srijeda, 30.09.2009.

SVETA TEREZIJA OD DJETETA ISUSA - POVIJEST JEDNE DUŠE-

Biti tvoja zaručnica, Isuse, biti karmelićanka, biti po svom sjedinjenju s tobom majka duša, to bi mi moralo biti dovoljno... Ali nije tako... Bez sumnje, te su tri povlastice svakako moj poziv:karmelićanka, zaručnica, majka. Ali ja osjećam u sebi i druge pozive, osjećam poziv borca, svećenika, apostola, učitelja, mučenika; napokon, osjećam potrebu, želju da ispunim za tebe, Isuse, sva najherojskija djela... Osjećam u svojoj duši odvažnost križara, papinskog zvava, htjela bih umrijeti na bojištu za obranu Crkve... Osjećam u sebi svećenički poziv. S kakvom bih te ljubavi, Isuse, nosila u svojim rukama kad bi ti na moju riječ sišao s neba... S kakvom bih te ljubavi davala dušama... Ali jao! Premda želim biti svećenikom, divim se i zavidim poniznosti sv. Franje Asiškoga i osjećam se pozvanom da ga nasljedujem odbijajući uzvišeno dostojanstvo svećeničko. O Isuse, ljubavi moja, živote moj... Kako da uskladim te suprotnosti? Kako da ostvarim želje svoje sirote male duše?... Ah, uza svu svoju neznatnost htjela bih prosvjetljivati duše poput proroka, učitelja, imam zvanje da budem apostol...Htjela bih protrčati zemljom, propovijedati tvoje ime i na nevjerničkom tlu zasaditi tvoj slavni križ! Ali, Ljubimče moj, samo jedno misijsko područje ne bi mi bilo dovoljno, htjela bih u isto vrijeme navješćivati evanđelje na svih pet kontinenata i sve do najudaljenijih otoka ... Htjela bih hiti misionarka ne samo nekoliko godina, nego bih htjela da sam to bila od stvorenja svijeta i da to budem do svršetka vjekova ... Ali iznad svega bih htjela, Ijubljeni moj Spasitelju, da prolijevam svoju krv za tebe do posijednje kapi ... Mučeništvo, to je san moje mladosti. Taj je san rastao sa mnom pod trijemovima Karmela ...Ali i tu još osjećam da je moj san ludost, jer se ne bih znala ograničiti da želim samo jednu vrstu mučeništva ... Da bih bila zadovoijna, trebale bi mi sve ... Htjela bih poput tebe, božanski moj Zaručniče, biti bičevana i raspeta ... Htjela bih umrijeti kao sveti Bartolomej... Htjela bih poput svetog Ivana biti bačena u vrelo ulje, htjela bih podnijeti sve muke koje su pretrpjeli mučenici ... Htjela bih sa svetom Agnezom i sa svetom Cecilijom pružiti svoj vrat pod krvnički mač i poput Ivane Arške, moje ljubljene sestre, na zapaljenoj lomači zazivati tvoje ime, Isuse ... Misleći na muke koie će podnositi kršćani u vrijeme Antikristovo, osjećam da mi srce dršće, i htjela bih da te muke budu sačuvane za mene...Isuse, Isuse! Kad bih htjela napisati sve svoje želje, morala bih posuditi tvoju knjigu života; u njoj su zapisana sva djela svih svetaca, i ja bih voljela da sam ta djela izvršila za tebe ... O moj Isuse, što ćeš odgovoriti na sve moje ludosti?... Ima li gdje duša koja bi bila manja, koja bi bila slabija od moje!... Ali upravo zbog moje slabosti ti si se, Gospodine, udostojao ispuniti moje djetinje željice, i ti hoćeš danas da ispuniš i druge moje želje veće od svemira ...

- 16:00 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 28.09.2009.

29.09.- SVETI MIHAEL, GABRIEL I RAFAEL, arkanđeli

Iz tajne Božje svetosti proizlazi štovanje triju arkanđela, koje danas slavimo, kao i svetih anđela čuvara, koje slavimo 2. listopada. Anđeli kao duhovna bića, unatoč njihovoj službi u povijesti spasenja, već po svojoj biti izmiču svakom povijesnom razmatranju. Zato i ne možemo opisivati njihov život kao što činimo sa životom svetaca. Unatoč tome, na temelju Božje objave možemo ipak o njima nešto reći, isto tako možemo opisivati njihovo štovanje. Činimo to rado, što s cijelom Crkvom danas slavimo njihov blagdan, a i što mnogi vjernici nose njihova imena slaveći danas svoj imendan. Ime Mihael, u hebrejskom 'Mi ka el', što znači: "Tko je kao Bog?" spominje se u Svetom pismu pet puta. Najznačajniji je pak svetopisamski tekst o sv. Mihaelu iz Otkrivenja. "Uto se zametnu rat u nebu koji je Mihael sa svojim anđelima morao voditi protiv Zmaja. Zmaj i njegovi anđeli prihvatiše borbu, ali je ne mogoše izdržati. I mjesta za njih više nije bilo u nebu. Bijaše izbačen veliki Zmaj, stara Zmija, koja se zove đavao - sotona, zavodnik cijeloga svijeta - bijaše zbačen na zemlju i bijahu zbačeni s njime njegovi anđeli" (Dn 12,7-9). Imajući u vidu te svetopisamske tekstove, ikonografija prikazuje sv. Mihaela kao ratnika u oklopu i s mačem u ruci. Crkva pak od najstarijih vremena gaji prema svetom Mihaelu naročito štovanje i duboku pobožnost. Ona ga u borbi što se vodi protiv sila zla, a i vodit će se do konca vremena, promatra kao svoga moćnog zaštitnika, koji joj je svojom zaštitom trajno prisutan. Velikog arkanđela jednako živo štuje istočna i zapadna Crkva. Razni staleži štuju sv. Mihovila kao svoga zaštitnika, u Italiji je zaštitnik javne sigurnosti, a Pio XII. proglasio ga je zaštitnikom radiologa. Njemačka ga također od davnine slavi kao svoga zaštitnika. I kod nas je u Hrvatskoj veoma razvijen kult sv. Mihovila. Podignute su mu u čast mnoge župne i podružne crkve, a i neka mjesta nose njegovo ime. Tako imamo Miholjac, Miholec, Mihovljan itd. Bogoslužje veoma zorno ističe trostruku djelatnost sv. Mihaela u službi Crkve. On je borac, molitelj i pratilac. Kao borac neka nam pomaže u borbi koju svatko od nas mora stalno protiv zla u sebi i oko sebe voditi! Kao molitelj nek nas zagovara i naše molitve poput miomirisnog kada prinosi Gospodinu, a kao pratilac neka nas prati na našim životnim putovima! Sveto pismo poimence na nekoliko mjesta spominje i sv. Gabriela, arkanđela. I štovanje je sv. Gabriela staro, a naročito je vezano uz blagdan Blagovijesti. Njemu je, kao i sv. Mihaelu, pučka pobožnost pridavala ulogu čuvara crkvenih vrata; ta dva arkanđela priječe demonu ulaz u crkvu. Kao svoga zaštitnika štovali su sv. Gabriela glasonoše, teklići i pismonoše. Papa Pio XII. apostolskim breveom od 1. travnja 1951. proglasio ga je nebeskim zaštitnikom telekomunikacija: telegrafa, telefona, radija i televizije. Ime Rafael znači "Bog liječi", a ime je trećega arkanđela, koga danas slavimo. Njega, kao i dvojicu drugih arkanđela, opširno spominju apokrifne knjige, a od kanonskih knjiga Rafael je veoma prisutan u Tobijinoj knjizi.

