ponedjeljak, 29.06.2009.

Susret bratstva 28.06.2009.

U nedjelju 28.06.2009. održan je redovni susret bratstva kojem se odazvao velik broj članova. Sestra Nada podnijala je opširno izvješće o područnom hodočašću u Đakovao 06.06.2009.Vrlo nadahnuto i s izuzetnim žarom prenijela je braći i sestrama najvažnije detalje s predavanja i druženja. Idući susret će se održati 12.07.2009.u 17 sati. Pozivamo svu braću i sestre da se nađemo u radosti kako bi primili milost bratskog susreta. Mir i dobro.

- 20:45 - Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 28.06.2009.

Sveti Petar i Pavao

U životu je najvažnije iskustvo vjere. Vjernik bez iskustva vjere nemoćan je ikome posvjedočiti da se isplati biti vjernik. Vjernik bez iskustva vjere je poput čovjeka koji u Ijetnjem vrućem danu zna da postoji sladoled, ali samo u slastičarnici, zna da postoje milijarde novca, bogatstvo i ispunjenje njegovih želja, ah samo u teoriji. Obični vjernici misle da se ne može po vjeri nešto imati na ovom svijetu, nego samo poslije smrti. Tako oni ne žive riječ Svetog pisma i ne ulaze u njegovu stvarnost. Vjernik s iskustvom vjere može druge uvjeriti da Bog postoji i dovesti ih do iskustva vjere. On zna da se može evangelizirati svijet. Apostoli Petar i Pavao bili su jednostavni ljudi poput nas danas. Petar je bio ribar, a Pavao visoko naobraženi teolog. Obojica su bih vjernici židovske vjere, ah bez nekog iskustva vjere, stoga obični, svagdašnji ljudi. Petar je rekao Isusu: »Odlazi od mene, jer sam čovjek grešnik«. Pavao je umjesto ljubavi koju je naređivalo Sveto pismo išao progoniti i zatvarati kršćane. U čemu je bila njihova veličina? Kad su doživjeli preokret? Petra je Isus zapazio, čvrsto uzeo za ruku i rekao mu: »Pođi za mnom.« Pavla je Isus srušio s konja, ukazao mu se i rekao mu da će ga od sada upotrijebiti da bude navjestitelj njegove Radosne vijesti. Petar se dugo opirao Isusu, nije prihvaćao ono što Isus govori. Griješio je, plakao, suprotstavljao se Isusu i kajao, bježao od njega i vraćao mu se. I ustrajao je do kraja. Nakon najtežeg razočaranja, Isusove smrti, nije odustao, jer ga je Isus uporno tražio. Na Duhove je doživio iskustvo Duha Svetoga, primio darove Duha i iskustva vjere te je počeo držati govore koji su obraćali tisuće ljudi. Zbog tog iskustva koje je dobio na Duhove, mogao je liječiti bolesnike; ljudi su bolesnike iznosili na trgove da Petrova sjena padne na njih, i bili bi izliječeni. I Pavao se opirao Isusu. Isus ga je srušio na tlo na putu za Damask. Tada je Pavao upitao: »Gospodine, što hoćeš da činim?