subota, 29.11.2008.

PRVA NEDJELJA DOŠAŠĆA

Svaki dan Isus dolazi u Euharistiji, svaki dan ja Njemu idem. Znam da nema niti jednog trenutka da On za mnom ne žudi, nema časa kada ja Njemu bliže ne želim bliže prići. Zašto je onda vrijeme došašća tako posebno? Dolazi li Isus više u došašću nego u drugo vrijeme kroz godinu? Došašće je vrijeme kada obilježavamo i slavimo predivno otajstvo utjelovljenja, kada slavimo i častimo rođenje svjetla. To je vrijeme koje i mene poziva da začnem Isusa u srcu, da ga u ljubavi svojoj i djelima rodim i ostvarim. Vrijeme došašće je vrijeme kada svoj život osmišljam i prepoznajem kao traženje Gospodina koji je upravo za mene došao. Svjetlom i radošću se zaodijevam i poput kraljeva idem slijediti svoju zvijezdu da se poklonim Kralju velikome koji se i za mene rodio. Vrijeme došašća je vrijeme radosne nade, vrijeme kada se nebo otvara, kada se milost izljeva, kada nam Bog naš dolazi. I meni dolazi, i meni radost donosi, i na mene neznatnu pogled svoj svraća. U došašću se sjećam Njegovog prvog dolaska i radujem se njegovom drugom dolasku. Gospodine, učini moj život vječnim došašćem, učini svako jutro novim Božićem, učini i od mene pastira koji hita da se Kralju svome novorođenom pokloni. Bdijem Gospodine, radujem Ti se, milosti Tvojoj se klanjam i zovem te: Maranatha, dođi Gospodine Isuse! sE

- 14:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 28.11.2008.

ADVENT

Došašće ili advent je vrijeme u crkvenoj godini, kad se kršćani intenzivnije pripravljaju na svetkovine Božića i Bogojavljenja. To je istodobno vrijeme očekivanja Kristova dolaska na kraju vremenâ (Sudnji dan). Vrijeme došašća nije toliko obilježeno pokorom, koliko više radosnim i povjerljivim očekivanjem. Počinje nedjeljom koja pada između 27. studenoga i 3. prosinca Došašće obuhvaća tri tjedna te dane između četvrte nedjelje došašća i samog Božića. Prvu nedjelju došašća karakterizira ponovni Kristov dolazak, drugu i treću osoba Ivana Krstitelja, četvrta predstavlja Mariju, Djevicu i Majku, koja je rodila Krista. Liturgijska boja u došašću je ljubičasta, (kao u korizmi). U misi se izostavlja himan "Slava" u misi, da bi taj tipično božićni himan ("Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima dobre volje!") jače odjeknuo na svetkovinu Kristova rođenja (Božić). U došašću su svakog jutra "zornice" puku omiljene rane mise na kojima se pjevaju tipične adventske pjesme. Primjerice "Pada s neba roso sveta", "Poslan bi anđel Gabrijel" i mnoge druge. Najbolji način prihvaćanja duha Došašća je svakodnevno pohađati svetu misu i moliti časoslov. Ako to nije moguće, pokušajte ići na misu više nego obično (jedna misa tjedno više); molite u subotu uvečer molitvu zajedno sa članovima vaše obitelji kao priprema za nedjelju; čitajte i diskutirajte misna čitanja s članovima obitelji. Vjernici bi trebali otići na ispovijed tijekom vremena Došašća, kako bi se pripremili za dolazak Krista, jer se ne može slaviti rođenje onoga “koji je spasio ljude od njihova grijeha” bez ulaganja malo truda u prevladavanje grijeha u vlastitom životu. Pogledajmo što je otac Vendelin Vošnjak napisao o adventu: To je vrijeme kada svako srce dršće nekim djetinjim veseljem u očekivanju skorih božićnih radosti. To je vrijeme kada se na naše duše spušta mir, kada ljudi sve jasnije osjećaju blizinu Božanstva koje je dolazi na ovaj svijet da bi sebi privuklo svako srce. Sve u Došašću kao da šapuće o Njegovu dolasku. I polumrak onih dragih zornica, i adventske pjesme i ono treperavo blistanje svijeća u polutamnim oltarima. U sve tom kao da iskri duboka čežnja dugih vjekova prije Krista za onim Obećanim, koji je imao doći, kao da govori blažena slutnja da dan Njegova pohoda nije daleko. Mi kršćani tada se sjećamo da je on već tu i da smo mi sretni baštinici drevnih obećanja. I mir i sreća sjeda tada na naše duše - sreća djece Božje. U Došašću Crkva ima pred očima dvostruki dolazak Spasiteljev - onaj dolazak njegov koji se zbio u vremenu i dolazak na koncu vremena, kada će doći kao sudac živih i mrtvih. U Došašću nam je dano da iskusimo svu čežnju starozavjetnih vjernika za Spasiteljem, za obećanim Mesijom, ali nam je također dano da iskusimo ljepotu blagoslova koji je na nas došao po Spasitelju. Kroz cijelo Došašće provlači se tiha radost nadanja. No Došašće je i pokorničko vrijeme jer nam se pred oči stavlja i onaj drugi dolazak koji moramo dočekati budni i spremni jer Krist dolazi kao sudac koji svakome sudi po njegovim djelima. Stoga je vrijeme iščekivanja ujedno i vrijeme koje nam je darovano da okajemo svoje grijehe i da činimo djela pokore, kako ne bi strepili od toga drugog dolaska, već ga iščekivali u miru i radosti. Tako su ta dva dolaska isprepletena, a Crkva nam pred oči stavlja Betlehemsko djetešce kako bi u nama posvjestila da nam je to dijete došlo da nas spasi od propasti i suda. Došašće je osobito vrijeme koje nam je Crkva odredila da bi svoju pažnju mogli usmjeriti na darove koje nam donosi Božansko dijete, da bi pobudili žarku želju i čežnju za njima, te da bi sve svoje snage slili u molitve i nastojanja da te darove u punini i primimo.

