petak, 27.02.2009.

I Korizmena Nedjelja - iskušenja

Smiješak na usnama, nekoliko ljubaznih riječi te obećanja bez pokrića; sve to uz mrvicu uvjerljivosti – ma dovoljno je da svi povjeruju! To stvarno mami, premda se čini lukava i nevidljiva zamka za onoga koji ne brine za svoj duhovni život. Može se reći da se radi o reklami. No, nažalost nije to reklama niti politički predizborni nagovor. To je opis đavla i njegova djelovanja u svijetu. Trebamo znati da sotona ne voli čovjeka. Štoviše, ljubomoran je na nas zato što Bog od svih stvorenja najviše voli nas ljude, svoju djecu. U prvu nedjelju korizme sveti nas Luka poziva da izađemo zajedno s Isusom u pustinju. Poseban je prizor te izričaj današnjega odlomka svetoga Evanđelja: đavao iskušava Isusa, mami ga lažnim obećanima. U toj slici svatko bi od nas trebao prepoznati samoga sebe, svoja svakodnevna iskušenja. Stoga sveti Augustin veli: „U Kristu si ti bio kušan jer Krist je od tebe preuzeo na sebe pogrde; dakle, od tebe je sebi uzeo kušnju, a od sebe tebi dao pobjedu.“ (S. Augustin, Iz razlaganja o psalmima) Isus je u čovječjem tijelu bio iskušan umjesto tebe i za tebe. On je pobijedio da i ti pobjeđuješ i nadvladavaš iskušenja svoje vjere. Promatrajući događaj današnjega čitanja, prisjećamo se starozavjetne scene kušnje prvih roditelja (usp. Post 3, 1-24). Čini se, skoro isti događaj, isti dijalog. Sotonski prijedlog lakoga života, života bez problema,; ponuda bogatstva ostvarenoga bez truda, prijedlog intrige življenja bez morala – radi ono što ti se najviše sviđa, uživaj jer Bog ne postoji! Scena iz raja dobra je preslika nastajanja (geneza) grijeha. Grešna ponuda + prihvaćanje (slobodnom voljom) = pad (grijeh). Ipak u pustinji pobjeđuje Isus. Đavao će se još nekoliko puta zamjeriti, ali poslije Isusove smrti na križu bit će konačno pobijeđen. U Adamu svi su sagriješili, a u Isusu pobjeđujemo (usp. Rim 5). Isus, u usporedbi s prvim roditeljima, zauzima sasvim drugi stav: Sa zlom se ne razgovara! Stoga i pouka za sve nas. Jedino radikalizam tvoje vjere, odlučno NE!, može spriječiti razvoj grijeha na tvom duhovnom putu. Ako znaš reći grijehu NE, znači da si slobodan čovjek. Nalazimo se tek na početku našega četrdesetodnevnoga putovanja kroz korizmenu pustinju koja je uistinu milosno vrijeme. Na tom putu zasigurno možeš sresti Isusa, koji će te voditi prema Ocu. Danas smo pozvani da zakoračimo zajedno s Isusom u pustinju. Nije to samo turistička ponuda. To je nešto više, nešto što ne možeš kupiti ni u jednoj trgovini. Tu se radi o našim životima! Korizma je hod k Ocu (papinska poruka za korizmu 2007.) Bog te očekuje, uvjeren je da ćeš prihvatiti taj izazov, ništa nećeš izgubiti. Bog nam je u svojoj neizrecivoj ljubavi poklonio četrdeset korizmenih dana, samo zbog toga da staneš pred njim u svojoj poniznosti, da se baciš u očinski zagrljaj. Korizma nas neposredno priprema na svetkovinu Uskrsnuća. Danas je prva lekcija na tom putu: odagnati iskušenja te reći zlu Ne! Sotoni kao da je bilo malo i zato iskušava Isusa tri puta – bez rezultata – dok je prvim roditeljima bilo dovoljno samo jedno iskušenje koje je završilo grijehom. Isus se ne predaje, kamenje ne postaje kruhom jer ne živi čovjek samo o kruhu. Nije bitno koliko posjeduješ, bitno je tko si. Bogu se trebamo pokoravati, a ne modernoj tehnici. Ponekad više vremena posvećujemo svakidašnjim proizvodima, a zanemarujemo ono što je bitno. Nemojmo iskušavati Boga. U našoj svakodnevnici često smo iskušavani. Iskušenje samo po sebi nije grijeh. Trebaš zajedno s Isusom pobjeđivati sva iskušenja. U kontaktu s njim, kroz svoje molitve, svetu pričest, čitanje Biblije, tvoj je duhovni imunitet sve više otporan. Ma više, postaješ moćnik. Isusovo prijateljstvo potpuno te mijenja. Iskušenja će se pojavljivati – kako da ne – ali ćeš ih uz njegovu pomoć lakše nadvladavati. Iskušenja smetaju, napadaju našu slobodnu volju, razum i dušu. Ne smijemo se zaputiti u neko dogovaranje sa zlom. Što više ulaziš u razgovor s osobnim iskušenjem, tim lakše možeš sagriješiti. Svako jedno iskušenje možemo usporediti sa psom zavezanim na lancu. Dok je zavezan, lako se možemo povući, premda laje. No, nikako mu se ne smiješ približiti jer će te ugristi. Pred nama je još četrdeset dana korizme. Korizma je milosno vrijeme, vrijeme duhovnoga čišćenja. Možeš mirno ići, onda se ništa neće u tebi promijeniti. Nemoj odbijati tu Božju milost. No, dozvoli Bogu neka On sam oblikuje u tebi novoga čovjeka. pater Arek KRASICKI CSSp http://www.duhos.com/

- 16:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #

SEDMA SKUPŠTINA PODRUČNOG BRATSTVA

U subotu 21. veljače 2009. god. u Vukovaru ll - Borovo naselje, održana je sedma Skupština FSR-a slavonsko- baranjskog Područnog bratstva. Nazočni su bili predstavnici skoro svih mjesnih bratstva od Našica, Požege, Sl. Broda do Iloka u Hrvatskoj i Subotice u Vojvodini. Našu zajednicu su predstavljali Damir brat Franjo Agičić i brat Ilija Gašić. Skupština je započela zajedničkom sv. Misom u crkvi Gospe Fatimske u Župi sv.Josipa Radnika koju je predvodio fra Gordan Propadalo, novi vukovarski župnik uz koncelebraciju osam duhovnih asistenata, sudionika Skupštine.Uz uobičajeni pozdrav domaćina i predstavljanje nazočnih te izviješća o učinjenom od zadnje skupštine i podsjećanjem na predstojeća događanja, veliku pažnju je izazvao fra Augustin Kordić, duh.asistent iz Vinkovaca svojim izlaganjem o procesu obraćenja sv. Franje.Istaknuoje kako to nije bilo odjednom ni lako i bezbolno i podsjetio na sva važnija Franjina iskustva od Gospodinovog upita: Franjo tko ti može dati više ... do ključnog Franjinog susreta sa gubavcem i dalje. Raspravljalo se još o novom Biltenu FSR-a (s. Maja Janc i b. Mato Vid Batorović nacionalni služitelj) i hodočašćima u Đakovo (16. ožujka i 6. lipnja 2009. ).O susretima u Đakovu više je govorila sestra Karmela Dominković, agilna duhovna asistantica u njihovom Mjesnom bratatvu i glavna inicijatorica Duhovnih vježbi u svakodnevnici koje su prihvatili i proveli 10 ili 11 bratstava prošle godine a imena onih koji to žele započeti i provesti u 2009. godini bila bi ispisana navelikom Jumbo plakatu koji će posebno biti istaknut za vrijeme hodočašća 6. lipnja kada će na svečanoj sv. Misi biti proglašen završetak istih (duh. vježbi) a koju će predvoditi naš nadbiskup Marin Srakić, koji je i naš brat u FSR-u. Brat Vid Mato Batorović, naš vrijedni Nacionalni služitelj, pohvalio je aktivnu braću i sestre u mjesnim bratstvima i posebno duhovne asistente koji sa zanimanjem prate događanja i uključuju se u zajedničke susrete kao što je bio nedavni seminar za duhovne asistente FSR-a i FRAMA-e u Splitu. O tome je Seminaru više govorio fra Flavijan Šolciz Iloka naš Područni duhovni asistent.On je također prenio neka svoja iskustva o osnivanju novih bratstava u župama gdje nisu fratri ali su lokalni župnici bili otvoreni i inicirali svoje župljane (Soljani...). Bilo je zanimljivo i poticajno čuti ta iskustva. Rastali smo se sretni i sa osmijehom na licu obodreni i potaknuti da se što predanije uključimo u proslavu 800.obljetnice franjevačkog Reda posebno u svojim bratstvima za vrijeme pohoda franjevačkog svetodamjanskog križa te u Zagrebu 18. i 19. rujna na završnim nacionalnim svečanostima. Nakon toga slijede izbori u listopadu te osma skupština našega Područnog bratstva u studenome ove godine. Molimo da nam Gospodin pomogne da svi naši planovi i želje budu ispunjeni. Mir i Dobro. Brat Ilija.