« Isus mu je rekao neka primi krštenje i slijedi njegove stope. Pavao je to učinio, progledao, dao se krstiti i počeo naviještati vjerno po Maloj Aziji sve do Grčke i do blizine naših krajeva, a na kraju dospio i u Rim, gdje je smrću svjedočio za Isusa iz Nazareta. Nije žalio života, jer je bio svjestan koliko mu Isus znači. Pisao je: »Znam kome sam povjerovao«. »Meni je živjeti Krist, a smrt samo dobitak«, kaže on. »Znam kome sam povjerovao« - to je Pavao živio. Iskustvo pred Damaskom, iskustvo krštenja, a onda iskustvo u pustinji damaščanskoj i u dugoj molitvi, iskustvo prve Crkve, prijateljstvo vjernika Barnabe, a onda razgovor s apostolima u Jeruzalemu, i napokon iskustvo koje je dobivao propovijedajući Božju riječ i videći kako se ljudi obraćaju, te kako su mnogi bili izliječeni njegovom molitvom i vjerom, sve mu je to dalo snagu da bude ponosan do kraja što je smio biti Isusov učenik. Iskustvo Duha Svetoga dalo je Petru snage da izdrži sve nedaće i progonstva. Bio je bačen u tamnicu, Herod ga je htio drugi dan pogubiti te tako pridobiti narod za sebe. No, Petra je anđeo vezanog lancima između četiri stražara izveo kroz vrata, odveo do Markove kuće, gdje je prva Crkva cijelu noć molila za njega, te je Petar otišao iz Jeruzalema i tako se spasio. Petar je kasnije stalno molio. To mu je iskustvo molitve davalo mudrost da shvati da je Stari zavjet prošao, da je Isus donio novi savez, da je došlo ispunjenje svih obećanja Starog zavjeta, i da treba ljubiti Boga i čovjeka. Ljubiti Boga i čovjeka, ali ne samo živeći za njih, nego i umirući za njih. To su pokazali i Petar i Pavao. Petar je imao odlučnosti otići u Cezareju rimskom građaninu, nežidovu Korneliju, ući u njegovu kuću, makar to po židovskom zakonu nije smio, te mu navijestiti Isusa. Pavao je molio danonoćno. Imao je iskustvo Boga i dar jezika, proročku vi čudesnu snagu, te je propovijedao najprije Židovima, a kada oni nisu poslušali, poganima, makar to po židovskom zakonu nije smio. Pavao je znao da nas je Krist uveo u slobodu. Ali ne u slobodu za zlo, nego od zla, da pobjeđujemo zlo, Zloga i nečovještvo, te da živimo ljepotu, plemenitost i draž pravde, ljubavi i povjerenja. Petar i Pavao su zbog toga prvaci apostolski u Katoličkoj crkvi. Obični ribar došao je na visoko dostojanstvo, čast i slavu, da ga tisućudevetstogodišnje kršćanstvo poštuje, vjeruje mu i ljubi ga. Sveti Pavao je mogao ostati običan, mali teolog u židovskom narodu. No, on je povjerovao Isusu i stekao iskustvo vjere, te postao veličanstveni teolog, čudesni čovjek kojeg slijede tisuće, vjeruju mu i časte ga. Od ubojice i protivnika postao je čovjek ljubavi, povjerenja i praštanja. Petar i Pavao svjedoče da je moguće biti nov čovjek. I mi možemo steći iskustvo vjere i postati novi ljudi. Dr. Tomislav Ivančić, "Oaze života"

