: Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu.

O: Slava tebi, Gospodine.

Bijaše pred blagdan Pashe. Isus, znajući da mu je došao čas kad će otići s ovoga svijeta k Ocu, ljubeći svoje koji su na svijetu, iskaza im do vrhunca ljubav.
Za vrijeme večere - već bijaše đavao nadahnuo Judu Iškariatskoga da ga izda - Isus, svjestan da mu je Otac sve predao u ruke, da je od Boga došao i da se Bogu vraća, skine ogrtač, ustane od večere, uzme ubrus i s njime se opaše. Zatim ulije vodu u posudu za pranje te počne učenicima prati noge i otirati ih ubrusom kojim bijaše opasan.
Tako dođe do Šimuna Petra. Ovaj mu reče: “Gospodine, zar ti da meni pereš noge?” Isus mu odgovori: “Što ja činim, ne možeš razumjeti sada, ali ćeš razumjeti poslije!” “Ne, nikada mi ti nećeš prati noge”, odvrati mu Petar. “Ako te ne operem - reče Isus - nećeš imati dijela sa mnom.” “Onda, Gospodine - odvrati mu Šimun Petar - ne peri mi samo noge nego i ruke i glavu!” Isus mu reče: “Tko je okupan, treba mu oprati samo noge. On je potpuno čist. I vi ste čisti, ali ne svi. Znao je, naime, tko će ga izdati, zato je i rekao: “Niste svi čisti.”
Kad im opra noge, uze svoj ogrtač, ponovno sjede za stol pa im reče: “Razumijete li što sam vam učinio? Vi mene zovete Učiteljem i Gospodinom. Pravo velite, jer ja to jesam. Ako, dakle, ja - Gospodin i Učitelj - oprah vama noge, treba da ih i vi perete jedni drugima. Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih. Zaista, zaista, kažem vam, nije sluga veći od gospopdara niti je poslanik veći od onoga koji ga šalje. Kad to znate, blago vama ako to i činite!

Riječ Gospodnja.



Nakon navještaja Evanđelja, predsjedatelj slavlja pozove nazočne da zajedno ispjevaju psalam što ga je sveti otac Franjo pjevao prije nego se preselio Gospodinu:

Braćo i sestre, blaženi je Franjo, predajući dušu Gospodinu, zapjevao ponizno Glasom svojim Gospodinu vapijem, glasom svojim Gospodinu se molim. I mi istom pjesmom ponizno uputimo svoje vapaje Svevišnjemu, njemu prikažimo svoje tjeskobe jer on je naše utočište.

Glasom svojim Gospodinu vapijem (Ps 142)



Izlijevam pred njim molitvu svoju,*
tjeskobu svoju pred njim kazujem,
Kad kolne u meni duša moja,*
ti znaš staze moje.
Na ovom putu kojim hodim*
sakriše mi zamku.
Gledam nadesno i vidim:*
nema nikoga tko bi me poznao.
Nije moguće da bježim*
i nitko se ne brine za dušu moju.
Vapijem k tebi, Gospodine,
i rekoh: ti si nada moja, *
dio moj u zemlji živih.
Pazi na molitvu moju, *
jer sam vrlo ponižen.
Oslobodi me od onih koji me progone, *
jer su jači od mene.
Izvedi iz tamnice dušu moju da slavim ime tvoje, *
iščekuju me pravedni dok me ne nagradiš.
Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu,*
kako bijaše na početku, tako i sada i vazda. †
i u vijeke vjekova. Amen.



Zatim presjedatelj obreda, zavšavajući izviješće o blaženoj smrti svetoga Franje, nastavi:

Kad su se konačno na njemu ispunila sva otajstva i kad se njegova duša lišila tijela i utonula u ponor ljubavi Božje, blaženi je čovjek usnuo u Gospodinu.