- 20:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 27.09.2009.

TRODNEVNICA NA ČAST SVETOM FRANJI

01.10.2009. u 18 sati krunica u 18,30 stari sveta Misa sa prigodnom propovjedi 02.10.2009. u 18 sati krunica u 18,30 stari sveta Misa sa prigodnom propovjedi 03.10.2009. u 18 sati krunica u 18,30 stari sveta Misa sa prigodnom propovjedi Obred preminuća svetog Oca Franje 04.10.2009. u 18,30 svečana sveta Misa

- 20:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #

26.09.2009. Zaziv Duha Svetoga

U subotu 27.09.200. povodom početka nove školske godine, služena je sveta Misa za učenike i profesore Franjevačke klasične gimnazije fra Marijana Lanosovića. Svetu Misu je predvodio gvardijan brodskog samostana fra Sebastijan Golenić. Učenike, roditelje i profesore je pozdravio ravnatelj škole fra Mijo Hrman. ZAZIV DUHA SVETOGA Dođi , Duše Presveti sa neba nas posjeti zrakom svoje milosti. Dođi, Oče ubogih, djelitelju dara svih, dođi srca svjetlosti. Tješitelj tako blag, ti nebeski Goste drag, pun miline, hlade tih. Umornima odmore, u vrućini lahore, razgovore žalosnih. Sjaju svjetla blaženog, sjaju srcu puka svog, napuni nam dušu svu. Bez božanstva tvojega čovjek je bez ičega, tone sav u crnom zlu. Nečiste nas umivaj, suha srca zalivaj, vidaj rane ranjenim. Mekšaj čudi kamene, zagrij grudi ledene, ne daj nama putem zlim. Svim što vjeru imaju, što se u te ufaju, sedam svojih dara daj. Daj nam krepost zaslužnu, i smrt lijepu, blaženu, daj vjekovit svima raj.

- 09:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 22.09.2009.

23.09.Pio iz Pietrelcine

Učenje o kušnjama Važno je bilo nastojanje oca Pia da nauči duše koje je duhovno vodio, o đavolskim kušnjama. Pitanje se postavlja neophodno i u srcu i u umu, tražeći znakovitu istragu u vezi božanskog ponašanja: Zašto Bog dozvoljava kušnje? Otac Pio, vezan neobjašnjivom vezom koja mu je zadavala strahove, koji su ga znali dovesti do očaja, pitao je svog duhovnog vođu kakav je Božji plan u dozvoljavanju da đavao onako podbada, što utječe da netko sagriješi. Otac Benedetto se požurio pisati svom učeniku navodeći mu razloge za Božje nakane, izvodeći ih iz Svetog Pisma. On odgovara kako slijedi: Nisam uzrujan zbog strašnog rata kojeg neprijatelj vodi protiv tebe, jer Sveto Pismo kaže: Moj sinko, ako se odlučiš služiti Gospodinu, pripremi se na kušnje. (Sir 2, 11). Činjenica da si predmet napada, znači da si u božanskoj službi i što više postaješ Božji prijatelj i član Njegove obitelji, više će te kušnji salijetati. Hrabrosti, i ne boj se. Bog je vjeran i neće dozvoliti da budeš kušan više nego možeš podnijeti, nego će se udružiti s tvojom dušom u borbi da možeš podnijeti i pobijediti bitku. Ne samo da moraš biti hrabar i odlučan, nego se moraš radovati što je u tebi nepogrešivi znak da si prihvaćen od Boga: I zato što si prihvaćen od Boga, potrebno je da budeš kušan (Tob 12, 13); niti raznolikost, niti mnoštvo napada ne smiju smanjiti tvoju radost, jer je napisano: Smatrajte to radošću, moja braćo, kaka se sretnete sa raznim kušnjama (Jak 1, 2). Oh da, moja draga kćeri, blagoslovljen je čovjek koji je stavljen na kušnju i koji trpi za pravdu, kaže Mudrost, a ne onaj koji ostaje miran i neuznemiravan!: Blagoslovljen je čovjek koji ustraje u kušnjama (Jas 1, 12). Nažalost, sve ove svete istine su teške za našu bijednu i slabu prirodu, koja bježi od Križa i boji se svake sjene zla; ali ovako je i nagrada za radost koja će biti dana samo onima koji ustraju u podnošenju sjena, uznemirenja, poteškoća i strahova kušnji: jer kada je ustrajao u kušnjama, primit će krunu života (Jas 1, 12b). Sa svoje strane otac Pio je, nakon prisjećanja da je Isus dozvolio njegove kušnje, istaknuo svojim duhovnim kćerima razlog zašto Bog dozvoljava da duše budu kušane. Kušnje, kaže Otac, su vatra koja čisti. Oni su udarci čekića i dlijeta kojim božanski Umjetnik priprema kamenje – to jest one odabrane duše – koje će tvoriti dio vječnog grada. A ovo nije samo čišćenje kamenja; to je u isto vrijeme čišćenje određenih malih prijetvornosti, koje ne izgledaju takve ljudskom oku. Izgleda, na prvi pogled, da ove kušnje prije prljaju dušu, nego što je čiste. Ali nije tako. Kušnje su kao sapun, koji, kada se stavi na svu odjeću izgleda da ju je uprljao, ali zaista ju je pročistio. Biti kušan, stoga, kaže otac Pio, je očiti znak da je duša dobro prihvaćena od Gospodina. Zato, kušnje nisu kazne, nego dokaz ljubavi. I zbog toga se moramo radovati. One su znak božanske naklonosti. One su dokaz duši da je Bog želi testirati i kada vidi da je duša dovoljno jaka, da prekine borbu i isplete krunu slave.