- 10:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 25.06.2009.

Ivanje - domjenak

- 09:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 24.06.2009.

POČELA SVEĆENIČKA GODINA

Svećenička godina službeno je započela u petak 17. lipnja, s drugom Večernjom koju je Sveti Otac predvodio na svetkovinu Srca Isusova SVEĆENIŠTVO U UČITELJSTVU PAPE BENEDIKTA XVI. Svećenici moraju biti „stručnjaci“ za Boga - u te se riječi može, donekle, sažeti učiteljstvo pape Benedikta XVI. o svećeničkoj službi u Crkvi. Tijekom svoga pontifikata, Papa je u više navrata govorio o identitetu svećenika u modernome dobu, a dublje i sustavnije promišljanje bit će u središtu svećeničke godine, koja službeno započinje u petak, s drugom Večernjom koju će papa Benedikt XVI. na svetkovinu Srca Isusova predvoditi u bazilici svetoga Petra. Tko ide na misu, kliče u ispovjedaonici, traži duhovni savjet, susreće svećenika, a u stvari želi se sresti s Kristom i slušati Božji glas. U tome je jednostavno i ujedno uzvišeno poslanje svećenika. Biti lice koje odražava drugo Lice, izgovoriti riječi koje su Riječ. Iz te uzvišene odgovornosti, koja nadilazi ljudske sposobnosti, proistječe da se ljudskost jednoga svećenika mora oblikovati na božanstvu vrhovnoga Svećenika, Krista. Učiteljstvo Benedikta XVI. temelji se na uvjerenjima iznesenim u svim prigodama koje su mu omogućile da se o toj temi očituje i na neki način pripremi svećeničku godinu. Očito je, ako je svećenik, s pritegom svojih granica i svojim milosnim stanjem, pozvan s metrom svetosti svaki dan mjeriti vlastito zvanje – što znači 'ni više ni manje' biti „drugi Krist“, za njega je prije svega važan sustavni ispit savjesti. O tome je Sveti Otac tijekom Mise posvete ulja, na Veliki četvrtak, javno govorio. Devet upita, uvjerljivih, bit su duhovne jasnoće: Je li nas doista ispunja Božja riječ? Je li istina da je ona hrana od koje živimo, više negoli kruh i stvari ovoga svijeta? Je li ju zbilja poznajemo? Ljubimo je? U savjesti se zaista toliko brinemo o njoj da ona stvarno utiskuje biljeg našem životu i okvir našem mišljenju? Ili se naše mišljenje uvijek iznova oblikuje prema onome što se čuje ili čini? Nisu li možda prevladavajuće misli uobičajeni kriteriji prema kojima se ravnamo? Ne ostajemo li, u konačnici, u površnosti svega što se obično nameće današnjem čovjeku? Prepuštamo li da našu nutrinu zaista čisti riječ Božja? – pitao je Sveti Otac u homiliji na misi posvete ulja. Očito je da Benedikt XVI. cilja visoko. Svećenik je čovjek „razriješen od svjetovnih veza i darovan Bogu“. Cilj je Papina učiteljstva uvijek isti zbog kojega je odlučio proglasiti svećeničku godinu: u svećenicima pobuditi „težnju prema duhovnome savršenstvu“, rekao je 9. ožujka pred Zborom za kler naviještajući godinu posvećenu svećenicima. A tijekom apostolskoga putovanja u Poljsku, 25. svibnja 2006. godine, govorio je o liku svećenika. Od svećenikâ vjernici očekuju samo jedno: da budu stručnjaci u promicanju čovjekova susreta s Bogom. Ne zahtijeva se od svećenika da bude stručnjak u ekonomiji nego u duhovnome životu (...) Budite iskreni u svome životu i svojoj službi. Gledajući Krista, živite jednostavno, solidarno s vjernicima kojima ste poslani. Služite svima; ako budete živjeli od vjere, Duh Sveti će vas naputiti što treba reći i kako ćete služiti – ustvrdio je Benedikt XVI. Svećenik dakle uvijek treba svraćati pogled na Boga i na čovječanstvo. On živi između dva svijeta. Papa je sasvim realan kada je u pitanju procjena utjecaja zemaljskih stvari na svećenikovu dušu, koja treba biti okrenuta prema nebu. Stoga je na Misi posvete ulja rekao: Svećenik mora bdjeti. Mora biti oprezan pred navaljujućim silama zla. Treba svijet držati budnim za Boga. Mora biti na nogama: upravan pred strujanjima vremena. Neporočan u istini. Uspravan u borbi za dobro. Svakome su svećeniku poznata sredstva savršenstva: Euharistija, duboka molitva, trajna izobrazba. O njima Sveti Otac gotovo svaki tjedan govori na susretima s biskupima iz cijeloga svijeta koji dolaze pripovijedati mu o svojim partikularnim Crkvama. U njegovim nagovorima iznad svih strši jedna misao, leit-motiv, koji, prema Papi, „čini“ svećenika, kako je istaknuo 13. svibnja 2005. godine na tradicionalnom susretu s rimskim klerom. Ne može se našim osobnim sposobnostima proizvesti to što čini našu službu (...) Poslani smo naviještati ne sebe ili svoja mišljenja, nego otajstvo Krista i u Njemu mjerilo istinskoga humanizma. Zaduženi smo da ne govorimo puno, nego da budemo jeka i nositelji jedne Riječi, koja se utjelovila radi našega spasenja.

- 15:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 23.06.2009.