Svi ostanu kratko u šutnji, a potom s upaljenim svijećama pjevaju slijedeću antifonu:

O presveta dušo

Nakon otpjeva svi ugase svijeće i sjednu, a predsjedatelj slavlja održi prigodnu homiliju.
Nakon homilije svi ostanu sjediti te nakon kraće šutnje čitač čita Izviješće brata Ilije o smrti svetog Franje.




Izviješće brata Ilije o smrti svetog oca Franje

Sjećajte se našega oca i brata Franje i molite mu se!

Prije nego započnem govoriti, uzdišem, i s pravom: kao voda moji se razlijevaju krici, jer obistinjuje se moje strahovanje, obistinjuje se i vaše, snalazi me, evo, čega se bojah, snalazi i vas, jer je daleko od nas tješitelj, koji nas je nosio na svojoj ruci kao ovce; otišao je u daleku zemlju. Drag Bogu i ljudima primljen je u sjajne stanove.

Uistinu, prisutnost brata i oca našega Franje bila je svjetlo ne samo u nama koji smo bili blizu, nego i onima koji su od pravoga Svjetla, obasjao je one koji su bili u tami i koji su sjedili u smrtnoj sjeni, da bi upravio njihove noge na put mira. To je i učinio kao pravo sunce. Onaj koji s visine izlazi obasjavao je njegovo srce i zapalio je volju njegovu žarom svoje ljubavi, i on je propovijedao kraljevstvo Božje obrativši srca otaca k sinovima i nerazumne k razumnosti pravednih, i po svem svijetu spremao je Gospodin novi narod. Ime mu se pročulo od dalekih otoka i čitav se svijet divio čudesnim njegovim djelima.

Nemojte se, sinovi i braćo, žalostiti zato što se čak to dogodilo, jer otac sirota, Bog će nas tješiti svojom svetom utjehom; pa ako već plačete, plačite nad sobom, ne nad njim. Jer usred života u smrti smo, a on je iz smrti prešao u život.

Radujte se, jer prije nego je bio uzet od nas kao drugi Jakov blagoslovio je sve svoje sinove i svima oprostio grijehe, koje je tko od nas djelom ili mišlju učinio protiv njega.

I to rekavši, javljam vam veliku radost i čudo novo. Odvijeka se nije čulo za takav znak, osim u Sinu Božjemu, koji je Krist Gospodin. Kratko vrijeme prije smrti brat i otac naš pojavio se raspet; na svome je tijelu nosio pet rana koje su doista biljezi Kristovi. Njegove su ruke i noge imale ubode čavala, probodene s obiju strana, rane su bile trajne i pokazivale su crnu boju čavala, a njegova su se rebra pojavila kopljem probodena i često su gubila krv.
Zato braćo, blagoslivljajte Boga i hvalite ga pred svima, jer nam se smilovao i sjećajte se oca i brata našega Franje na hvalu onoga koji ga je uzveličao među ljudima i proslavio ga pred anđelima.
Molite za njega, kao što je od nas prije tražio i molite njega da nas Bog s njime učini dionicima svoje svete milosti.

Amen.



Slijedi vjernička ili sveopća molitva:

Predraga braćo i sestre,
dok se u ovome svetom slavlju
spominjemo blaženoga preminuća Serafskoga Oca
i čudesnih djela što ih je Svevišnji izveo po njemu,
s pouzdanjem iznesimo Ocu nebeskom
svoje potrebe i potrebe cijeloga svijeta.
Molimo ga zazivajući:
Po zagovoru svetoga Franje, usliši nas, Gospodine!



Gospodine, ti nam objavljuješ da vjerodostojno življenje evanđelja
obnavlja Crkvu u njezinoj blizini čovjeku i u jasnoći gledanja tvoga lica.
Vodi i danas svoju Crkvu putem evanđelja kako bi svim ljudima
mogla naviještati Istinu, molimo te.