- 15:17 - Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 24.02.2009.

PEPELNICA

Katolički svijet s Pepelnicom počinje najozbiljnije i najplodnije razdoblje crkvene godine. Tim danom počinje korizma, a na neki način na Veliki petak završava. Zato je početak i kraj korizme označen najozbiljnijom pokorom, tzv. strogim postom i nemrsom. Strogo postiti znači samo jedan put na dan do sita se najesti, a ne mrsiti znači ne jesti meso niti mesne prerađevine. Tko post shvati kao zakon, dovoljno je da izvrši to što Crkva od njega traži. No, sasvim je normalno da će svaki vjernik daleko ozbiljnije shvatiti taj poziv Crkve na post, pokoru i nemrs. Crkva se nada da će svaki vjernik strože postiti, možda ništa ne jesti ili pak o kruhu i vodi proživjeti taj dan. Brojni se kršćani u korizmi odreknu svih 40 dana nečega što im je osobito drago, npr. mesa, alkohola ili cigareta. Neki su se, upravo odričući se u korizmi, uspjeli osloboditi ovisnosti o drogi. Ima onih koji odluče da će u korizmi ranije ustajati i da neće gledati televiziju. Ozbiljni kršćani u korizmi ne slušaju zabavnu glazbu nego klasičnu i ozbiljne govorne programe. Neki si kršćani zadaju osobitu pokoru, odluče osloboditi se nekoga grijeha i pogreške, u svoj život nastoje uvesti neku korisnu naviku. Tijekom korizme pokušaju biti vrijedni u poslu, samozatajni, strpljivi prema svojini ukućanima, šutljivi i vrijedni. Velik broj kršćana odluči da će u korizmi svaki dan desetak minuta čitati Sveto pismo. Brojne su obitelji koje u korizmi odluče da će navečer uvesti obiteljsku molitvu, ili da će svaku večer zajednički u obitelji moliti krunicu. Jedni odluče na početku i na kraju korizme dobro se ispovjediti, i tako u te dane biti osobito čistima. Djeca obično odluče da će se tih dana odreći slatkiša i bombona, da će se odreći nekih igara koje su im smetale da napisu školske zadaće. Ima mladića i djevojaka koji će se u korizmi odreći izvanjskih načina izražavanja svoje ljubavi, poljubaca i zagrljaja, ima bračnih drugova koji odluče da će u korizmi govoriti jedno o drugom samo pozitivno i dobro. Neki odluče svaki dan, ili pak nekoliko puta tjedno, poći na svetu misu. Drugi pak odluče na početku korizme da će svaki dan naći pola sata vremena za molitvu, za razgovor s Bogom, za ozdravlji-vanje svoga duha, za liječenje svoje savjesti, intelekta i srca. Svi su dakle pozvani da u korizmi nešto posebno naprave, da zaoru neku osobitu brazdu svoga života, i posiju novo sjeme u svoje dane, mjesece i godine. Nad svima, već na Pepelnicu, lebdi Isusova riječ koja zove: »Kraljevstvo Božje je pred vratima, obratite se i vjerujte Radosnoj vijesti«. Zato se i kod posipanja blagoslovljenim pepelom na Pepelnicu kaže onome koga se pepeli: »Sjeti se čovječe da si prah i da ćeš se u prah vratiti«. Ili pak druga rečenica: »Obrati se i vjeruj Radosnoj vijesti«. Korizma, dakle, nije vrijeme žalosti, nego novo proljeće života. Ona donosi nove šanse, nadu da čovjek postane drugačiji, da u svome životu ispravi ono što ga je do sada mučilo, da postane zdrav, plemenit i dobar. Korizma je vrijeme kad čovjek može ozdraviti svoju dušu, i disciplinom u jelu, piću i radu iscijeliti svoju psihu, ali i svoje tijelo. To su trenuci kad on može čitavo svoje biće očistiti, skinuti teret sa savjesti, ali i sa tijela, kao i teret krivih emocija i maštanja, te teških misli i briga. Pepelnica je ostala kao spomen na pokoru koju su činili Židovi tijekom svoje povijesti. Veliki sveci i pokornici Starog zavjeta znah' su se obući u kostrijet od grube konoplje, posuti glavu pepelom, i leći u prah u znak da su sagriješili i da žele popraviti svoj život. Prah označuje da je čovjek bez Boga samo gomila praha koja se raspadne i zauvijek nestane. Tek u Božjoj svemoći i ljubavi taj prah postaje čovjekovo tijelo i duša, i neraspadljiv, besmrtan i vječan. Zato taj prah koji se zove čovjek i koji je smrtan i loman treba neprestano Božju prisutnost i snagu Duha Svetoga da učini čovjeka nepobjedivim i besmrtnim. Korizma je i uspomena na četrdesetdnevni Isusov pokornički boravak u pustinji, te na četrdeset godina hoda Izraelaca kroz pustinju da bi mogli ući u Obećanu zemlju. Korizma koja počinje na Pepelnicu vrijeme je velikih obećanja i nada. Tada bi trebalo napraviti zaokret života. Najprije odreći se grijeha, priznati ih i oprostiti onima koji su te povrijedili. Zatim zamoliti neka Duh Sveti ispuni prostore duše, zamoliti Boga neka osvježi i izliječi dušu, tijelo i duh, a onda početi živjeti pozitivno i vidjeti da je zaista moguće biti sasvim drugačiji čovjek, svet, da je moguće svega se odreći i biti slobodan u srcu, da je moguće prihvatiti život s križevima, mukama, smrću i bolestima, te postati zdrav, vječan i neuništiv. Tko je dobro iskoristio korizmu, taj postaje iskusni kršćanin, vjernik i čovjek. Tako Uskrs na kraju korizme postaje ne samo slavlje Isusova uskrsa i nade u naš, nego također novi početak, proljeće vlastitog života, proljeće zdravlja, humanosti i plemenitosti. Dr. Tomislav Ivančić, "Oaze života"

- 19:42 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 23.02.2009.

i reče: "Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko. (Mt18,3)