Rođenje sv. Ivana Krstitelja

Sva velika djela traže napor i borbu. Želiš li biti plemenit, trebat će svaki dan trenirati i disciplinirano praštati drugima, vježbajući se u pravednosti i slušanju drugih; trebat će razmišljati, čitati puno, raditi, ali se i temeljito odmarati. Na ovoj zemlji dobro prolaze samo borci. Tko se ne želi boriti, tko se plaši rana i ozljeda, tko ovdje na zemlji želi uživati, taj je sebe osudio na propast i na besmisao života. Zemlja je arena u kojoj svatko od nas igra svoju životnu utakmicu. To je borilište u kojem svaki od nas stupa u borbu s neprijateljem čovječanstva te u toj borbi može podleći ili pobijediti. Neprijatelj čovjeka je smrt i svaka nehumanost, sve što vrijeđa tebe i ljude oko tebe, sve što u nama mrzi čovjeka, ne poznaje ga i nema simpatije prema patnicima i prema siromasima. Nehumano i neprijateljsko je sve što želi biti sebično, sve što skuplja blago zemlje ne gledajući kako drugi ostaju siromašni, kako plaču, kako su gladni i bezimeni. Neprijatelj čovjeka želi povrijediti čovjekovu savjest, izopačiti njegove spoznaje, želi od čovjekovih kreposti načiniti poroke. Neprijatelj čovječanstva želi svakoga od nas načiniti ovisnikom o drogi i alkoholu, o novcu i seksu, o ljudskoj slavi i malim sitnim užicima. On nas želi optužiti pred savješću, oduzeti nam čast i dostojanstvo. Da bismo se mogli do kraja boriti u toj areni života, potrebno je uzeti oružje koje jedino pobjeđuje. Ljudska povijest do sada pokazuje da je jedino Isus iz Nazareta imao takvo oružje. Samo je on istjerivao zle duhove, mogao čudesno nahraniti ljude kruhom, samo je on mogao izbaviti ljude od smrti, samo on je mogao uskrisivati, opraštati grijehe, samo je on mogao sve bolesti i nemoći liječiti. On je jedini ostavio u baštinu oporuku da ljubimo jedni druge kao što je on ljubio nas. A on je sve ljubio tako da je pošao za nas u smrt. Bogovi religija traže da se za njih gine. Naš Bog gine za nas. Uzimajući njegovo oružje i postajući prijatelji s njime pobjeđujemo u areni života. No, da bi se uzelo njegovo oružje, potrebna je disciplina. Ako u toj disciplini ne ustaneš svaki dan na vrijeme i ne pročitaš Sveto pismo, ako si ne odrediš strogo dvadeset minuta svako jutro tihe molitve pred Bogom, ako navečer ne ispitaš svoju savjest, pokaješ se te odeš miran u krevet, ako preko dana ne uspiješ bar pogledati neku duhovnu knjigu, ako ne počneš bar nekoliko puta godišnje moliti kampanjsku molitvu gdje ćeš tjednima i mjesecima moliti za neku krepost, tad nećeš imati oružje kojim ćeš pobijediti. Isusovo oružje uzima se primanjem sakramenata, slušanjem propovijedi, čitanjem Svetog pisma, ono se dobiva time da činimo dobra djela, da volimo čovjeka i praštamo mu, da svaki dan molimo, da prijateljujemo s Bogom, a to ne mogu mlaki i površni. Da bi se svaki dan izdržalo u dobroj molitvi, potrebna je temeljita disciplina. Upravo kao disciplina koju treba nogometaš želi li svakodnevnim naporom i treningom postati vrhunski nogometaš, ili bar takav nogometaš da može igrati u prvoj ligi. Ivan Krstitelj borio se za prvo mjesto u društvu. Kako? Otišao je u pustinju još kao mladić, tamo živio sam, molio, čitao Božju riječ i tražio snagu da može proročki govoriti ljudima, suprotstaviti se njihovim krivim mentalitetima i devijacijama u umu, te da im može reći istinu i uvesti ih u istinu. Oblačio se ne u najmodernije haljine nego u devinu kožu, nije jeo sa bogatih stolova i pio vina, nego izvor-vodu i medovinu, ali je zato imao bezbroj učenika koji su ga htjeli u tome slijediti. No, on je imao snage reći političkim predstavnicima svoga vremena da ne smiju živjeti nemoralno, da ne mogu varati svoje žene i živjeti s tuđima, da ne mogu profiterski živjeti na račun drugih, da ne mogu živjeti samo za svoj probitak nego za narod, da moraju štititi a ne ugrožavati narod, da moraju živjeti za puk, a ne tražiti da puk živi za njih, da moraju obogaćivati druge, a ne samo sebe. Teško je imati takvu hrabrost u bilo kojem društvu. Istina, zato je Ivan Krstitelj platio životom. Ali je istina i to da od tada živi u slavi čovječanstva i židovskog naroda, i da živi u nebu i da ćemo ga i mi susresti. Danas se traže proroci. Ljudi koji će živjeti disciplinirano, moliti egzistencijalno, živjeti skromno, raditi uporno i voljeti Boga i čovjeka. Trebamo ljude koji čuju što Bog kaže svom narodu i na koje nas opasnosti i stranputice upozorava. Ljude koji su uvijek sposobni i spremni izvesti narod iz ropstva duha ili tijela. Možda u tebi čeka proročki dar. Dr. Tomislav Ivančić, "Oaze života"

- 20:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 22.06.2009.