Gospodine, ti svim ljudima u Crkvi daješ vlastito poslanje.
Čuvaj u duhu evanđeoskoga služenja pastire Crkve -
papu Benedikta, nadbiskupa našega Josipa, sve biskupe i svećenike
da pastirskom mudrošću prepoznaju dar svakoga poslanja
i budu mudri čuvari zajedništva u Crkvi, molimo te.



Gospodine, milosne početke Franjevačkoga reda i svoj poziv na služenje
sveti je Franjo stavio u službu sveopćega poslanja Crkve.
Prodahni žarom svoga Duha sve članove velike franjevačke obitelji
da i danas budu osjetljivi na potrebe Crkve te po »nasljedovanju stopa Gospodinovih«
budu živi ures tvojoj Crkvi, molimo te.

Gospodine, ti si Crkvu u našemu narodu obnavljao i u vjernosti čuvao
po apostolskom djelovanju i redovničkom posvećenju mnogih zajednica
koje slijede Franjino pravilo života.
Vrati našoj franjevačkoj zajednici evanđeoski zanos
i obdari je novim članovima koji će biti pronositelji tvoje ljubavi
među siromašnima i zaboravljenima, molimo te.

Gospodine, ti si franjevačku obitelj uresio braćom i sestrama koji, živeći u svijetu,
slijede duh franjevačke malenosti.
Neka njihova prisutnost u svijetu izgrađuje naše društvo
u istinskoj pravednosti i svesrdnoj zauzetosti
za kršćansko lice našega naroda, molimo te.

Gospodine, povjeravamo ti svu pokojnu braću i sestre,
osobito one koji su nas zadužili svojim nesebičnim darivanjem i primjerom života.
Njihovo služenje nagradi vječnošću gledanja tvoga lica, molimo te.

Predsjedatelj potom pozove vjernike na Molitvu Gospodnju:
Upravimo Ocu nebeskom svoju molitvu, iščekujući dolazak njegova Kraljevstva:

Oče naš ...

Svevišnji Bože, ti si svetom našem ocu Franji,
siromašnom i poniznom svome sluzi,
na današnji dan udijelio nagradu vječnoga blaženstva.
Smjerno te molimo:
prosvijetli nas i nadahni svojom milošću
da bismo življenjem Kristova evanđelja
bili svjedoci tvoje blizine svakom čovjeku
i tako postali dostojni
istoga blaženstva među tvojim svetim.
Po Kristu Gospodinu našem.



Predsjedatelj stavi tamjan u kadionik, nakloni se i pokadi relikvijar s relikvijama sv. Franje. Predsjedatelj iskaže čast relikvijama na uobičajeni način, a potom to čine svi nazočni dolazeći pred oltar. Kroz to vrijeme zbor pjeva prikladnu pjesmu o sv. Franji.

Kad svi iskažu čast relikvijama, predsjedatelj blagoslovi sve nazočne:



Blagoslov i otpust
Predsjedatelj:


Naklonite se za blagoslov.
R: Gospodin s vama.
O: I s duhom tvojim.

Neka vas blagoslovi Gospodin i neka vas čuva!
Amen.
Neka vas licem svojim obasja, milostiv neka vam bude!
Amen.
Neka pogled svoj svrne na vas i mir vam podari!
Amen.
I sve vas ovdje okupljene blagoslovio svemogući Bog
Otac i Sin + i Duh Sveti.Amen.

Idite u miru.

Bogu hvala.


- 20:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 01.10.2009.