- 16:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #

POZIV MINISTRA BRATSTVA

U kronici Franjevačkog samostana u Slav. Brodu spominje se da ja otac Franjo Velikanović godine 1767. bio upravitelj Bratovštine od pojasa svetog Franje. Bratovština je djelovala sve dok car Josip II nije dokinuo sve bratovštine pa i Franjevački samostan u Brodu 1787. godine. Nakon skoro 100 godina otac Ivo Rodić osnovao je Treći red, zajednicu koja odgovara Bratovštini od pojasa svetog Franje i 1884 on se navodi kao upravitelj Trećega reda u Brodu. Od tada Treći red djeluje skoro neprekidno, a siše ili manje uspjeha sve do naših dana. Po novom Pravilu i Generalnim konstitucijama koje je potvrdio sveti otac papa Pavao VI, dana 24.06.1978.godine, naša zajednica se službeno naziva Franjevački svjetovni red, a ne više Treći red svetog Franje kako mi to ponekada i sami izričemo. Uz svesrdnu pomoć i podršku otaca franjevaca okupljamo se u Franjevačkom samostanu i crkvi Presvetoga Trojstva na susrete koji se redovito održavaju zadnje nedjelje u mjesecu i također u onu nedjelju koja je bliža polovici mjeseca, Po dogovoru i po potrebi sastajemo se i u druge dane, posebno kada su u pitanju neke svečanosti vezane za bratstvo ili pojedince. Bratstvo trenutno vodi i njime upravlja viječe od sedam članova i duhovni vođa, to jest duhovni asistent, kako tu službu naziva naše Pravilo i Konstitucije. Sretni smo da to s radošću i sa zadovoljstvom obavlja naš fra Ivan Sršan. Članovi Vijeća su: brat Ilija Gašić, služitelj; sestra Kornelija Kramer, zamjenica služitelja; brat Tomislav Brčić, tajnik; brat Zoran Stojanović, učitelj novaka; brat Viktor Plazanić rizničar te Diana sestra Elizabeta Mirosavljević i Damir brat Franjo Agičić koji su na raspolaganju u svemu gdje mogu pomoći. Slijedeći primjer svetoga Franje koji je bio veliki molitelj i poticao je braću da iznad svega čeznu za Duhom Gospodnjim i njegovim djelovanjem i da molitva bude duša našega života i rada, njegujemo tu ostavštinu svoga utemeljitelja, održavajući molitveni život aktivnim osobno i u zajednici. Molitva Časoslova naroda Božjeg zauzima posebno mjesto kod svih koji su u mogućnosti moliti, a krunicu molimo kako pojedinačno tako i u obiteljima i posebno prije svete Mise u župi ili u Samostanu. Sveti Franjo je smatrao veliki grijeh propusta moči, a ne sudjelovati svaki dan na svetoj Misi, pa tako i mi potičemo jedni druge da nam sveta Misa bude vrhunac svakoga dana, kako to kaže naša Gospa u Međugorju. Kako naša braća i sestre stanuju na području sedam župa Brodskog dekanata, oni su uglavnom uključeni u molitvene aktivnosti u svojim župama jer nam tako nalaže naše Pravilo i Konstitucije. , ali smo svi pozvani da po mogućnosti svake prve subote sudjelujemo na sv. Misi u Franjevačkom samostanu koju dajemo da se slavi za prijatelje svete krunice i na Misi nakon susreta zadnje nedjelje u mjesecu koju dajemo da se slavi za žive i preminule članove bratstva. Također smo uključeni u klanjanje pred Presvetim Oltarskim Sakramentom u župama ili u samostanu, a svake subote nakon večernje sv. Mise u kapeli našeg Samostana pozvani smo na zajedničku molitvu sv, krunice, a zatim spontano zahvaljivanje Gospodinu. Te susrete uglavnom predano i sa srcem predvodi naš duhovni asistent fra Ivan Sršan. Naši oci franjevci nam omogućuju da barem dva puta godišnje organizirano duhovne obnove koje uglavnom vode svećenici i duhovnici izvan grada broda. Ti susreti s uvijek dobro posjećeni i redovno se nakon njih javljaju pojedinci sa željom a i oni postanu članovi našeg bratstva. Oni zatim prolaze kroz vrijeme novicijata ili formacije- oblikovanja kroz najmanje godinu dana pa ako ustraju u želji da se zavjetuju, a vijeće u dogovoru s duhovnim asistentom bude suglasno da je novak spreman, pripušta ga se zavjetovanju na godinu dana, pa zatim još na godinu, ili ako se pokaže vjernim i stabilnim, pripušta ga se trajnim zavjetima. Tako sada naše bratstvo broji 55 trajno zavjetovanih i 11 braća i sestara koji su zavjetovani na godinu dana. Također imamo 7 novaka koji su odustali od zavjetovanja do daljnjega, a ima i 7-8 onih koji su se javili da žele postati članovi Franjevačkog svjetovnog reda, te 15-20 simpatizera. Molimo neka nas gospodin i dalje blagoslovi i prati. Iskreno se radujemo da uz naše bratstvo pod pažljivim vodstvom gvardijana fra Sebastijana Golenića djeluje i Franjevačka mladež, FRAMA, koji tek stasavaju i upoznaju svetog Franju i franjevaštvo. Želimo im pravi napredak u ljudskom i duhovnom mladalačkom životu. Svjesni smo kako je naš utemeljitelj i prvi brat Franjo iz Aziza približio Krista Gospodina svome vremenu i za život vječni pridobio mnoge muževe i žene koji su ga iskreno i revno nasljedovali u služenju Bogu i braći ljudima te s pažnjom i poštovanje pokušavamo živjeti ono što se od nas traži kako bi i mi, u našem Slavonskom Brodu, pomogli drugima da otkriju ono što je Duh Sveti učinio, a i danas čini u Crkvi i u svijetu. Ako čitajući ove riječi neki budu potaknuti pa požele upoznati velikog Svetog Franju i našu zajednicu neka se javi fra Ivanu i pristupe nam u dogovoreno vrijeme. MIR I DOBRO! Brat Ilija

- 15:27 - Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 19.02.2009.