- 20:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 21.09.2009.

Svečano euhatristijsko slavlje obilježavanja 800. obljetnice franjevačkoga reda - OBNOVA ZAVJETA

Nakon Popričesna molitve provincijal Hrvatske provincije franjevaca konventualaca Đuro Hontić, uveo je zajednicu u čin obnove redovničkih zavjeta. Draga braćo i sestre jedne Franjevačke obitelji, u ovom trenutku radosnog zajedništva, obnovljeni i nahranjeni Otajstvom Krista, pozivam vas da sa mnom zajedno hvalite Gospodina za dar franjevačkog poziva što ga je Duh Sveti pobudio u Crkvi. Obnovimo svoje predanje da ćemo nasljedovati poslušnog , siromašnog i čistog Krista kako bi On, svjetlo naroda, po našem evanđeoskom svjedočenju jasnije zasjao u svoj Crkvi i obnovio je svojim Duhom od kojega dolazi svaka novost. Svi zavjetovani članovi Franjevačke obitelji zajedno su izgovorili riječi obnove redovničkih zavjeta. Svemogući, presveti, uzvišeni i najviši Bože, Oče sveti i pravedni, Gospodine kralju neba i zemlje, blagoslivljam te i zahvaljujem Ti Jer si me snagom svoje ljubavi Pozvao da slijedim stope tvoga ljubljenog Sina, Gospodina našega Isusa Krista, U načinu života koji si nadahnuo sluzi svome Franji. Snagom Duha Svetoga danas, Svim zanosom srca, Tebi obnavljam zavjet Da ću živjeti u poslušnosti, bez vlasništva i u čistoći. Ujedno potvrđujem svoje predanje, Da ću živjeti život i pravilo manje Braće Što ga je utvrdio papa Honorije, Sukladno Konstitucijama reda kojem pripadam. Oče sveti, daj da, Potpomognuti primjerom Marije, Bezgriješne Djevice, Koja je Majka Crkve i uzor posvećenog života, Zagovorom svetoga Oca Franje i svih svetih, Uz pomoć braće, Ustrajem do kraja života u svojoj odluci Te da, Tvojom milošću, dospijem Tebi, Svevišnji, Koji u savršenom Trojstvu i uzvišenom jedinstvu Živiš i kraljuješ slavan u vijeke vjekova. Amen

- 19:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 19.09.2009.

Završno svečano euhatristijsko slavlje obilježavanja 800. obljetnice franjevačkoga reda

„Braćo i sestre Franjevačke obitelji, osam stotina godina duga je vaša povijest. Duga povijest – rekli bi ljudi. No, Franjo, zagledan u vječnost, daje nam evanđeoske 'ludosti' i smjelosti da se ohrabrimo vidjeti 'kratkoću' stoljeća što se nižu iza nas. On je često znao reći: 'Počnimo, braćo, služiti Gospodinu Bogu svome jer smo do sada malo što učinili'. Osamstota je obljetnica stoga novi početak i ohrabrenje da ono što je pred nama bude više i vrjednije od ovoga što je iza nas.“ Ove riječi uputio je zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić velikoj franjevačkoj obitelji koja se okupila danas u Zagrebu u katedrali na završnome svečanom euhatristijskom slavlju obilježavanja 800. obljetnice franjevačkoga reda. Uz apostolskog nuncija nadbiskupa Maria Roberta Cassaria i nadbiskupe i biskupe Hrvatske i Bosne i Hercegovine, koncelebrirali su i franjevački poglavari, sto pedeset svećenika, uz sudjelovanje vrhovnih i provincijalnih poglavarica, brojnih redovnica, redovnika, članova Franjevačkog svjetovnog reda i Franjevačke mladeži. U prepunoj katedrali na misi su bili i predstavnici vlasti, među njima predsjednica Vlade Republike Hrvatske Jadranka Kosor. Kardinal Bozanić je spomenuo i riječi bl. Alojzija Stepinca, također člana Franjevačkoga svjetovnog reda, koje je izrekao 1936. godine, prigodom obilježavanja 200 godina od posvete franjevačke crkve u Samoboru. Rekao je kako franjevački ideal skromnosti i nenavezanosti na svijet i materijalno može biti ozdraviteljska snaga svijetu koji je ranjen razornim materijalizmom. Brojne predstavnike franjevačkih zajednica kardinal Bozanić je pozvao da svojom jednostavnošću i skromnošću, u radikalnosti evanđeoskih zavjeta – čistoće, siromaštva i poslušnosti, budu lijek ovome vremenu i ovome svijetu, prijateljujući s 'gospođom siromaštinom kako je Franjo nazivao sveto siromaštvo – uistinu možete biti izazov svijetu, koji siromašan luta u obilju. Bogatstvo vašega siromaštva putokaz je mnogima kako izaći iz siromaštva svoga bogatstva. Vrline redovničkih zavjeta 'ludost' su svijetu, ali upravo ta 'ludost', zagledana u Krista raspetoga, lijek je ljudima koji su ranjeni 'mudrošću svijeta. Zagrebački nadbiskup na kraju je, neočekivano, franjevačkoj obitelji darovao 'Franjevački pojas bl. Alojzija Stepinca' koji će se čuvati u samostanu na Kaptolu u Zagrebu. Nakon što su prisutni Franjini nasljedovatelji izmolili čin obnove redovničkih zavjeta, zaključujući tako jednogodišnju proslavu 800 godina franjevačke karizme, zahvalnu riječ izrekao je fra Željko Tolić, predsjednik Vijeća franjevačkih zajednica Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

- 17:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 16.09.2009.