- 16:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 27.11.2008.

PISMO

Fra Givanni Gicondo,(1435-1515) franjevac, svećenik, arhitekt, inženjer, antikvar, arheolog i učitelj, pravi predstavnik renesanse. Rođen je u Veneciji, a 1496 francuski kralj Luis XII ga poziva u Pariz i postavlja za kraljevskog arhitekta. Izgradio je poznate pariške mostove Pont Notre dame i Petit Pont . Gradio je mostove i utvrde u Veneciji i dvorce po Francuskoj. Ipak, možda je najpoznatiji po pismu koje je napisao prijateljici grofici Allagia Aldobrandeschi na Badnje veće 1531 godine. Tvoj sam prijatelj i ljubav moja za tebe duboka je. Ne postoji ništa što bih ti ja mogao dati, a da ti to već nemaš, ali toliko toga ima, toliko mnogo stvari, koje ti ja ne mogu dati, ali ih ti ipak možeš uzeti. Raj ne možemo dosegnuti ako naše srce nije našlo pokoja u današnjemu danu. Posegni za rajem! Nema mira u budučnosti koji nije skriven i u ovome sićušnom trenu sadašnjoti. Posegni za mirom! Tama svijeta nije ništa drugo doli sjenka. Iza nje, ali još uvjek dovoljno blizu da ju možeš dosegnuti, nalazi se radost. U tami postoji svjetlo i sjaj, možeš ga vidjeti, sve što trabaš je - gledati! Zaklinjem te da pogledaš! Život nas obilato dariva, ali mi, sudeći darove prema njihovoj vanjštini, odbacujemo ih kao ružne, teške ili grube... Ukloni ono što prekriva darove i naći ćeš divotu života, u ljubav utkanu mudrost i snagu. Prihvati darove, uzmi ih, dotakni ruku anđela koji ti ih donosi. Sve ono što nazivamo iskušenjem, tugom ili dužnošću, vjeruj mi, nije ništa drugo nego divota stvarnosti koja nadjačava sjenke. Radosti naše, ne gledaj na njih samo kao na radosti, nego i njih smatraj divnim božanskim darovima. Život je prepun smisla i svrhe, tako pun ljepote, ispod pokrova običnosti koji ga skriva. Tražeći smisao ne ćeš zemlju naći već žečetak raja. Ohrabri se i potraži, to je sve! Ohrabri se i spoznaj da smo svi mi skupa samo hodočasnici koji lutaju nepoznatom zemljom na svome putu kući. I tako, sada te pozdravljam, ali ne onako kako svijet šalje pozdrave, već sa najdubljim poštovanjem i sa molitvom da ti sada i uvjek za te zora svane i sve sjenke zauvjek nestanu.