Samo tvoja ljubav Bože

- 20:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 19.06.2009.

Bezgrešno Srce Marijino

Povjeriti svijet bezgrješnom Srcu Marijinu znači: po zagovoru Majke pristupiti k samom Izvoru onoga života što je provreo na Golgoti. Taj Izvor bez prekida ključa otkupljenjem i milošću. U njemu se neprekidno obnavlja naknada za grijehe svijeta. To je trajan Izvor novoga života i svetosti. Povjeriti svijet bezgrješnom Srcu Majčinu znači: ponovno se vratiti podno križa njezina Sina. Još više, to znači povjeriti svijet samom probodenom Srcu Spasiteljevu te se tako približiti samom izvoru njegova otkupljenja. To je otkupljenje uvijek veće i obilnije nego ikoji čovjekov grijeh, štoviše nego i sam „grijeh svijeta". Snaga otkupljenja bezgranično je veća od svih mogućnosti zla što se nalaze u čovjeku i u svijetu. Više nego itko drugi u cijelom svemiru, vidljivom i nevidljivom, Srce je Majčino toga svjesno. Upravo stoga ona pozivlje. Ona ne pozivlje samo na obraćenje. Ona nas pozivlje kako bi nas sama ona, Majka, privela tom izvoru otkupljenja. Papa Ivan Pavao II. Posveta Bezgrešnom Srcu Marijinu Presveta Djevice Marijo, Majko i Kraljice moja, tvojemu Bezgrješnom Srcu posvećujem i predajem čitavo svoje biće: svoje misli, riječi i djela. Raspolaži sa mnom i sa svim što mi pripada sada i u vječnosti na hvalu i slavu Presvetoga Trojstva za posvećenje Crkve i spasenje svega svijeta. Bezgrješna moja Majko, pomozi mi živjeti dostojno moga krsnog posvećenja da neopozivo pripadam svome Otkupitelju. Daj da poput Tebe slušam poticaje Duha Svetoga! Neka se u meni i u svemu vrši volja Božja! Amen.

- 21:03 - Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 18.06.2009.

PRESVETO SRCE ISUSOVO

Pobožnost Presvetom Srcu Isusovu istaknuto je obilježje suvremenog katoličanstva. Srce je postalo simbolom uzvišene Kristove ljubavi uglavnom u europskoj civilizaciji. Čak i u Bibliji srce se smatra više sjedištem znanja negoli ljubavi. Pobožnost Presvetom Srcu Isusovu nalazimo kod srednjovjekovnih mistika, kao što su Julijana iz Norwicha, Francisca Rimska i sv. Bonaventura. U 16. st. njegovali su je kartuzijanci i kasnije isusovci. Sv. Ivan Eudes (17. st.) dao joj je teološki temelj. Poticaj za uvođenje blagdana Srca Isusova, došao je iz francuskog grada Paray le Moniala prigodom ukazanja Srca Isusova, sv. Mariji Margareti Alacoque 1675. g. Ali tek 1765. g. papa Klement XIII. dopušta slavljenje blagdana Srca Isusova i to samo za one koji su izričito tražili. Bili su to poljski biskupi onoga vremena i rimska Nadbratovština Srca Isusova. Ubrzo su blagdan prihvatili redovnice Reda Pohođenja kojemu je pripadala sv. Margareta, cijeli Rim, potom biskupi i kraljica francuskog naroda, poglavari i članovi Družbe Isusove i tako se za kratko proširio gotovo u cijeloj Crkvi. Bazilika posvećena Presvetom Srcu u Parizu Nakon što se blagdan Srca Isusova tako brzo proširio po mnogim biskupijama svijeta i vidjevši velike duhovne koristi od njegovog slavljenja, papa Pio IX. je 1856. g. posebnim dekretom odredio da se blagdan službeno slavi u cijeloj Katoličkoj Crkvi osobito s obzirom na potrebu zadovoljštine za grijehe. Misa i oficij odobreni su 1765. a općevažeći postali su 1856. Blagdan Presvetog Srca Isusovog slavi se u petak nakon blagdana Tijelova i stoga je lipanj mjesec Presvetog Srca Isusova.