Rane svetog našeg oca Franje

Franjo je dvije godine prije smrti ušao u posljednji odsjek svoga duhovnoga puta, u mističnu suobličenost s Kristom, koja je po svetim ranama što ih je primio dobila i svoj vidljivi izraz. Ovu je molitvu Franjo napisao nakon što je na tijelo primio sv. rane, pa je ona najviše plod njegova mističnog iskustva. Pohvala Bogu Ti si svet Gospodin, Bog jedini, koji čudesa stvaraš. Ti si jak, ti si velik, ti si svevišnji. Ti si svemoguć kralj. Ti si, Oče Sveti, Kralj neba i zemlje. Ti si trojstven i jedini Gospodin, Bog nad bogovima. ti si dobro, svako dobro, najveće dobro, Gospodin Bog živi i istiniti. Ti si ljubav, sveta ljubav. Ti si mudrost, ti si poniznost, ti si ufanje, ti si ljepota, ti si blagost, ti si sigurnost, ti si mi spokojstvo, ti si radost, ti si nada naša i veselje. Ti si pravednost, ti si umjerenost, ti si sve naše bogatstvo od zasićenosti. Ti si ljepota i blagost, ti si moje utočište. Ti si mi čuvar i branitelj, ti si zaklon moj. Ti si rashlada. Ti si naša nada, ti si vjera naša. Ti si naša ljubav. Ti si sva naša naslada, ti si naš vječni život: veliki i divni Gospodine, svemogući Bože, milosrdni Spasitelju.

- 07:04 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Sastanak novaka

U ponedjeljak 14.09.2009. održan je redoviti sastanak novaka. Pozivamo sve simpatizere da dođu i pridruže nam se u radosti nasljedovanja svetog našeg oca Franje.

- 06:57 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 15.09.2009.

Uzvišenje svetoga Križa - Dan Sestara svetoga Križa

- 09:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 14.09.2009.

BLAŽENA DJEVICA MARIJA ŽALOSNA

Pobožnost prema Gospinim žalostima ima svoj biblijski temelj u proroštvu starca Simeona Mariji: »A tebi ce samoj mac probosti dušu« (Lk 2,35). Te rijeci s kontekstom naviještaju Kristovu muku. A buduci da nitko nije s Isusom tako usko povezan kao njegova Majka, nikoga kao nju nece pogoditi tako da ce Isus biti »znak kojemu ce se protiviti« (Lk 2,34), nikoga kao nju nece potresti njegova muka. O Marijinim žalostima poceli su u srednjem vijeku narocito pobožno razmišljati redovnici serviti. Njihov general sv. Filip Benicije nazivao je redovnicku odjecu servita »odijelom Marijina udovištva«. Tu su odjecu kao škapular nosili i mnogi svjetovnjaci pa su tako medu njima nastale mnoge bratovštine Gospinih žalosti. Spomena je osobito vrijedna ona koju je koncem XV. stoljeca osnovao Nizozemac Ivan Goudenberg, a potvrdio je papa Aleksandar VI. Ta se bratovština veoma brzo proširila. Gospa je raznim cudesnim uslišanjima pokazala da joj je pobožnost prema njezinim žalostima draga i tako je ona u kršcanskom puku sve više zauzimala maha. Širili su je zdušno i revno posvud i serviti. Njima je god. 1668. Sveta Stolica dopustila i posebnu svetkovinu u cast Gospe od sedam žalosti, a koja se slavila na trecu nedjelju u rujnu. Ta je svetkovina godine 1735. proširena na citavo španjolsko kraljevstvo. Papa Pio VII. proširio ju je na spomen svoga povratka iz Napoleonova sužanjstva godine 1814. na cijelu Crkvu. Pocevši tamo od srednjega vijeka kršcanska je pobožnost nabrojila sedam dogadaja koji su bili uzrokom Marijinih žalosti pa se ona slavi i kao Gospa od sedam žalosti. Te žalosti su ove: Simeonovo naviještanje Marijine žalosti, Bijeg u Egipat, Isus se kao dvanaestogodišnji djecak na hodocašcu u Jeruzalem, bez znanja roditelja, zadržao u hramu, Marijin susret s Isusom na križnome putu, Marijine boli dok su Isusa pribijali na križ, Skidanje Isusa s križa, što je ovjekovjeceno Michelangelovom Pietŕ, I napokon Isusov pogreb. Buduci da se u svemu tome radi o necemu veoma stvarnome, što je sposobno djelovati na ljudsko srce, kršcanski je puk, voden onim svojim osjecajem vjere i pobožnosti, odmah shvatio o cemu se radi i prihvatio pobožnost prema Gospinim žalostima. Možemo reci da su sedam Marijinih žalosti sedam narocitih zgoda, odabranih izmedu tolikih drugih, kojih je bio pun njezin život. U njima se kao u središtu usredotocuju sve Marijine boli. One ocituju istovjetnost s Isusovim bolima i mukama jer se radaju iz istog pocela i jer su upravljene prema istom cilju, otkupljenju covjecanstva. Duhovno iskustvo drugih, osobito svetaca, može nam ne malo pomoci da se i mi što bolje uživimo u pojedine duhovne stvarnosti, pa tako i u žalosti Blažene Gospe. Danas cemo se poslužiti duhovnim iskustvom velikog Isusova i Marijina zaljubljenika, serafskog naucitelja sv. Bonaventure, koji u svome djelu Sedam darova Duha Svetoga ovako govori o Marijinim žalostima: »Kad je Krist, da bi nas ocistio, oprao i otkupio, trpio na križu, bila je prisutna i Djevica Marija. Ona je svim svojim srcem prihvatila volju Božju te pristala da za nas bude prikazana na križu otkupnina što je proizašla iz njezina krila. Ona je platila tu otkupninu kao jaka žena, puna ljubavi i poštovanja prema Bogu. U Izrekama citamo: ’Lažna je ljupkost, tašta je ljepota: žena sa strahom Gospodnjim zaslužuje hvalu’ (Izr 31,30). Anu su hvalili jer je prikazala Samuela; ona je darovala svog sina za službu, ali sveta je Djevica prikazala svoga Sina za žrtvu. I ti, Abrahame, ti si doduše htio žrtvovati svoga sina, no konacno si ipak žrtvovao ovna, dok je slavna Djevica žrtvovala svoga Sina. Još se uvijek hvali mala siromašna udovica kad je prinijela kao dar sve što je imala, ali ova druga žena, slavna Djevica, u svom beskrajnom milosrdu, u svojoj ljubavi i predanju prema Bogu, žrtvovala je sav svoj život. Slavna je Djevica platila našu otkupninu kao jaka žena, puna ljubavi i sucuti prema Kristu. Receno je kod sv. Ivana: ’Žena je žalosna kad rada, jer je došao njezin cas’ (Iv 16,21). Blažena Djevica nije okusila boli što su prethodile radanju, jer nije zacela u grijehu kao Eva, protiv koje bi izreceno prokletstvo; njezina je bol došla kasnije, ona je u boli radala pod križem. Druge žene znaju za bol tijela, ona je okusila bol srca. Druge trpe zbog fizicke promjene, a ona iz sucuti i ljubavi. Blažena je Djevica platila našu otkupninu kao jaka žena i puna samilosne ljubavi prema svijetu, a nadasve prema kršcanskome puku. ’Može li žena zaboraviti svoje dojence, ne imati sucuti za cedo utrobe svoje?’ (Iz 49,15). To nam može pomoci da shvatimo kako je sav kršcanski puk izišao iz krila preslavne Djevice. Kako ljubaznu Majku imamo! Oblikujmo se prema svojoj Majci i nasljedujmo je u nezinoj ljubavi! Ona je imala toliku sucut prema dušama da nije ništa držala do bilo kakva vremenitog gubitka ni do kakve tjelesne patnje; sve joj je to bilo kao ništa. Otkupljeni smo, dakle, uz veliku cijenu!«