- 15:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 23.11.2008.

KRIST KRALJ

Ti, Kriste, Kralj si vjekova, Ti vladar sviju naroda, Ti sudac si jedincati Svih umova i srdaca. Kriste, Kralju, mir i jedinstvo, Podaj Crkvi svojoj kršćanskoj Kraj crkvene godine svetkovina je Krista Kralja. To je ujedno i kruna crkvene godine. Kroz cijelu godinu Evanđelje nam navještava događaje iz Isusova života da bi nam na samom kraju godine pokazalo slavu i veličanstvo Krista Kralja. I zato, negdje na freskama Isus je prikazan u kraljevskoj kruni kao svevladar svemira i čitavog svijeta. Uistinu, na kraju vremena doći će On pun veličanstva i slave suditi žive i mrtve. Stoga i sva čitanja koje upravo čitamo u crkvi ovih dana, sve nas usmjeravaju prema tom susretu s Isusom koji će ponovno doći. Kakav je naš Kralj, onaj koji je alfa i omega, početak i svršetak, istina i život? Naš kralj se rodio kao najveći siromah, bez dvora i slugu, u štalici sam s roditeljima, volom i magarcem. Naš kralj je godine svoga života proveo radeći svojim rukama, provodeći dane u skrovitosti. Nije bio prihvaćen od svojih, nije imao zabave i bankete, nego je postio i molio. Nije imao slugu i čuvare nego dvanaestoricu slabih ljudi koji su ga se odrekli i zatajili.. Naš Kralj nije sudio druge nego bio pravedan osuđen. Čuda je činio, svakome pomagao, narod svoj, kao dobri pastir, ovce sakupljao. Naš Kralj nije kao drugi kraljevi. On je ogoljen, Njegova odjeća je rasprodana. On ne spašava sebe nego s drveta križa širi ruke prema cijelome svijetu. I tko je prvi prepoznao Kraljevstvo njegovo? Razbojnik koji je pokraj Njega bio raspet na križu. U trenucima kada ovozemaljski život za njega više nema smisla, on se okreće Isusu: sjeti me se kada dođeš u svoje kraljevstvo! I Isus mu obećava, otkrivajuće svoje mjesto, svoju vlast, svoje kraljevstvo: Još danas bit ćeš sa mnom u raju! Još prije svoje smrti na križu, Isus je ostao prisutan u sakramentu Euharistije. Postao je Kruh razlomljen za život svijeta da bi nam pokazao da i mi trebamo dijeliti svoj život s drugima. Zastanimo na trenutak. Pogledajmo u dubinu svoje duše. Poklonimo se, jer stojimo pred Kristom Kraljem! Kraljem koji je naš brat, koji nas ljubi, koji žudi naše ljubavi. Zastanimo na trenutak i dozvolimo si da se obradujemo, da nas radost ispuni, da se nasmiješimo prvome koga ugledamo: Hej! Pa mi smo rod kraljevski! sE

- 08:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 20.11.2008.