- 20:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 13.06.2009.

Antunovo - blagoslov djece i ljiljana

- 19:53 - Komentari (1) - Isprintaj - #

SVETI ANTUN PADOVANSKI (1195.-1231.)

Antunovo životno pravilo bio je evanđeoski poziv da ostavi sve i slijedi Krista. Bog ga je uvijek iznova zvao na nešto novo. Svaki je put Antun odgovorio novim poletom i žrtvom da bi tako što potpunije nasljedovao Gospodina. Njegovo je životno putovanje započelo kad je kao mlad čovjek odlučio priključiti se augustinskom redu, odričući se tako budućnosti u bogatstvu i moći zbog služenja Bogu. Kasnije, kad su u gradu u kojemu je bio pronosili tijela prvih franjevačkih mučenika, Antun je ponovno bio ispunjen snažnom željom da bude medu onima koji su najbliže Isusu: onima koji umiru za Boga. Tako je ušao u franjevački red i uputio se da propovijeda Maurima u Africi. No, bolest ga je u tome spriječila. Dospio je u Italiju, u jednu zabitnu nastambu, u kojoj je provodio vrijeme u molitvi, čitanju Svetog pisma i izvršavanju svakodnevnih kućnih poslova. Ponovno je došao Božji poziv, ovaj put prigodom obreda ređenja u kojemu nitko nije bio spreman da propovijeda. Ponizni i poslušni Antun nevoljko je prihvatio zadatak. Godine traženja Isusa u molitvi, čitanju Biblije i služenja njemu u siromaštvu, čistoći i poslušnosti pripremili su Antuna da dopusti Duhu korištenje njegovih darova. Antunova je propovijed iznenadila one koji su očekivali nepripremljenu propovijed kao i one koji nisu vjerovali da Duh može dati ljudima takve riječi. Priznat kao veliki čovjek molitve i učitelj Pisma i teologije, sveti Antun je bio prvi franjevac koji je druge fratre učio teologiju. Poziv ga je opet vodio da propovijeda hereticima, služeći se svojim dubokim poznavanjem Svetog pisma i teologije da zavedene ljude obraća i učvršćuje.

- 16:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 10.06.2009.

Tijelovo

Blagdan je ovo "Kruha svagdašnjeg" za kog molimo da nam se "da danas". Sve je počelo viđenjem redovnice Julijane iz Lüttich-a u 13 st. kad je vidjela pun mjesec s crnom rupom – i bilo joj je rečeno da ta rupa predstavlja manjak važnog blagdana u crkvenom kalendaru – blagdana najvećeg blaga Crkve – Euharistije. Njen ispovjednik, koji je kasnije postao papa Urban IV uvodi 1264. blagdan Tijelova za čitavu Crkvu. Uz blagdan su vezane procesije, kojima se vjera javno svjedoči. Ona, naime, treba svoje očitovanje u javnom životu – kako bi bila prepoznata kao autentična u privatnom životu. Euharistija kao sakrament budi nam pozornost kako Otajstvo Boga mora imati nekakvo svoje materijalno očitovanje – da bi nam uopće bilo dostupno. "Čistu" duhovnost je nemoguće doseći – ukoliko ona nije dostupna na neki način našim sjetilima. Susrećemo ga po sredstvima njegova priopćavanja nama – koje zovemo sakramentima. Sve što postoji sakramenat je Boga. No Euharistija – na osobit način, budući je tu Bog prisutan: uistinu, stvarno, supstancijalno. Ne tek simbolički, niti samo svojim djelovanjem – već osobno. Sav Bog u komadiću kruha… Otajstvo je to veliko. Ali ako je već naše tijelo kadro pretvoriti kruh i vino u meso i krv – zašto Bog ne bi svoje meso i krv pretvorio u kruh i vino. Ako čitav krajolik stane u naše oko, zašto ne bi čitav Bog stao u jednu Hostiju. Pa i to da je u tisućama Hostija istovremeno, razumljivo je utoliko što je i naš lik isti u tisuću komadića zrcala. Euharistija je blagdan Hrane. One od koje Crkva živi, jača se, obnavlja, i razvija. Euharistija je izvor njene vitalnosti. Euharistija je odgovor na našu temeljnu glad. Bog je kruh od kog se ne gladuje. Piće od kog se ne žeđa. Bog u komadiću kruha donosi jutro u mrak našeg želuca. U Euharistiji ne tek da na svoje ruke primamo Isusa, već on nas svojima grli. Euharistija je blagdan jedinstva s Kristom. Postajemo ono što jedemo. Dajemo mu ono što jesmo, a on nama ono što je on. Ne pretvaramo mi njega u sebe, već on nas u sebe. Jedno smo s njim: sutjelesnici, sukrvnici, kristonoše, dionici božanske naravi. Dajući nam sebe u zalogaju kruha, želi da i mi jedni drugima postanemo zalogaj kruha. Euharistija je blagdan jedinstva ljudskog roda. Kao što je od mnogoga zrnja jedan kruh, i od mnogog grožđa jedno vino – tako i mi mnogi u Euharistiji smo jedno. Hraniti se Euharistijom znači najbliskije se povezivati sa svima onima koji se kao i mi njome hrane. "Jedite svezu svoju da se ne razjedinite; pijte cijenu svoju da ne oslabite i bez cijene ne budete." Euharistija je odgovor na našu potrebu da pojedemo onog kog najviše volimo. "Pojest ću te od dragosti…" Tu u Euharistiji, Bog je upravo zato da njega kojeg neizmjerno ljubimo – pojedemo od dragosti. p. Luka Rađa, SI