JEDINSTVO KONTEMPLACIJE I MISIJE SV. FRANJE I SV. KLARE ASIŠKE, IV. dio

Kao što pravimo generalno spremanje svoga stana, tako često moramo praviti generalno spremanje Kristovog stana u nama, naše duše. Valja nam duše dubinski očistiti od najtajnije prašine grijeha i najskrivenije paučine naših propusta koji nas udaljuju od beskrajne Kristove ljubavi. Nemojmo agresivnim zaboravom prelaziti preko svojih grijeha. Tada nam se samo čini da nemamo grijeha jer su nevješto skriveni nama samima od nas samih i to našom voljom. Lažno se predstavljamo sveznajućem Stvoritelju da smo čisti i spremni za Njegove milosti. O kako je to ljudski i kako plitko! Mi koji smo se zavjetovali na ovakav način života Evanđelja moramo takve navike odlučno iskorjeniti, svatko iz svoga srca! Sumnjamo li uopće da ćemo tada baštiniti veliki napredak u svojoj vjerničkoj izgradnji? Naš Franjo je ponekad zapadao u napast ili u dvojbu da kontemplaciju shvati kao povlačenje odnosno kako se onda govorilo, da živi slično anđelima! Ne „uprljati se svijetom“ to je bio motiv, ali zajedno sa Klarom i bratom Silvestrom razmatrajući dolaze do zaključka da treba dati prednost Duhu, da makar i nesiguran u sebe Franjo ima misiju osvajati duše za Boga! Misao im je bila da samo preko Isusova života mogu ići putem kontemplacije jer Krist koji je umro za ljude ostaje u središtu kontemplacije i vraća čovjeka izravno u svijet. Bog i svijet nisu jedno drugom konkurencija, Bog stoji iza svega i iznad svega i kako reće sveti Pavao „Bog vlada nad svime i u svemu“ (1 Kor 15,28). Kontemplacija unutar franjevačkog pokreta istovremeno znači i putovanje svijetom. On savjetuje svoju braću, a tu smo i mi, trećoredci, pa kaže: “Kad ste na putovanju, neka vaše ponašanje bude tako časno kao da ste ostali u kakvom samotištu ili u ćeliji. Jer gdje god smo i kamo god putujemo, mi imamo svoju ćeliju uza se. Naime, brat tijelo je naša ćelija, a duša je pustinjak koji unutra boravi da bi molio i meditirao. Ako dakle, duša ne ostane na miru i u samoći svoje ćelije, malo koristi religiozna, rukom napravljena ćelija“! U oduševljenju za Boga koji se u svemu objavljuje, oni mu se posve predaju. I Franjo i Klara su za života žustro i puno fizički radili. Klara je dugo tkala iako je bila prikovana za postelju. Kontemplacija je za oboje bila temeljni uvjet pod kojim su obavljali svoje poslove. Dostojanstvo čovjeka se prema njima sastoji u ljudskoj upućenosti na Boga u potpunom predanja i u molitvi. Ne smije se dogoditi da čovjek živi upućen samo na materijalno i tako izgubi svoje dostojanstvo. Molitva ne stoji pored rada nego se u njemu ostvaruje. Duh molitve i predanja se mora unijeti u obavljanje posla. To je životni program franjevačke obitelji pa ga i mi zavjetovanici moramo prihvatiti. Nije, dakle, potrebno kloniti se svijeta, živjeti na poseban način u kakvu samotištu ili drugdje i obdržavati rigorozni asketski program. Budi ti gdje god si! Kontemplacija, pravilno shvaćena, je poziv da se bude potpuni čovjek i pogrešna je svaka kontemplacija koja bližnjeg ne uzima u obzir. Da bi vjernik postigao ovo stanje, nužno je je potpuno predanje Gospodinu i usmjerenje sve svijesti i svih misli samo Njemu, izvoru svih milosti. Nije to lako postići. Treba se prvo pokajati i izmiriti s Gospodinom i osloboditi svih grijeha, posebice teških. Razdvojenost po grijehu od svoga Stvoritelja gotovo da je nepremostiva prepreka za potpuno predanje Gospodinu, no činjenica je da Gospodin ima svoj put do svake duše! Moramo tako biti svjesni da među našim grijesima koji nas priječe da postignemo potpuno predanje u molitvi imamo one kojih se lako sjetimo, ali i onih koje si teško priznajemo. Tako se moramo podsjetiti da smo svojim zavjetima ovome Redu svojevoljno izabrali i potpunu poniznost uz čistoću i siromaštvo. Kaže o tome naučitelj vjere, sveti Augustin slijedeće: "Nadut od oholosti, sam sam se sebi činio velik." "Što sam ja sebi bez Tebe nego vođa u propast? " "...stoga nas ponizna pobožnost vodi k tebi natrag. Ti nas čistiš od zle navike i milosrdan si grijesima raskajanih, uslišavaš uzdahe okovanih grešnika i izbavljaš nas okova koje smo sebi skovali,samo ako više ne dižemo protiv tebe rogove lažne slobode iz pohlepe da posjedujemo više i uz opasnost da izgubimo sve, kad ljubimo više sebe i svoje, nego Tebe, najviše Dobro!" U veoma značajnoj knjizi nepoznatog autora iz XIV. stoljeća koja se zove Oblak neznanja i knjiga povjerljivih savjeta o kontemplaciji i molitvi te pristupu Svevišnjem sa ljudske razine pišu mnoge mudrosti. Tako piše: Neka se čovjek ne usudi započeti kontemplaciju dokle god ne očisti svoju savjest od svakog osobnog grijeha prema zakonu Crkve. ... A kad je jednom učinio to što Crkva traži, može bez straha započeti kontemplativnim činom, ipak usto ponizno i jasno uviđajući da mu dugo treba da dođe do toga stanja. Pa i oni, nedužni od smrtnog grijeha provest će cijeli život u djelovanju jer doklegod mi postojimo u tim smrtnim tijelima, iskusit ćemo nedokučivu tamu oblaka neznanja između sebe i Boga. Štoviše zbog istočnog grijeha uvijek ćemo podnositi teret naših nestalnih misli koje će nastojati odvratiti našu potpunu pažnju od Boga. Ovo je opravedna kazna za istočni grijeh. Prije nego je sagriješio, čovjek je bio gospodar i vladar svih stvorenja, ali je pristao uz nagovaranje tih stvorova na grijeh i nije poslušao Boga. A sada, kad želi poslušati Boga, on osjeća zapreku stvorenja. Ona mu dosađuju poput drskih štetočina dok on dokučuje Boga! Ovaj nered u duši vjernika, a posebno nas redovnika u svijetu ide ruku pod ruku sa oholosti, ali i srdžbom. Kaže jedna stara arapska poslovica da se lakše vidi crni kukac na crnom kamenu po mrklom mraku nego oholost u svom srcu! Jednostavno, a tako istinito. Dakle, kad počistimo svu pomutnju iz svoje duše i sve ono ljudsko i grješno što nas udaljava od najmilijeg – duhovnog zagrljaja sa Spasiteljem, pravimo si put ka stanju kontemplacije. O tome još jedan izvadak iz spomenute knjige: Bez posebne milosti ili duge vjernosti običnoj milosti kontemplativna je molitva vrlo teška. Taj čin je moguć samo milošću jer je to Božje djelo. Jer, iskreno ti kažem, svaki onaj koji zaista želi biti kontemplativac upoznat će patnju i teške muke dokle god Bog ne posreduje posebnom milošću, osjetit će cijenu neprekidnog napora sve dok se ne privikne tome djelovanju. No, reci mi, zašto bi to moralo biti toliko teško? Žarka ljubav, neprestance budna u volji, zacijelo nije teška! Sva je borba čovjeka u naporu koji mora učiniti pripravu za Božje djelovanje, buđenje ljubavi. To on sam može učiniti. I kad na koncu uz Božju milost uspijemo postići kontemplativno stanje tada ćemo i mi moći reći i opisati svu divotu toga čina. Jedan od najboljih i najjednostavnijih opisa toga stanja beskrajne milosti iz iste knjige ostavio sam za kraj da nam svima bude poticaj i uzbudi u nama želju da pripravni dočekamo takvo stanje. Kad ga budete čuli zaključit ćete zasigurno da je istinit i da je od Duha: Kad On bude djelovao, ti češ se radovati i biti sretan što si Mu dopustio činiti kako hoće. Možda će te tada taknuti zrakom svoje Božanske svjetlosti koja će probosti oblak neznanja između tebe i Njega. On će ti dopustiti da ugledaš nešto od neizrecivih tajni Njegove Božanske mudrosti i činit će se da će tvoje raspoloženje planuti ljubavlju. Nemam riječi da kažem više jer iskustvo govori više od riječi. Čak kad bih i mogao više reči, na bih sada kazao jer se ne usuđujem opisati Božju milost svojim grubim i nezgrapnim jezikom. Jednom riječju, čak kad bih se usudio, ne bih to učinio. No, kad se milost probudi u čovjekovoj duši, on mora učiniti svoje da odgovori...! izvori: -Jedinstvo kontemplacije i misije, lekcija 10, osnovnog tečaja o franjevačkoj misionarskoj karizmi; - Oblak neznanja i knjiga povjerljivih savjeta, nepoznati autor XIV. stoljeće; - web stranica: http://public.carnet.hr/FBL/frama/franjo/Bog_moj.htm brat Franjo

- 16:21 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 16.02.2009.