Anđeli čuvari

Božji nas anđeli čuvaju od svijeta koji je u vlasti Zloga. Anđeli koji su nevidljivi svijet, duhovna bića koja nemaju tijela, često su ljudima od velike pomoći. Svetkovinu anđela čuvara slavimo 2. listopada, ali anđele čuvare molimo za pomoć svakog dana i svakog se dana uzdamo u njihovu zaštitu. Biblija je puna primjera u kojima anđeli objavljuju ljudima Božju volju, savjetuju ih, tješe i vraćaju im nadu. Anđeli čuvari su pravi tješitelji. Anđeo se prvi put u Biblije spominje u 16. poglavlju knjige Postanka. Tješi Hagaru u pustinji kad je pobjegla od svoje gospodarice Saraje. Anđeo je savjetuje i tješi. A u 19. poglavlju iste knjige spominju se dvojica anđela koja su spasila Lota i njegovu obitelj da ne budu zatrti kaznom kojom je bio zatrt grad Sodoma. Božja je pravednost velika kao i njegovo milosrđe. Lotu koji je bio pravedan u Božjim očima nije se dogodilo isto što se dogodilo građanima Sodome. A u knjizi o Tobiji spominje se anđeo Rafael koji je Tobijin pratilac na njegovu putovanju. On vodi Tobiju pravim putem da bi se ostvarilo ono što je za njega dobro. On - anđeo Rafael je njegov čuvar. Tobitu anđeo kaže da je bio uz njega kad mu je bilo teško, kad je trpio, i da je nosio Svetome njegove molitve.
Kod Kristova uskrsnuća također se spominju anđeli. U evanđelju po Luki (spomendan svetog Luke evanđelista je 18. listopada) anđeo naviješta Zahariji rođenje sina, Mesijina preteče. Zaharija je dugo vremena molio da dobije dijete. I anđeo mu najavljuje da mu je molitva uslišana. Zahariji tada sigurno nije bilo žao što je dulje vremena trebao čekati da doživi uslišanje molitve. Ne samo da će dobiti dijete koje je želio, već će to dijete biti Mesijin preteča. Sam Gospodin će jednog dana za njega reći da između rođenih od žene nije ustao veći od Ivana Krstitelja (11, 11).
Mariji anđeo Gabrijel naviješta rođenje Sina kome će ona nadjenuti ime Isus. Ne možemo ni zamisliti radost koju je majka Marija tada osjetila. Ali Marijina spremnost činiti ono što je Božja volja uvijek nas iznova zadivljuje.
Kad je Isus molio u Getsemanskom vrtu, dok mu je znoj postao kao guste kaplje krvi, anđeo mu se ukazao i hrabrio ga (Lk 22, 43). Anđeo Božji je utješio i hrabrio samoga Božjeg Sina. I to prije njegove žrtve na križu, žrtve koju je mogao učiniti samo On. Koliko li su lakše sve naše žrtve i kako lako naši anđeli čuvari mogu nas utješiti, samo ako mi pokažemo "dobru volju".
Anđeo je taj koji je na čudesan i prekrasan način oslobodio Petra iz tamnice (Dj 12). Nije još došao čas da Petar Boga proslavi mučeničkom smrću i anđeo ga izbavlja. Petar tada doživljava još jedno prekrasno iskustvo Božje ljubavi i svemoći.

- 15:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< listopad, 2009 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Svibanj 2010 (1)
Travanj 2010 (23)
Ožujak 2010 (26)
Veljača 2010 (20)
Siječanj 2010 (20)
Prosinac 2009 (17)
Studeni 2009 (19)
Listopad 2009 (18)
Rujan 2009 (17)
Kolovoz 2009 (16)
Srpanj 2009 (14)
Lipanj 2009 (14)
Svibanj 2009 (10)
Travanj 2009 (22)
Ožujak 2009 (17)
Veljača 2009 (16)
Siječanj 2009 (14)
Prosinac 2008 (11)
Studeni 2008 (12)
Listopad 2008 (15)
Rujan 2008 (11)
Kolovoz 2008 (18)
Srpanj 2008 (3)
Život mjesnog bratstva

Imate li pitanje za duhovnika?
Javite se na adresu
pater.ivan@gmail.com




Pišite nam na adresu:
fsr.brod@gmail.com
Obavijesti
16.05.2010. susret bratstva u 17 sati