- 09:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 13.09.2009.

Uzvišenje svetoga Križa - 14.09.

Povijesna je pozadina današnjega blagdana osvajanje relikvije svetoga Križa iz ruku nevjernika caru Herakliju. Prema jednoj predaji, sveti je Križ pronašla na Kalvariji carica Jelena. Ta za kršcane najsvetija relikvija u jednom je ratu istocnorimskoga cara s Perzijancima pala u njihove ruke. Car Heraklije (610-641) na cudesan je nacin pobijedio perzijskoga kralja, a kao prvu pogodbu za mir postavio zahtjev da kršcanima bude natrag vracen sveti Isusov križ. Uvjet je bio ispunjen i sam je car na svojim ramenima prenio dragocjenu relikviju u Jeruzalem. Pri tom se zbilo cudo. Car je na putu prema Kalvariji bio zaustavljen od jedne više sile. Nije nikako mogao proci kroz vrata što su vodila na Golgotu. Na savjet jeruzalemskoga biskupa Zaharije odložio je sjajno carsko odijelo i onda ponizno u pokornickoj odjeci prenio sveto breme na mjesto gdje je ono poslužilo kao sredstvo našega spasenja, kao oltar na kojem je bila prinesena Spasiteljeva krvna žrtva. Konstantin Porfirogenet u 32. poglavlju svoga djela De administrando imperio govori da je car Heraklije pozvao Hrvate iz Velike ili Bijele Hrvatske, sa središtem oko Krakova, u ove naše današnje krajeve, da mu zaštite zapadne granice protiv Avara. Bilo je to upravo u vrijeme kad je on na Istoku vodio rat za oslobodenje svetoga Križa. Hrvati su tada bili još pogani, ali su se vec kao takvi neizravno borili "za krst casni", osiguravajuci caru, borcu za Križ, zapadne granice njegova carstva. Našem je narodu dao zadatak da se bori "za krst casni", za križ kao simbol našega spasenja i kršcanstva uopce. I zato naša narodna povijest vec od svojih pocetaka stoji u znaku svetoga Križa. To je njezina najveca cast i slava, a na nama je danas da tome svetome znaku kao narod ostanemo vjerni i u buduce. Osim pojedinih povijesnih motiva za svetkovanje današnjega blagdana ima i drugih. Najdublji je od njih proslava križa, znaka spasenja. Sveci su o križu mnogo razmišljali, od križa mnogo ucili, križ im je bio svjetlo i snaga u životu, nada u casu smrti. Zato su i umirali stiskajuci u rukama casni znak svetoga križa. S tim su se znakom htjeli predstaviti na Božjem sudištu. Križ neka ima casno mjesto i u našem životu! Ne dao Bog da bi se ikada zastidjeli toga znaka našega spasenja!

- 09:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 12.09.2009.

MEDITACIJA NAKON PRIČESTI NA MISI FRANJEVAČKIH ZAJEDNICA U PODMILAČJU 30.08.2009.