PRIKAZANJE BLAŽENE DJEVICE MARIJE

Današnji Gospin spomendan ima svoje značenje, svoj smisao, ne samo zato što se pobožno sjećamo jedne tajne iz života One koju je sam Bog odabrao za Majku svoga Sina, a kao posljedicu toga i za Majku Crkve, tajne njezina potpunog prikazanja, darivanja, posvećenja Bogu, već i zato što je današnja proslava jedan konkretan ekumenski čin prema našoj subraći kršćanima Istoka. U uvodnoj bilješci Časoslova Božjega naroda čitamo, naime, ovo: »Na današnji dan (god. 543) posvete crkve Svete Marije Nove, podignute pokraj jeruzalemskoga hrama, zajedno s istočnim kršćanima slavimo 'posvetu', kojom se od djetinjstva posvetila Bogu potaknuta od Duha Svetoga, čijom je milošću bila ispunjena u svome bezgrješnom Začeću.« O Marijinu prikazanju ne govori nam nijedna knjiga Svetoga pisma, no zato o njemu opširno pišu apokrifi, oni tekstovi koje Crkva ne priznaje kao nadahnute pa ih zato nije ni uvrstila u svoj službeni popis svetopisamskih knjiga. Kao zanimljivost navodimo kratko što apokrifi pišu o Marijinu prikazanju. Prema njima taj je čin bio veoma svečan. Popratili su ga čudesni događaji. Mariju su roditelji obećali Bogu i doveli je u hram kad su joj bile tri godine. Bilo je to u pratnji velikog broja hebrejskih djevojčica koje su u ruci nosile zapaljene baklje. U svečanosti su sudjelovale hramske vlasti, pa i sami anđeli, koji su vršili službu pjevača. Od radosti su pjevali. Do ulaza u hram bilo je 15 stepenica, kojima se Marija sama uspela, premda je bila još tako malena. Apokrifi govore još da se Marija u hramu hranila neobičnom hranom, koju su joj donosili sami anđeli te da nije stanovala s ostalim djevojčicama, već u samoj svetinji nad svetinjama. Sve su to samo pobožna i neutemeljena razmišljanja apokrifnih pisaca. Ipak, kao neka književna vrsta mogu imati neko značenje. Ono bi bilo u tome što se želi na izvanjski, osjetan način, opisati, dočarati onu stvarnost koja je nevidljiva, stvarnost da je Marija od prvoga časa svoga postojanja bila puna milosti, da je bila predodređena za dostojanstvo Bogomajke, kojim nadilazi i same anđele. Bog je svojom milošću pripravio Marijino tijelo da ono postane hramom Božjega Sina, svetinjom nad svetinjama, u koju se spustio i nastanio Najsvetiji, Sin Božji. Ona je po svome odabranju prikazana, posvećena Bogu, određena za velike stvari, za ostvarenje Božjega plana o spasenju čovjeka. Kad čitamo one nadahnute tekstove Svetoga pisma, koji govore o Mariji, onda nam i današnji spomendan postaje tako jasan, rječit. Radi se o velikoj tajni utjelovljenja u koju je i Marija svim svojim bićem bila uvučena.

- 16:18 - Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 18.11.2008.

BLAGDAN SVETE ELIZABETE

U ponedjeljak 17.11.2008., nadasve skromno, ali svečano, proslavili smo blagdan sv. Elizabete, zaštitnice Franjevačkog svjetovnog reda. Tom prigodom deset članova našega bratstva položili su svečane zavjete. Misno slavlje predvodio je naš duhovni asistent pater Ivan Sršan, a koncelebrirao je pater gvardijan Sebastijan Golenić. Novozavjetovanim članovima čestitao je i župnik vlč. Ivan Lenić i kapelani vlč. Josip Božić i vlč. Zvonimir Martinović. Proslavu smo završili ugodnim druženjem uz većeru u samostanskoj blagovaonici.

- 16:05 - Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 16.11.2008.