- 20:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 07.06.2009.

PRESVETO TROJSTVO

Kršćani ispovijedaju vjeru u Trojednoga Boga, u jedno i nerazdjeljivo Trojstvo. Javno ispovijedaju Isusa Krista kao Boga i Gospodina, jedinog posrednika između Boga i ljudi na slavu jednoga Boga, Oca, Sina i Duha Svetoga. Kad je bilo svršeno djelo koje je Otac povjerio Sinu da ga izvrši na zemlji, poslan je Duh Sveti na dan Duhova, da Crkvu neprestano posvećuje, i da tako oni koji vjeruju imaju po Kristu u jednom Duhu pristup k Ocu. Imamo, dakle, pristup Bogu Ocu po Sinu – utjelovljenoj Riječi – koji je trpio i bio proslavljen, u izljevu Duha Svetoga. Tako ulazimo u zajedništvo s presvetim Trojstvom i postajemo „dionici božanske naravi“ (2Pt 1,4). Crkva kao takva potječe iz slanja Sina i slanja Duha Svetoga po odluci Boga Oca, pa se pojavljuje kao „puk skupljen u jedinstvu Oca i Sina i Duha Svetoga“ (sv. Ciprijan). Bogu se svidjelo da ljude pozove na sudioništvo u svom životu ne samo pojedinačno, nego je htio da ih učini narodom, o čemu nam govori današnje prvo čitanje, koje se usredotočuje upravo na taj Božjem čudesni poziv Izraela da bude njegova baština. Mojsije, u svojoj zapanjenosti pred činjenicom da Bog ljubi Izraela, da ga je oslobodio iz egipatskog ropstva, da ga je izabrao za svoj narod, da želi biti bliz svom narodu, obraća se mnoštvu riječima: „Ispitaj samo prijašnja vremena što su protekla prije tebe, sve otkad je Bog stvorio čovjeka na zemlji: Je li ikad s jednog kraja nebesa do drugoga bilo ovako veličanstvena događaja? Je li se što takvo čulo?“ U ovom čitanju nalazi se nagovještaj poziva novog Izraela, Crkve, koja je također proizašla iz ljubavi vječnog Oca, te u vremenu utemeljena od Krista Otkupitelja, i okupljena u Duhu Svetom. Pavao nam u drugom čitanju doziva u pamet da smo po krštenju već sada uključeni u zajedništvo svete Trojice, te nas poziva na hrabrost i radost. U Duhu Svetom kličemo hrabro Bogu Ocu koji nas ljubi i koji nas je posinio u svome Sinu. A upravo zato jer smo djeca Božja, mi smo i „baštinici Božji“. Stoga se radujmo, jer će u zajedništvu s Ocem i Sinom i Duhom Svetim biti naš vječni život. Kršćanska dogma koja definira da je Bog u svojoj naravi jedan, ali da su u njemu sadržane tri Osobe (Otac, Sin i Duh Sveti) bila je proglašena godine 325. na Nicejskom ekumenskom saboru. Svetopisamski izvori ove dogme, osim u prizoru opisanom prilikom krštenja Kristova, kada se iz otvorenih nebesa čuo glas Boga Oca: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni, koga sam odabrao“ i kad je na Krista sišao Duh Sveti u vidljivu liku golubice, nalaze se u današnjem evanđelju. Uskrsli Krist, prije no što je ostavio svoje učenike i uzašao na nebo, šalje ih da poučavaju i krste sve narode „u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“. Svi mi, dakle, kršteni smo u ime Trojstva. Mi koji ispovijedamo vjeru u Presveto Trojstvo, u troosobnog Boga, možemo li prodrijeti u dublji smisao toga najvećeg otajstva? Postoji način, a