JEDINSTVO KONTEMPLACIJE I MISIJE SV. FRANJE I SV. KLARE ASIŠKE, III. dio

Na prošlom susretu našeg bratstva obradili smo prvi dio teme o jedninstvu kontemplacije i misije, dakle poslanja na ovome svijetu, svetog Franje i svete Klare Asiške. U tom radu podsjetili smo da kontemplacija u ovome smislu u grubim osnovnim crtama, znači potpuno predanje Bogu u molitvi i to u najvišem obliku molitvenog stanja. Saznali smo i za ideju jedinstva života i misije, ali da samostan nije zatvorena cjelina već da je otvoren svijetu za Božje nakane. Da bi se dalje izgrađivali u tom smjeru moramo obraditi i neke naizgled kontradiktorne činjenice iz Franjinog života, primjerice izrjeku u njegovoj Oporuci da je „napustio ovaj svijet“. Površno gledano, ovo bi moglo ukazivati na dualističko poimanje svijeta koje se može nazvati još i platonski pristup, ali je nesvojstven krščanima. Ovaj svjetonazor u našem svagdašnjem, materijalnom svijetu vidi nešto loše, neprimjereno pa i opasno za vjernika. Cilj je onih koji to nasljeduju da se povuku iz takva svijeta u fizičkom smislu. Sveti Franjo svojom glasovitom izrekom „Bog moj i sve moje“ potpuno neutralizira takav pristup. Za njega je „stvorenjska“ vjera vrlo konkretna što iskazuje svojom „pjesmom brata Sunca“, ali i podsjećanjem u časovima agonije smrtnog časa kada je molio: “Gospodine, budi slavljen jer si me stvorio!“ Kako jednostavno proslavljenje Gospodina! Gotovo kao Psalam novoga vijeka. Bilo bi nam za naše spasenje pametno, a Bogu ugodno i franjevački pozdravljeno baš ovaj hvalospjev ponoviti Gospodinu svako jutro prilikom naše molitve! Poniznost i potpuno shvaćanje veličine našeg Stvoritelja je put ka cjelokupnom predanju naših duša Gospodinu na što smo se zavjetovali i čemu bi trebali istinski težiti. A zavjet i to Stvoritelju nije neka proizvoljna tlapnja ili trenutni zanos. Zavjet je velika odgovornost spram svoje duše da ju uvjek držimo usmjerenu ka spasenju u zagrljaju vječne Kristove ljubavi. Mora nam biti uzor i način Franjina života u kojemu je bilo lutanja i zastranjenja, ali kojemu konačno Bog daje izgled i smisao životu, preoblikuje ga u dijalog, uprisutnjuje se u njegovoj savjesti i govori mu iznutra i izvana. Ova Božja unutarnja i izvanjska prisutnost u svijetu i dalje je skrivena: - Bog je skriven u stvarima, ali ga Franjo razotkriva s radošću i entuzijazmom; - skriven je u događajima, ali ga Franjo, postajući dio istih (poslušan Bogu) nastoji pronaći; - skriven je u dubini duše, gdje Franjo primjećuje njegov ostan i njegovu utjehu, kao poziv da se oslobodi potpuno svoje sebičnosti i da prihvati pokoru i Evanđelje. Franjo hrani i njeguje ovu Božju nazočnost, osobito u molitvi, sabranosti, neprestanom zazivanju imena Božjega. I ova neprestana unutrašnja molitva je način postizanja kontemplacije u svijetu na koju vas želim uputiti. Razni načini ove neprestane unutrašnje molitve prisutni su u mnogim redovničkim zajednicama i veoma su efikasni i djelotvorni. Pokušajmo i mi, sljednici serafskog oca, biti na tom putu. Razmišljajmo u svakom trenutku o Kristu, o tomu što bi Gospodin mislio o nekom našem činu, kako bi Krist protumačio neke naše misli ili čine? Sve dok su naše misli da kažem „okupirane“ mislima o Kristu i svetom, nema u njima mjesta za svjetovne bedastoće, za grijeh, za ljutnju, za srdžbu, za oholost...Stalnim ponavljanjem jednostavnih hvalospjeva najlakše ćemo svakodnevno uspostaviti ovu našu svjetsku duhovnost koju smo izabrali. Dok hodamo, radimo štogod, vozimo, razmišljajmo o svetom, spominjimo se veličine našega Stvoritelja, sjećajmo se žrtve našeg premilostivog Spasitelja i tako ćemo vidjeti da nam se duša čisti od taloga grijeha, postižemo visoki stupanj bliskosti sa Gospodinom i molitva je tečnija, ugodnija, osjećamo da pada na „plodno tlo“. To je vid naše svjetovne kontemplacije na koju bi se valjalo privikavati i koja je svakako za preporuku. Nakon što je Bogu dao mnoga sugestivna imena, sveti Franjo ne može reći: “Evo, to je Bog.”. Kršćanski Bog silazi sa slika i sa ikona i skriva se u čovjeku. Ondje On poručuje Franji: “Evo me, ja sam u malenima, traži me u siromašnima. Ovo je moja kuća i moja obitelj. Ja sam Otac sviju i poslao sam Sina svoga Prvorođenca da podsjeti ljude i da ih pouči riječima, djelima i primjerom ‘sve do smrti’, da se ja brinem za ljude, i da ne mogu podnijeti da oni ponižavaju jedni druge.” Sveti Franjo i sveta Klara su vidjeli da u po Bogu stvorenom svijetu čovjek postaje autonomno biće. Ponaša se i previše samosvjesno, čak se okreće i protiv Boga i tako gubi sebe kidajući vezu sa Stvoriteljem. No, čovjek se teško može „iskrasti“ iz faktičkog svijeta. Kušnje i napast su na svakom koraku. Jedan od prvih koji se povukao na osamu, sveti Antun pustinjak čiji smo spomendan nedavno slavili, imao je velike napasti makar je bio isključen iz faktičkog svijeta. Zlo i napast slijede redovnike kako u svakodnevnom životu u faktičnom svijetu tako i u klauzuri samostana kako je bilo i sa svetim Franjom i svetom Klarom. Ni oni nisu bili imuni od napastovanja dok su htjeli utonuti u kontemplaciju. Uspjeli su se othrvati uz Božju pomoć jer od Gospodina nitko nije jači! Sveti Franjo taj faktički svijet naziva „seculum“. I bio je za njega često obilježen kao izvor nevolja, muka i grijeha. Ipak, ne bježi iz ovoga svjeta već izabire život pokornika što je posebno uočljivo iz priče o gubavcu. Shvatio je po Duhu da je potrebno povlačenje iz jednog društva koje želi bit apsolutno, ali ovo povlaćenje nije bijeg iz svjeta niti napuštanje stvorenja. Nastavlja život u pokorništvu i propovijedanje po svijetu. Za to vrijeme sveta Klara još nije spremna za nastup u javnosti već se povlaći u San Damiano u strogu klauzuru. No to opet ne znači izolaciju jer živi sa pukom, pomaže djeci, bolesnicima, čak spašava i grad od vojnih osvajača. I evo opet prilike za jedan njen hvalospjev koji bi nam bilo mudro upamtiti i ponavljati što češće:“Ništa neće poći krivo onom koji Bogu služi“! Eto i nama prilike da ovu mudrost jedne svetice pobožno izgovarajući koristimo za svoje spasenje. Govorimo to i drugima, a svojim životima dokazujmo da je ova izreka istinita. Svakako da je istinita jer je od Duha Svetoga, te ako sada na brzinu premotate svoje živote vidite da je upravo strašno istinita. Onda kada smo bili u suglasju s Kristom, kada smo bili čiste duše spremne za Gospodinov dodir, kada smo bili bez gnjeva u duši, bez srdžbe, bez pakosti, kada smo bili puni ljubavi za druge, puni razumijevanja i kada smo sve to s v j e s n o upravili „sve na veću slavu Božju“, onda smo obilno baštinili plodove milosti Gospodnje. Samo se sjetite da li je bilo ispunjeno baš sve što sam sada rekao? A vjerojatno ste baš pomislili kako ste dobri, a Gospodin na nas ponekad zaboravlja. Nikada ne krivite Gospodina već sebe! -Jedinstvo kontemplacije i misije, lekcija 10, osnovnog tečaja o franjevačkoj kisionarskoj karizmi; - Oblak neznanja i knjiga povjerljivih savjeta, nepoznati autor XIV. stoljeće; - web stranica: http://public.carnet.hr/FBL/frama/franjo/Bog_moj.htm brat Franjo