SVETA ELIZABETA - ZAŠTITNICA FRANJEVAČKOG SVJETOVNOG REDA

U jednom pismu duhovni vođa svete Elizabete Konrad Marburški, koji ju je jako dobro poznavao, ovako opisuje njezin život: »Elizabeta je smjesta započela obilovati krepostima. Tijekom svega života tješila je siromahe. A onda je započela sasvim ishranjivati gladne jer je zapovjedila da se sagradi svratište u koje je prihvatila veći broj bolesnika i nemoćnih. Svima koji bi ondje potražili milostinju, darežljivo je dijelila dobročinstvo ljubavi. To nije činila samo tu, već po svim krajevima i dokle god dopiraše vlast njezina muža. Sve je svoje zalihe iz četiri kneževine svoga muža do te mjere potrošila da je naredila da se za potrebe siromaha proda svaki ukras i sva skupocjena odjeća. Imala je običaj da dva puta na dan, jutrom i navečer, osobno obiđe sve svoje bolesnike. Osobno se brinula za one koji bijahu među njima najodvratniji. Neke je hranila, drugima prostirala, neke na svojim ramenima prenosila i obavljala mnoge druge čovječne usluge. U svemu tome volja njenog muža blage uspomene nije zatečena nezahvalnom. Potom je, nakon smrti svoga muža, krenula k najvišem savršenstvu i od mene molila uz mnoge suze da joj dopustim da prosi od vrata do vrata. Na sam Sveti petak, kad su oltari bili razotkriveni, stavila je ruke na oltar u jednoj crkvici svoga grada kamo je dovela malu braću. U prisutnosti nekih odrekla se svoje volje, svih odličja svijeta i onog što je Spasitelj savjetovao u Evanđelju da treba ostaviti. Kad je to obavila i videći da je može progutati buka svijeta i svjetska slava one zemlje u kojoj je za muževog života slavno živjela, iako sam bio protivan, otišla je u Marburg. Tu je u gradu sagradila jedno ubožište. Okupljala je bolesne i slabe, a bijedne i najprezrenije postavljala za svoj stol. Osim tih djelotvornih djela, pred Bogom svjedočim, rijetko sam kad sreo ženu koja bi više razmatrala. Neke su žene i neki redovnici u nekoliko navrata vidjeli: kad je dolazila iz osame na molitvu kako njeno lice čudesno sjaji, dok joj iz očiju prosijavaju kao sunčane zrake. Ispovjedio sam je prije smrti. Pitah je što treba učiniti s njenim imanjem i pokućstvom. Rekla je da sve, za što se već odavno tek pričinjalo da posjeduje, pripadaše siromasima. Zamolila me da im sve porazdijelim, osim jeftine tunike koju je sama nosila i u kojoj želi biti ukopana. Kad je to bilo gotovo, primila je Gospodinovo tijelo. Poslije toga, sve do večernjeg časa često je govorila o najboljem što je čula u propovijedi. Potom je, najpobožnije, preporučivši Bogu sve koji su sjedili uza nju, izdahnula kao da je blago usnula.«

- 14:12 - Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 15.11.2008.