to nije način pustih riječi, fraza, formula, definicija. Bog nije definicija, već iskustvo. Trojstvo nije ideja za razumjeti, nego očitovanje koje treba prihvatiti. Stoga najbolji put je slijediti svetopisamske tekstove, iz kojih je jasno da se Trojstvo očituje u Božjem djelovanju kojim se otkriva zajednici. Pavao, npr., govori o Kristovoj milosti, Božjoj ljubavi, zajedništvu Duha. Odabranje, otkupljenje i posvećenje imaju svoj izvor u djelovanju Oca, Sina i Duha. Trojstvo se može promatrati i kao jedinstvo triju božanskih osoba. Krist živi u jedinstvu s Ocem, jest u Ocu. Krist šalje Duha Branitelja. Krist, kad moli Oca da „svi budu jedno...kao što smo i mi jedno“ (Iv 17,21-22), otvara našem razumu nedokučive poglede i daje da naslutimo da postoji sličnost između jedinstva božanskih osoba i jedinstva sinova Božjih u istini i ljubavi. Ta sličnost jasno pokazuje da čovjek, koji je na zemlji jedino stvorenje što ga je radi njega samoga Bog htio, ne može potpuno naći sebe osim u ljubavi i po iskrenom davanju samoga sebe. Dijete, protagonist priče koju sam prije nekoliko godina negdje pročitao, zabavlja se nekom igrom na računalu. Iznenada stade i upita tetku: „Kakav je Bog?“ Ona ga najprije šutke pogleda, zatim mu priđe, zagrli ga, poljubi mu kosu, a onda mu, držeći ga čvrsto u zagrljaju, šapne: „Kako se osjećaš sada?“ Dijete, ne želeći se osloboditi iz zagrljaja, podiže oči i odgovori: „Dobro tetka, osjećam se dobro“. Nato će ona: „Evo, dijete moje, ovakav je Bog“. Da, Bog je ljubav. Bog nije osamljenik i njegov život nije život osamljenika. To je život vječnog zajedništva Presvete Trojice u ljubavi. Budući da je Bog ljubav, on svakoga od nas ljubi i grli, i sve nas želi zadržati u vječnom zagrljaju. Gdje nema ljubavi, nema ni Boga. U obiteljima gdje vlada ljubav, u redovničkim i drugim crkvenim zajednicama, župama, biskupijama... gdje jedni drugi pretječu u ljubavi, tamo je prisutan troosobni Bog, Otac, Sin i Duh Sveti. Ako nema ljubavi, ne vrijedi nikakvo Učiteljstvo (Magisterij). Ako nema ljubavi, nijedan teolog, nijedna katedra ne zna što je Bog, što je Trojstvo. Jer Bog nije ideja, Trojstvo nije definicija, već ljubav, zagrljaj, zajedništvo. Stipe Jurič, OP

- 10:57 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 03.06.2009.

Podrucno hodocasce u Dakovo 06.06.2009.

Podsjecamo vas na nase podrucno hodocasce u Djakovo 06.06.2009. kojim obiljezavamo 800. godisnjicu franjevackog reda. Pozivamo sve clanove FSR, novake i simpatizere da nam se pridruze na ovom danu zajednickog zivota. Raduje nas sto ce s nama biti i clanovi FRAME naseg podrucja. Pozivi su upuceni i braci i sestrama prvog i drugog franjevackog reda. Veselimo se danu zajednickog susreta i zivota, te molimo sv. Franju za zastitu i blagoslov. Mir i dobro

- 14:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 01.06.2009.

Bazilika Nacionalnog svetista Bezgrijesnog Zaceca, Washington DC, najveca crkva u obje Amerike

- 14:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.