A. O Gospodine naš, koji si prije osam stoljeća uveo Franju u avanturu Evanđelja, hvala ti. Hvala ti za Tvoj šarm, što ga uvijek iznova iščitavamo u Franjinim gestama, novim i preslobodnim za naš vrli, informirani, prosvijećeni i religijom bez Tebe, ljubavi i slobode, inficirani svijet. Što je drugo, Gospodine, moglo osloboditi Franju za izlazak iz ovog svijeta hrvanja između sigurnosti i straha u avanturu slobode doli otkriće Tebe i Tvog pokreta prema nama, po Mariji i svima koji te rađaju u svojim životima. B. Vjerujemo da nas i danas po Franji uznemiruješ tom slobodom: * raskošnog življenja za drugoga; * trošenja života kao njegova jedinog spašavanja; * pouzdanog sijanja za neke daleke žetve; * pedagogijom uspravnosti kao trajne adoracije, divljenja i klečanja pred treperenjem tvog vječnog života u čovjeku i stvorenju. A. Hvala ti, Gospodine, za svaki trenutak kad smo se u osobnoj i kolektivnoj povijesti u Franjinoj inspiraciji, u Tvoje ime usudili: - živjeti slobodu djece Božje; - prelaziti poput Franje fizičke i mentalne granice koje su strah i egoizam nacrtali na mapi svijeta i našim glavama: do ljudi, kultura, civilizacija, preko ruba, kroz prve crte bojišnice, protiv predrasuda i stereotipa, do prijatelja, do neprijatelja - brata i sestre u kojem ne volimo sebe; - do tajne i otkrića novih mjesta gdje se nadom tvoga križa i uskrsnuća otkriva nezatamnjena ljepota stvorenja, kao i Tvoja blizina u najmanjima, patnicima ovoga svijeta, mjesto ispita i zadaća naše ljudskosti. B. Pomozi nam, Gospodine, da upravo danas uzmognemo mimo svih korektnosti, drilla i iskustva tvoje šutnje, ne bježati od tebe pobjednički usvajajući prezir, farizejsku srdžbu prema grešnima i našim grešnim ljudskim strukturama. Ne daj nam da se sablaznimo nad mirom i lakoćom kojom je Franjo ljubio vuka i anđela, razbojnika i sveca, ptice i zvijezde, Klaru i gubavca, te tako ozdravljao strukture dobrotom, a ne pukom promjenom mjesta u piramidi tlačenja. Osobito nam ne daj da tu vedrinu nad našim suprotnostima proglasimo infantilnim stavom, neznanjem i pristankom na moralnu neutralnost svemira i povijesti. A. Na jednoj od najvažnijih obala u duhovnoj memoriji naših zajednica i našeg puka, na Vrbasu, bosanskom Jordanu, proročkoj rijeci sv. Ive želimo ti Gospodine zahvaliti za prostor u srcu, kulturi i povijesti našeg hrvatskog naroda, u koji se skoro od početka nastanila ova Franjina vedrina, makar i po nama slabima i zaplašenima. Neka o tom progovori naš moderni književnik Antun Gustav Matoš: B. "Nema naroda čija bi povijest i sudbina bila tako skopčana ma s kojom institucijom kao što je povijest hrvatskog naroda kroz više stoljeća s Franjevačkim redom. Slavonija, Dalmacija, a osobito Bosna i Hercegovina, to su zemlje u čijoj prošlosti od četiri do pet stoljeća nije moguće ni stranice napisati, a da se ne susretneš s franjevcima kao glavnim čimbenicima i nosiocima prvih uloga. Narodni ti pastiri ne bijahu oportunisti i licemjerni bogomoljci odbijeni od svog plemena, već junaci i narodnjaci. Junaci, pjesnici, učenjaci, rodoljubi..." A. Voljeli bismo Gospodine da na nas računaš i za slijedećih osam stoljeća. Svojom pedagogijom ljubavi učini nas sredstvom mira i sveukupnog izmirenja u našim domovinama Hrvatskoj i BiH, te kamo god nas nesebičnost i ljubav odvedu braći i sestrama u potrebi, diljem svijeta. Daruj nam svježinu ove naše rijeke, proročko stajanje pred novim putovima, bez straha da bi beskraj novoga dokinuo vrijednost učinjenog, daj nam radi života naših zajednica, naše Crkve, našeg naroda hrvatskog, svih naroda i kultura svijeta ozdraviti za Tvoju slobodu, grleći svjetla i sjene naših osobnih života, kao i blagoslove i prokletstva naše zajedničke prošlosti. Radi izlaska u život, početka ozdravljenja. B. Radi susreta s Tobom, cilja i svrhe svega stvorenja i cijele povijesti, koje smo evo danas pred tvojom vječnošću privilegirani dio. Hvala Ti ! Amen! Meditaciju je napisao fra Mijo Džolan, ex provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene

- 16:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 11.09.2009.