- 19:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 13.02.2009.

VALENTINOVO

Don Živko Kustić u Jutarnjoj propovjedi o sv. Valentinu Tek od 15. st. Valentina su počeli štovati kao zaštitnika zaljubljenih parova. Njegovo je štovanje već bilo prošireno po kršćanskim zemljama. Car Klaudije II. začudio bi se što današnji svijet sv. Valentina štuje kao zaštitnika ljubavi između mladića i djevojaka, muževa i žena. Na suđenju u Rimu 269. godine, kad je svetac osuđen na smrt, nije bilo govora o ljubavi, nego o Isusu Kristu. Nije Valentin ni za života bio savjetnik zaljubljenih parova. Zapamćeno je da je sveti biskup izliječio jednog padavičara ali ljubav je nešto drugo. Tek od 15. st. Valentina su počeli štovati kao zaštitnika zaljubljenih parova. Njegovo je štovanje već bilo prošireno po kršćanskim zemljama, a blagdan mu je baš u doba pokladnih svečanosti, kad je posebno važno baš zaljubljivanje. Tako mučenik ni kriv ni dužan postade zaštitnikom zaljubljenih. Ako mu se netko od njih u ovo doba baš kao svecu moli, mogao bi se nadati prosvjetljenju da je prava ljubav daleko od onoga što se danas o njoj govori. Možda bi to trebala biti poruka Valentinova kao dana zaljubljenih. Uvijek bi iznova trebalo učiti da ljubav nije puka seksualna požuda. Požuda je bitno sebična, a ljubav je bitno nesebična. U ljubavi se požuda mora pretvarati u požrtvovnu žudnju kojoj je više do toga da ljubljenoga usreći nego da sebe zadovolji. Tako shvaćena ljubav ne pogoduje panseksualizmu ni besramnoj erotizaciji svega javnoga života. Seks i eros prave su i nezaobilazne ljudske vrijednosti koje su, na žalost, često zlorabljene. Budući da praktički cijela godina pripada izopačenju ljubavi, možda bi baš karneval mogao primicati njezino drugačije humanije shvaćanje i življenje. Onda se ni sveti Valentin ne bi čudio što mu se zaljubljeni parovi posebno mole, jer premda se nije bavio ljubavlju između muškaraca i žena, promicao je Isusov stav kao sveobuhvatnu nesebičnu ljubav koja želi promijeniti svijet. Ne bi valjalo da kršćani Valentinovo kao Dan zaljubljenih smatraju nečim što zapravo nema veza sa tim svecem.

- 15:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 11.02.2009.

BLAGDAN GOSPE LURDSKE U SLAVONSKOM BRODU

Povodom blagdana Gospe Lurdske u franjevačkoj crkvi Presvetoga Trojstva u Slavonskom Brodu svetu Misu je predvodio nadbiskup mrs. Marin Srakić. Uz veliki broj vjernika u prcesiji s kipom Gospe Lurdske učestvovali su i učenici Franjevačke klasične gimnazije fra Marijana Lanosovića.

- 19:52 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GOSPA LURDSKA

Lurd je prodor neba na zemlju, poziv na molitvu, pokoru i obraćenje. Gospa se za izvršenje svoje poruke poslužila siromašnom i neukom mlinarevom kćerkom.Evo kako sv. Bernardica opisuje susret s Gospom: «Jednog dana pođoh k obali rijeke Gave pobirati drva s dvije djevojčice kadli začuh nekakav šum. Okrenuh se k livadi, ali ne vidjeh da bi se stabla iole micala. Nato podigoh glavu i ugledah pećinu. I opazih Gospođu odjevenu u bijele haljine: bila je obučena u bijelo i opasana plavim pojasom, na obadvjema nogama imala je žutu ružu, iste boje kao i njezina krunica. Kad to ugledah, protrljah oči, misleći da se varam. Turnuh ruku u krilo svoje haljine i tu nađoh svoju krunicu. Htjedoh se na čelu prekrižiti ali ne mogoh dići ruke k čelu, i ona spadne. A pošto se ona Gospođa prekrižila, pokušah to i ja, premda drhtave ruke; napokon sam uspjela. Odmah počeh moliti krunicu: Gospođa je prebirala zrnca krunice ali nije micala ustima. Kad završih krunicu, viđenja odmah nestade. Pitala sam stoga one dvije djevojčice jesu li štogod primijetile. Rekoše da nisu, nego me samo zapitaše što im to imam otkriti. Dadoh im do znanja kako sam vidjela Gospođu odjevenu u bijele haljine, ali ne znam tko je; upozorih ih da o tome šute. One me zatim potakoše da se onamo ne vratim, ali sam to odbila. Navratih se zato u nedjelju jer sam osjećala kako me iznutra nešto poziva… Ona mi je Gospođa progovorila tek treći put i zapitala hoću li k njoj dolaziti kroz petnaest dana. Odgovorih da hoću. Ona doda kako treba da upozorim svećenike da ondje sagrade crkvicu; nato naredi da se napijem iz izvora. Kako nisam vidjela nikakva izvora, uputih se k rijeci Gavi, ali mi ona dade znak da ne govori o rijeci i prstom mi pokaza izvor. Pošto mu pristupih, ne nađoh nego ustajale vode. Primakoh ruku, ali nisam mogla zagrabiti; nešto uzeh dupsti i, kad mi pođe za rukom malo zahvatiti, tri sam je puta bacila tako da sam četvrti put mogla piti. Viđenje se nato povuče i ja odstupih. Vraćala sam se onamo kroz petnaest dana. Ona mi se Gospođa ukazivala svaki dan, osim jednog ponedjeljka i petka, naređivala mi je da upozorim svećenike da ondje sagrade crkvicu, da pođem k izvoru umiti se i da molim za obraćenje grješnika. Više sam je put pitala tko je, a ona se blago smiješila; napokon podigavši ruke i uprijevši oči u nebo reče mi: 'Ja sam Bezgrješno Začeće.' Tih mi je petnaest dana otkrila i one tri tajne i zabranila mi da to ikome kazujem, što sam dosad vjerno poslušala.»

- 19:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 10.02.2009.