Ime Marijino - BLAGDAN

Blagdan se Imena Marijina počeo slaviti u španjolskoj biskupiji Cuenca već g. 1513. Taj je blagdan u XVII. stoljeću bio proširen na čitavu Žpanjolsku kao i na Napuljsko Kraljevstvo. Nakon izvojevane pobjede nad Turcima kod Beča papa Inocent XI. proširio ga je na cijelu Crkvu. Tako je to ostalo sve do posljednje reforme kalendara kad se opet slavi samo u mjesnim Crkvama. Kako je taj blagdan u našem puku još uvijek prilično uvriježen, mi ćemo ga i dalje pobožno slaviti na današnji dan. Neka što boljoj našoj proslavi Imena Marijina pomogne i ovaj prikaz. Najprije ćemo opisati pobjedu kršćanske vojske nad Turcima koja se zbila 12. rujna 1683. U drugoj polovini XVII. stoljeća Turci su opet počeli ugrožavati ne samo pogranične krajeve svoga carstva u Hrvatskoj i Ugarskoj, već sa silnom vojskom od 250.000 vojnika pod vodstvom Karamustafe opkoliše i Beč. Da im je pao u ruke taj grad, imali bi otvoren put daljnjem nadiranju prema Zapadu. Beč se, kako bijaše dobro utvrđen grad, dulje vremena opirao neprijatelju koji ga je opsjedao. Ali ni neprijatelj nije popuštao, već je svoj smrtonosni obruč oko opsjednutoga grada sve više stezao. Trebalo je napokon doći do odlučna i konačna okršaja. U tim, po iskušani grad sudbonosnim, časovima došlo je do velikog požara u jednoj crkvi koji se naglo stao širiti približavajući se opasno velikom skladištu municije. Izgledalo je kao da je razornu stihiju ognja upravo nemoguće obuzdati. Eksplozija skladišta baruta naprosto bi otvorila vatra neprijatelju, a grad bi potonuo u smrti svojih ruševina. Jeziva opasnost. U tim teškim časovima, kad je ljudska mudrost i moć bila nesposobna i nedorasla, građani se Beča i njihovi vojnici obratiše za pomoć Blaženoj Gospi. Bio je to jednodušan molitveni vapaj izmučenih srdaca, izloženih teškoj kušnji. I dogodilo se pravo čudo. Požar se nenadano zaustavio, a barutana ostade na sigurnom. Bilo je to baš na svetkovinu Velike Gospe. To čudo u sve uli nadu i ohrabrenje. Vojnike zahvati volja za daljnjom obranom i pružanjem otpora nadmoćnom dušmaninu. Bečke crkve danju i noću bijahu pune vjernika koji su svi molili za pomoć. Svima je bilo na usnama Marijino Ime. Svi su vapili: "Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas sada!" No izgledalo je kao da nebo na tolike molbe ipak ostaje gluho. Prošle su već tri tjeskobna tjedna čekanja na pomoć. Očekivao se još samo jedan napadaj i grad će pasti. Već su se zapovjednici obrane sabrali na vijećanje, raspravljajući o mogućnosti predaje. I upravo u taj kritični čas došla je nenadana pomoć. Gradom se prolomio radosan poklik: "Dolaze nam u pomoć Poljaci!" S bečkih se tornjeva u daljini opazila dobro organizirana i poredana poljska vojska koju je vodio sam njihov kralj Jan Sobieski. Radilo se o časti kršćanskoga imena i Poljaci su pritekli u pomoć. Došli su pod Beč baš na Malu Gospu i Bečani opet osjetiše izravnu pomoć Blažene Djevice Marije. Kršćanska se vojska pod zapovjedništvom Jana Sobieskoga i vojvode Karla iz Lorene smjestila na Kahlenbergu poviše Beča. Dvojica se vođa zagrliše u crkvi Majke Božje. Rano ujutro 12. rujna 1683. u kapeli na Kahlenbergu služio je svetu misu kapucin o. Marko iz Aviana, kod koje posluživaše kralj Jan Sobieski i pod kojom se pričesti. Vojnici su se također svi pričestili. Svi su molili i krunicu. Nakon mise i molitve kralj dođe pred svoje vojnike i reče: "Pouzdavajući se u sveto i nepobjedivo Ime Marijino, hrabro naprijed!" Poljaci su takvom snagom nahrupili na Turke da oni, preplašeni, pobjegoše glavom bez obzira ostavivši i svoju ratnu zastavu, mnoštvo ranjenih i ubijenih i gotovo svu svoju municiju. Poljska je pobjednička vojska u trijumfu umarširala u Beč. Malo i veliko, građani i vojnici nagrnuše u katedralu da se zahvale zagovoru Majke Božje za tako sjajnu pobjedu nad neprijateljem. Na uspomenu te pobjede papa Inocent XI. proširi blagdan Imena Marijina na cijelu Crkvu, koji se slavio u nedjelju u osmini Male Gospe. Pio X. ga je utvrdio na 12 rujan, baš na dan kad je izvojevana pobjeda nad Turcima kod Beča. Naš suvremenik, prilično poznat teolog, Leo Scheffczyk, govoreći o dogmatskim temeljima današnjega blagdana, mudro kaže onima koji ne vide njegovu svrhovitost: "Pobožna se vjera ne vodi i ne pokreće kategorijama svrhovitosti." Rekli bismo: osim one suhe Aristotelove logike, koja graniči s matematikom, postoji i jedna druga nepisana logika srca, koju diktira život. Iz te logike srca proizašao je i današnji blagdan i pobožnost kršćanskoga puka prema Imenu Marijinu. Leo Scheffczyk dalje kaže: "U odlučnoj bitki g. 1683., ususret Turskoj vojsci išlo se s Marijinim zastavama i zazivanjem njezina Imena. Za religiozno je mišljenje i osjećanje onoga vremena bilo jasno kao na dlanu da se u takvim, za povijest kršćanstva odlučnim, događajima Marija po zazivanju svoga Imena potvrđuje kao sila koja spasava." Ona je Gospa od sveudiljne pomoći ne samo u sitnim svakidašnjim problemima, već isto tako u sudbini naroda, Crkve i čovječanstva. Ona ima posredničku ulogu kod svoga Sina, jedinoga posrednika između Boga i ljudi, osobito u teškim i presudnim vremenima. Beč nije bio prvi ni jedini grad koji bi se kao "bedem kršćanstva" - nalazeći se u opasnoj situaciji - stavio pod posebnu zaštitu Majke Božje. Prema staroj predaji, već je carigradski patrijarh German I. naredio god. 718. da se svake godine na Blagovijest u čast Majke Božje pjeva himan "Akathistos" u zahvalu što je grad na Bosporu tri puta bio spašen: god. 627., 677. i 718. Iz divnih zaziva toga himna razvili su se i drugi koje nalazimo i u homilijama patrijarha Germana I. († 733), a i daleko prije njega bilo je sličnih zaziva kod Theodota iz Ancire. Ti zazivi govore baš o vjeri u zaštitu Majke Božje. Evo nekih od njih: "Ti pomoćnice svijeta!" "Ti utočište kršćana!" "Ti naša nado i naša snago!" Na Zapadu istu vjeru izriče molitva "Zdravo Kraljice", koja se pripisuje Hermanu Grbavcu († 1054). Ta se vjera u zapadnoj ikonografiji, počevši tamo od XIII. stoljeća, izriče na slikama koje prikazuju kako Gospa svojim plaštem pruža sigurnu zaštitu onima koji joj se u obranu utječu.

- 20:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 10.09.2009.

Upoznajmo franjevačku crkvu Presvetog Trojstva

Veliki oltar Veliki oltar samostanske crkve u Brodu je jednostavan i posebno izrađen. Na središnjoj plohi pozadinskog zida je velika, bogato ukrašena slika Presvetog Trojstava, zaštitnika samostanske crkve, uz koju na visokim postamenitima stoje sa svake strane po dvije svetačke figure crkvenih učitelja.. Svetohranište je trodijelno. Na postamentima sa svake strane je po jedan krilati anđeo , adorant u klečećem stavu. Samo svetohranište je trodijelno. Velika oltarna slika, presveti Trojstvo kruni Presvetu Djevicu obješena je na pozadinskoj plohi središnjeg zida svetišta. Slika je u stilu baroka. Krilati anđeli u letu obostrano podržavaju Djevicu Mariju, jednako su oblikovani kao i ona dva anđela, kipovi koji u donjem dijelu podržavaju ramu slike, a s drugom stranom drže vijenac izrezbarenih ruža. Veliki oltar dopunjuju četiri kipa crkvenih naučitelja: Sveti Grgur, papa s tijarom na glavi, s knjigom u lijevoj i papinskim križem u desnoj ruci, Sveti Ambrozije, biskup s knjigom u lijevoj i biskupskim štapom u desnoj, smješteni su desno od oltara. Lijevo od oltara smješteni su: Sveti Jeronim, s knjigom u desnoj ruci i s štapom u lijevoj, Sveti Augustin, biskup, s knjigom u desnoj i s biskupskim štapom u lijevoj ruci. Visina tih kipova je oko 250 cm, a stoje na vrlo lijepo oblikovanim postamentima. Kipovi su pozlaćeni i posrebreni, a karnati obojeni. Kipar je nepoznat.

- 21:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 07.09.2009.