10.02.2009. STEPINČEVO

Iz propovjedi blaženog Alojzija Stepinca: "Blagdan je danas Sviju svetih! Proslava je danas milijuna znanih i neznanih junaka svete vjere, mučenika i ispovjednika, djevica i udovica, koji su svi izišli kao pobjednici u borbi za vječni život. Pobjednici nad samim sobom, nad svojim strastima i slabostima. Među njima je golem broj i onih za koje je rekao Krist: 'Blaženi krotki, jer će baštiniti zemlju!' I da danas jednoga između njih upitamo što nam je činiti, sigurno je da bi nam odgovorio sa sv. Pavlom: 'Budite sljedbenici moji kao što sam i ja Kristov!' (1 Tim 4,16). Da, nasljedujmo ih u kreposti, ako hoćemo da budemo s njima dionici blaženstva. 'Nitko neće biti okrunjen, ako se ne bude zakonito borio' (2 Tim 2,5), tako nas opominje sveti Pavao. Na tu nas krepost krotkosti i blagosti potiče ponajprije sam primjer Boga Stvoritelja, za kojeg veli psalmist: 'Jer ti si, Gospodine, dobar i blag i mnogog milosrđa za sve koji te zazivaju' (Ps 85,5). Ta sjetite se samo koliko se puta prokune sveto ime Njegovo samo u našoj domovini! Kad bi On, Svemogući, za uvrede svoga beskrajnoga Veličanstva primijenio iste mjere kao zemaljski vladari za uvredu svoga ograničenog veličanstva, onda bi već davno morao zatrti čitav ovaj svijet. A ipak ga još uvijek trpi i obasiplje nebrojenim dobrima svaki dan, pa i onda kad ga kažnjava. Na tu nas krepost krotkosti i blagosti potiče Spasitelj Isus Krist i riječju i primjerom: 'Učite se od mene, jer sam blaga i ponizna srca i naći ćete mir dušama vašim' (Mt 11,29). Na tu nas krepost krotkosti i blagosti potiče misao na vlastitu korist. Malo što je David tako vruće molio Boga kao ovo: 'Pokaži mi, Gospode, putove svoje, nauči me hodati stazama tvojim!' (Ps 24,4). Znao je, naime, da ga samo putovi Gospodnji mogu dovesti pravoj sreći i miru. A komu Gospod najradije pokazuje svoje putove? 'Uči krotke putovima svojim.' O kako bi lijep bio život već na ovoj zemlji kad bi ljudi shvatili riječi Kristove: 'Blaženi krotki, jer će baštiniti zemlju!' Kažu da su u staro doba mornari ulijevali ulje u uzburkano more da spase lađu od propasti. Kudgod se ogledamo danas, čovječanstvo nam se čini nalik ne na uzburkano more nego na razbješnjeli ocean, kojim se bacaju valovi ljudskih strasti, mržnje i bijesa. Učinimo i mi slično! Lijevajmo samo koliko možemo u taj razbješnjeli element ulje božanske dobrote, samilosti i blagosti, da se stišaju valovi strasti i čovjek dočeka onaj blaženi čas mira za kojim toliko uzdiše. Konačno ćemo nagradu primiti u nebu. Blaženi krotki jer će baštiniti zemlju, tj. kraljevstvo Božje i život vječni!"

- 20:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 09.02.2009.

DEVETNICA GOSPI LURDSKOJ

Osmi dan devetnice Gospi Lurdskoj svetu Misu je predvodio dr. fra Emanuel Hoško. Poslije sv. Mise fra Emanuel je pred punom crkvom održao kratko predavanje o prvom poznatom brodskom fratru, fra Augustinu Jariću koji je 1691. godine bio postavljen za komandanta obrane grada Broda i koji je organizirao obranu čitavog ovog kraja od Turaka.

- 21:09 - Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 07.02.2009.

JEDINSTVO KONTEMPLACIJE I MISIJE SV. FRANJE I SV. KLARE ASIŠKE - II DIO

Duboko razmišljajući o Franjinoj ostavštini, pojedini redovnički redovi su došli do zaključka i prihvatili nauk da je molitva u smislu kontemplativnog života, tj. «disanje ljubavi», neprekidna nutarnja molitva, govor prosvijetljenog duha i čistog raspaljenog srca, čuvstveno usmjerenog na Boga, klanjanje Ocu nebeskom u Duhu i istini (Usp. /Nove/ Konstitucije br. 45, 1; 52,6) neophodna za slušanje i čuvanje Riječi i Evanđelja, za življenje u «živom Duhu Kristovu» (Konstitucije iz 1536. g.), za «nasljedovanje u radosti stopa siromašnog i poniznog Krista» (Nove Konstitucije br. 2. 1) i za otkrivanje nasljedovanja stopa Serafskog Oca. Sveti Franjo polazi od veoma jednostavne činjence koju pomalo znamo zaboraviti. On kaže: „Ni za čim drugim ne želimo čeznuti, ništa drugo htjeti, ništa nam se drugo ne smije svidjeti i radovati nas osim našega Stvoritelja, Otkupitelja i Spasitelja, jedinoga pravog Boga, koji je punina dobra, sve dobro, potpuno dobro, prvo i najviše dobro...“ Ovakav stav i ideja vjerničkog života upravo podrazumjeva kontemplaciju, dakle duboko poniranje u molitvu i služenje Bogu. Ideal je bio, kako navodi Toma Čelanski (Drugi životopis sv. Franje) da čovjek više nije samo molitelj nego sam postaje molitvom! Mistična kontemplativna čežnja, ostvarena na putu radikalnog siromaštva, prelazi u neodoljiv apostolski život, označen prije svega propovijedanjem, navještajem, evangelizacijom, sve dotle da, franjevački kapucinski propovjednik («evanđeoski propovjednik») kako je opisan u Konstitucijama iz 1536. g., čini se, usvaja bitne elemente «franjevačke kapucinske karizme»: tj. živi na određen način da može propovijedati na određen način, živi posebno «zajedništvo» da ostvari posebno «poslanje». Postoje dvije dimenzije ljubavi, koja je uvijek u isti mah kontemplativna i uvijek aktivna. Jer "dok radi, sanja o odmoru s Ljubljenim, a u odmoru s njim sanja o tome da se baci u velike pothvate kako bi zasvjedočila svoju ljubav." (s. Ch. Augusta Z.). Stoga, dok sv. Franjo sa svojim drugovima "opijen Duhom" krstari putovima navješćujući Radosnu vijest, dotle Klara sa svojim sestrama u tišini i klauzuri samostana nasljeduje Bogo-Čovjeka, koji je trideset godina bio sakriven u svakodnevnom nazaretskom životu. Tako onu ljubav koju prima u kontemplaciji utjelovljuje u svakodnevnom jednostavnom, siromašnom i poniznom životu. Dakle, kod oboje je kao rezultat duboke kontemplacije bilo veliko iskazivanje ljubavi i davanje te iste ljubavi nesebično prema drugima. Ovdje se isprepliće istovremeno kontemplacija kao način postizanja duboke duhovnosti i iskazivanje ljubavi u svijetu i životu, dakle svjedočenje živoga Krista među ljudima što je misijsko poslanje franjevaca u svijetu. Zanimljivo je ovdje napomenuti da se nigdje u spisima svetog Franje ne spominje riječ samostan kao oznaka staništa. Riječ klauzura se pojavljuje samo dva puta u njegovu Pravilu za samotišta. No ni tada u današnjem smislu već kao neko boravište svojevoljnog izbora i boravka kraćeg vremena. Zato i danas u franjevačkom svjetonazoru i svijet i samostan idu zajedno! Po njima, kontemplacija je svugdje moguća i provodiva pa tako sveta Klara u svojoj Oporuci piše da Gospodin nije redovnike stavio drugim ljudima samo za uzor, primjer i zrcalo već da sve ljude poziva na takav život! I sveti Franjo sa svojom braćom i sveta Klara sa svojim redom su bili apostoli. Apostol je najprije čovjek molitve. Tako milošću koju dobiva od Boga kroz molitvu postaje čovjek djela. Oni su znali i osjećali da čovjek ne može dati ono čega nema stoga su mogli ostvariti onoliko koliko su bili sveti. Njihovo poslanje je bilo pravo i istinsko, od Duha jer im je Gospodin poslao mnoga nova zvanja, braću i sestre. I na kraju, moram vam navesti i dvije misli na ovu temu našeg velikog blaženika, katoličkog intelektualca dr. Ivana Merza koji je o tome rekao mudre stvari: Redovita, konsekventna meditacija jedino je sredstvo da čovjek na zemlji ne izgubi nikada ravnotežu i da se radosno iz dana u dan s Kristom raduje ili s Njime trpi! I za kraj -Među svim krepostima prvo mjesto zauzima krepost pobožnosti, koja nas potiče da odajemo Bogu dužnu čast. Kontemplacija – (duboki vjerski život), život duše u neprestanoj zajednici s Isusom, jest najbolji život. http://www.psihijatrija.com/duhovnaskrb/Sv%20Klara.htm http://www.kapucini.hr/index.php?option=com_content&task=view&id=19&Itemid=37&lang=hr brat Franjo

- 11:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 04.02.2009.

JEDANAESTERO BRAĆE I SESTARA POLOŽILI PRIVREMENE ZAVJETE

02.02.2008, na Svijećnicu jedanaestoro braća i sestara, nakon godinu dana priprave kao novaci, položili su privremene zavjete, obečavši da će živjeti Evanđelje Isusa Krista nasaljedujći svetog našeg Oca Franju. Svećanu Misu je predvodio duhovni asistent fra Ivan Sršan, a zavjete je ispred mjesnog bratstva primio služitelj bratstva brat Ilja. Nakon svete Mise održan je domjenak na kojemu se okupio veći broj članova, simpatizera i vjernika iz naše crkve.

- 16:26 - Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 02.02.2009.

DEVETNICA U ČAST GOSPI LURDSKOJ 02.02.2009.-11.02.2009.

Svaki dan u 18 sati krunica, predvodi svećenik i djeca Svaki dan u 18,30 sati – Sveta Misa 02.02.2009.-Prikazanje Gospodinovo u Hramu – Svijećnica 10 sati - Misa i procesija u klaustru samostana 18 sati – Krunica 18,30 sati –Misa, zavjeti FSR. Predvoditelj fra Ivan Sršan 03.02.2009. Blaževo – molitva za zdravlje grla Predvoditelj fra Domagoj Šimunović 04.02.2009. Predvoditelj fra Nenad Meter 05.02.2009. Predvoditelj fra Sebastijan Golenić 06.02.2009. Predvoditelj dr. fra Mario Cifrak 07.02.2009. Predvoditelj dr. fra Mario Cifrak 08.02.2009. – Nedjelja- raspored Misa kao i obično Misa u 18,30 sati predvoditelj dr. fra Emanuel Hoško 09.02.2009. Predvoditelj dr. fra Emanuel Hoško 10.02.2009. Stepinčevo. – Predvoditelj dr. fra Emanuel Hoško 11.02.2009. GOSPA LURDSKA u 17 SATI MISU I PROCESIJU PREDVODI dr. MARIN SRAKIĆ NADBISKUP I METROPLIT ĐAKOVAČKO OSJEČKI U PROCESIJI SUDJELUJU UĆENICI KLASIČNE GIMNAZIJE «FRA MARIJANA LANOSOVIĆA»

- 15:32 - Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 01.02.2009.

Prikazanje Isusovo u Hramu – Svijećnica

Simbolika svjetla trajno je prisutna u religioznom doživljaju i izričaju. Kroz simboliku svijetla i svijeće premošćivalo se svjetove, narav i nadnarav. Svijeća svijetleći nestaje i je to slika ljudskog života. Dok drugima svijetlimo nestajemo, ali i nanovo se rađamo. Stari je grčki mudrac tražio svijetlo 'po danu'. Svi ljudi traže životno svjetlo koje ne dolazi s jutrom ni kozmičkim suncem. Nama treba životnog svjetla, svjetla koje će nam osmisliti sadašnjost i budućnost. Čovjek je bio trajno u opasnosti da mu se ne podmetne "rog za svijeću", da mu se ne ponudi surogat umjesto istinskog Ideala i istinskog Svjetla. Svi smo mi tražitelji i nitko drugi za nas same ne može naći svjetlo. Zato postoji opasnost vlastitih pogrešaka koje oduzimaju ili umanjuju sreću i životni smisao. Isusovo prikazanje u hramu i njegovo nuđenje novog božanskog lica i nove ljudskosti cijelom svijetu istinsko je svijetlo i novi putokaz kako postati sretan i vječan. Zabrinutost današnje generacije za budućnost je normalna jer je postojala i u svim ranijim generacijama. Prikazanje u hramu imalo je značenje prosvjetljenja i Božjeg nastanjenja u ljudima. Prikazanju je bio cilj prosvjetljenje božanskim svjetlom. Poslije nego su Isusa kao svjetlo prepoznali Mudraci i pastiri, kao takvog prepoznaju ga i hramski ljudi i proroci. On postaje svjetlo svim ljudima i cijelo kozmosu. Optimizam je prisutan u 'starcima' koji u sebi imaju Duha (Simeon). Kad se čini da se mnoga svjetla gase, oni ne proklinju već se mole, drže baklju svoje duše i svijetle nadolazećim generacijama. To je starost koja je otvorena prema budućnosti, proročka starost. To je starost koja je smišljeno živjela svoju sadašnjost. Tek kad se svojoj djeci – svijetu, mlađoj generaciji pokaže životno svjetlo, tada umiranje nije umiranje niti nešto zastrašujuće, već novo rađanje. Tko je u životu vjerovao u ljubav i Božje svjetlo ne boji se smrti. Koliko li je danas 'Simeona' u Crkvi, u kršćanstvu, koji mole i vole, koji se nadaju i vjeruju u mlade generacije? Koliko danas starije generacije pale istinskog Svjetla ili ga gase? Druga lica koja nam govore o nama i Isusu jesu 'Ane'. Mnoge su Ane u svijetu (mnoge su majke), u Crkvi. Mnoge su plemenite bake. U ona vremena komunizma veliki Solženicin zahvalio je ruskim bakama što su u Rusiji spasile vjeru u Isusa Krista. One spašavaju povjerenje u druge, u Boga, u budućnost. Koliko li je 'Ana' pokazalo Svijetlo, Isusa, svjetskim umnicima i tražiteljima? To nitko ne zna, ali se mnogi dobro sjećaju onih vremena 'tajne vjere' kojoj su svijetlo palile starice. Kukanje nad 'novom generacijom' ništa ne doprinosi, dok skromnost i vjera u božansko prosvjetljenje donosi osmišljenje čovjeku i svemiru. Isus je prikazanjem već postao kozmički Krist, univerzalni Spasitelj, koji će svu vječnost rasvjetljavati put u budućnost. Skromni Marija, Simon i Ana pokazuju svjetlo svijetu, pokazuju smisao čovjekovom življenju: Ljubav Božja i ljudska osmišljavaju čovjekov život, u radosti i veselju, kao i u boli i žalosti. Ljubavlju se pobjeđuju sadašnje i buduće nedaće, jer ona spaja generacije, ljubav spaja narode i rase. Ljubav teče kao živa Božja rijeka kroz naše živote i svemirom. Prepoznajmo ju u sebi i drugima. Fr. Marijan Jurčević, o.p. preuzeto sa http://www.dominikanci.hr

- 09:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.