Mala Gospa - blagdan Marijina rođenja

Isusovi sljedbenici još su u onom prvom naraštaju mogli nešto više saznati i o djetinjstvu njegove majke. Apostoli i učenici osobno su je poznavali. Evanđelje pamti i kako je znala na Isusa obzirno djelovati, kao kad ga je na svadbi u Kani diskretno upozorila da je ponestalo vina, a on se odmah ogradio da se to ne tiče ni nje ni njega. Zatim je naglo blistavo popustio izravno se posluživši božanskom moći nad materijom pretvorivši vodu u vino. Ta bilješka u evanđelju nije usputna, nego na određeni način postavlja Mariju na pravo mjesto. Ona nije božanstvo, Bog je ne mora ni isticati, ali je kao njezin Sin ozbiljno shvaća. A ona od njega traži samo ono što ljudima zaista treba jer ostati usred svadbe bez kapi vina bila bi nezaboravna sramota za obitelj. Razumije se da su vrlo brzo novi kršćani uspjeli saznati i gdje je i od koga se Marija rodila. Zapamćeno je da su joj roditelji Joakim i Ana dugo bili bez djece, da su od Boga to začeće izmolili. Bilježi se - ne u Bibliji nego u drugim vjerodostojnim spisima iz onih dana - da je kao djevojčica bila na odgoju u Hramu zajedno s mnogima i da su svećenici prepoznali njezinu posebnost. No, danas - na blagdan Marijina rođenja, na Malu Gospu - treba istaknuti da je rasla kao svako normalno dijete, ne u mitu nego u povijesti u određeno doba i na određenome mjestu, da je u obitelji naučila vjeru i povijesni smisao svoga naroda, njegovo poslanje - da je bila kći i učenica i vjeroučenica. Prikladno je ovaj blagdan Marijina djetinjstva slaviti baš na početku školske godine. U svakoj djevojčici vrijedi gledati veliku nadu, odgajati je naobražavati i poštovati - kako je Ana postupala s Marijom. Djevojčice bi u obiteljima mogle ovaj blagdan doživljavati kao svoj posebni dan. Svako je rađanje - ne samo Isusovo bogoljudsko - itekako važno. Treba ga radosno očekivati od prvoga dana začeća - radi njegove osobne sreće. Mora biti željeno da bi znalo radosno željeti. don Živko Kustić

- 20:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 02.09.2009.

SVETI GRGUR VELIKI

Grgur se rodio oko god. 540. u Rimu, u krilu jedne stare i ugledne rimske senatorske obitelji. U sebi je nosio najbolje vrijednosti rimske baštine. Kao rođeni Rimljanin osjećao se uvijek duboko vezan i s Rimskim Carstvom. To ga ipak nije smetalo - što je također dokaz da je bio velik duh, čovjek širokih pogleda - da svoj pogled upravi i izvan granica Rimskoga Carstva, na nove germanske narode što su nadirali prema zapadu i jugu. Svojom je oštroumnošću odmah shvatio da je zadaća rimske Crkve te narode ne samo obratiti i pokrstiti, već i u sebe uključiti, učiniti ih svojima, da se u njoj osjećaju kao u vlastitoj kući. I tako je Rim pod njegovom vladavinom postao misionarsko središte Zapada. Od svog je oca baštinio na Siciliji veliko imanje pa mu je tako bilo moguće osnovati ondje 6 benediktinskih samostana. Jedan je osnovao u Rimu u svojoj rodnoj kući, koju je pretvorio u samostan, posvetivši ga svetom Andriji. Jedno je vrijeme bio visoki državni činovnik, rimski prefekt, a onda se nenadano god. 575. povukao iz javne službe te postao redovnik svoga rimskoga samostana Sv. Andrije. Tu se osjećao veoma ugodno, no nije mu bilo dano dugo uživati sveti samostanski mir. Papa Benedikt I. i Pelagije II. uzeše ga u svoju službu. Pelagije II. ga je zaredio za đakona te kao svog apokrizijara - nuncija - poslao god. 579. u Carigrad. Ondje Grgur ostade sve do god. 585. živeći na carskome dvoru u redovničkoj povučenosti i siromaštvu, provodeći vrijeme usred dvorske vreve i meteža isključivo u molitvi i teološkom proučavanju. Nakon povratka u Rim živio je opet jedno vrijeme u svome dragom samostanu, no i dalje je bio Papin savjetnik i vodio brigu o njegovoj korespondenciji s Istokom. Protiv svoje volje i odlučnog protivljenja izabran je god. 590. za Pelagijeva nasljednika na Petrovoj Stolici. Njegov će pontifikat u povijesti Crkve biti jedan od velikih. Grgur je odmah od početka svoga pontifikata imao jasnu svijest o svojim papinskim dužnostima. Za biskupa je posvećen baš na današnji dan godine 590. Izabran je bio već prije i odmah je počeo djelovati. U Rimu su tada vladale velike elementarne nepogode: poplava, zatim glad i kuga. Novi je papa odredio da se održi svečana pokornička procesija kako bi se izmolilo Božje smilovanje. Kao dobar organizator naredio je da sav Božji narod sudjeluje u procesiji, ali da se pojedine kategorije okupe i svrstaju kod pojedinih rimskih crkava. Tako kler kod Sv. Kuzme i Damjana, redovnici kod Sv. Gervazija i Protazija, redovnice kod Sv. Petra i Marcelina, dječaci kod Sv. Ivana i Pavla, udovice kod Sv. Eufemije, udate žene kod Sv. Klementa, a svi drugi vjernici kod Sv. Stjepana. Iz tih su crkava svi išli moleći u crkvu Sv. Marije Velike. Tom je zgodom Grgur izrekao vjernicima svoju prvu propovijed. U njoj se kao brižan pastir potrudio da svoje ovce utješi, obodri, upravi im srce prema Bogu, koji pripušta takve nevolje da bi se ljudi obratili. Sve ih je potaknuo također na ustrajnu molitvu i pokoru. Grgur je bio i veliki obnovitelj bogoslužja. On je dao rimskome kanonu mise, koji još i danas upotrebljavamo, konačan oblik. Od njega potječe i po njemu se zove Grgurov sakramentar. On je obnovitelj liturgijskoga pjevanja. Da li je i u kolikoj je mjeri on i tvorac takozvanoga gregorijanskog korala, to se ne može sa sigurnošću utvrditi. Osnovao je rimsku školu pjevača. Grgur je i kao papa i usred najveće aktivnosti bio velik mistik koji je neprestano žalio za smirenim kontemplativnim redovničkim životom. To je njegovoj pastirskoj službi davalo poseban čar. I nije čudo što su svi njegovi brojni duhovni spisi duboko utjecali na srednjovjekovnu pobožnost.

- 20:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.