O LJUBAVI

Već smo svi vjerojatno vidjeli slike Zemlje slikane iz svemira. Slikano po noći, vidimo kako gotovo cijela Europa i sjeverna Amerika sjaji obasjana milijardama svjetiljki. Nikada na svijetu nije bilo toliko svjetla, ali nikada tolika tama nije vladala u ljudskim dušama i srcima. Možemo upaliti još milijune i milijune svjetiljki, ali da li će one razbiti tamu u nama? Što je to što nas osvjetljava iznutra? Što je to što će razbiti tu nepodnošljivu tamu koja se uvukla u ljude? Tumarajući tako u tami, sjetimo se onoga što je svim ljudima zajedničko, a to je čežnja da budu ljubljeni. Govorimo sada o Onome koji jedini tu čežnju srca ispunjava, govorimo o Isusu koji nas ljubi. Stvorivši nas, Bog nam je dao dušu - dao nam je dio svoga Božanstva- i naša duša uvijek traži izvor svoga postanka, traži tu ljubav, traži Boga jer On je Ljubav. Postoje dva gledanja na ljubav, jedno je svjetovno gledanje, a drugo kršćansko. Sve ono što se toliko govori i pjeva o ljubavi, najčešće je izraz sebičnih trženja i očekivanja. S druge strane pak, kršćanska ljubav je snaga koja mijenja, koja nas vodi od zla prema dobru, od neprijateljstva do sloge, od neprihvaćanja do prihvaćanja. To je ljubav u kojoj nema proračunatosti, koja se sva razdaje i nikada ne štedi sebe. Onaj koji istinski ljubi znade da je ljubav u isto vrijeme i zahtjevna i laka, i draga i teška. Iziskuje od nas ne da dajemo prema prigodi i prema trenutnom raspoloženju, nego da dajemo sve i uvijek. Često se kaže da je ljubav slijepa, slijepa je jer je nesposobna vidjeti loše u onome koga ljubi. Kaže se da je ljubav luda, luda je jer je neproračunata i nikada ne gleda vlastiti probitak nego samo sreću noga koga ljubi. Tako, kršćanski govoreći, ljubav nas nužno vodi ka križu pa i na sam križ. Ona nas ne ostavlja u sigurnosti, u udaljenim osjećajima moći i važnosti. Ona ne pita za posljedice nego je sigurna u snagu preobrazbe. Tek u takvoj ljubavi Bog pokazuje svoje pravo lice. Lice, naime, koje je, kako kaže apostol Ivan, prvo ljubilo. Ali što je to ljubav? Što znači ljubiti? Ljubav nije samo lijep i sladak osjećaj. Ljubav nije ni samo bol ili prisilna misao. Istinska ljubav je otvorenost promjeni, istinska ljubav je djelovanje. Kada malo dijete kaže majci. Mama, volim te!, ono je zapravo reklo: U tebe su pouzdam, u tebi je moja sigurnost, ti si život moj, učinit ću sve što mi kažeš, činit ću ono što će tebe učiniti sretnom. Kada muž kaže ženi Volim te!, on je zapravo rekao: Želim biti kraj tebe, sve što je moje i tvoje da bude. Želim ti se dati svim bićem svojim , želim da ti budeš dio moga života, da budeš dio duše moje. Želim svoje ruke s tvojima spojiti da zajedno prihvatimo sve što nam Bog daje. Kada Isusu kažemo: Isuse ljubim te!, što smo mu zapravo rekli? Rekli smo mu da je sve naše Njegovo, da nam više niti jedna stvar ni osoba neće biti važnija od Njega. Rekli smo mu da smo spremni na svaku promjenu, da budemo samo ono što On od nas želi. Rekli smo mu da je svijet za nama, da je samo On pred nama. Kad smo mi rekli Isuse ljubim te! rekli smo mu da smo sada tu, na koljenima , pognute glave i da mu šapućemo: Što ja znam Isuse? ne znam ni što je dobro ni što nije! Ne znam ni što trebam ni što ne trebam. Samo nam što želim: Želim tebe što više ljubiti. Ne daj Jedini da me ni život ni smrt od Tebe ne odjele. Kako ćemo živjeti ljubav? Gledati ćemo bez prestanka u Onoga koga ljubimo, Srcu njegovu se utjecati da naše srce mijena po srcu svome i slušati što nam nebeska Majka savjetuje: da samo dobro prelazi preko naših usana, da je samo radost u našem srcu, da je samo Gospodin u mislima našim, da su sva djela naša njemu na slavu, a služenje naše da bude hvala Njemu. To je Ljubav, govori nam Majka. Ljubav je puno više od osjećaja, to je življenje s Gospodinom. Živjeti za Ljubav jedini je istinski život. Svako drugo življenje vodi samo u smrt. Da bi mogli iskreno i istinski ljubiti moramo se odreći sebeljublja. To je prava pokora. Da bi ljubav u nama mogla rasti moramo srce svoje očistiti od korova sebeljublja i oholosti. Dok god gledamo prvo svoje dobro, svoj probitak, svoje zasluge i pravednost, ljubav u nama ne može rasti. Ljubiti Isusa znači biti ponizan, biti malen, gledati svoju neznatnost i Njegovu veličinu. Da bi Isusa svim bićem svojim ljubili potrebno je predati se Majci Njegovoj, onoj koja je najbliža ljubavi, i dan za danom pohađati Njezinu školu poniznosti i služenja. Ona će nas naučiti da punina života nije puno stvari, puno ljudi, puno osjećaja i puno doživljaja, nego da je punina života mir i ljubav Božja. Iskažimo ljubav Isusu tako da ćemo pomoći jedni drugima da očistimo svoje živote kako bi mogli doseći puninu života. Nebeska Majka uči nas također da se k Isusu ne stiže snagom i silom, nego na koljenima, glave pognute. Gospodin ne gleda ne bistar um, lijepo lice ni na snažnu mišicu, već na iskreno i raskajano srce. Neka nam ovih par riječi budu poticaj da se potpuno predamo Isusu, da prigrlimo svaku promjenu koju nam On daje, da nam najveća želja i najsnažnija težnja bude da rastemo u ljubavi. Jer rasti u ljubavi znači rasti u svetosti. pater Ivan

- 16:26 - Komentari (2) - Isprintaj - #

četvrtak, 13.11.2008.

Sastanak novaka 12.11.2008.

U srijedu 12.11.2008. održan je sastanak novaka. Idući sastanak održat će se 10.12.2008 poslije većernje svete Mise. Pozivamo sve novake da dođu. Mir i dobro.

- 15:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #

SVJEDOČENJE VIDJELICE IVANKE IVANKOVIĆ-ELEZ IZ MEĐUGORJA

Vidjelica Ivanka Ivankvić-Elez iz Međugorja bila je sa suprugom Rakjom gošća u subotu, 8. studenog u franjevačkom samostanu. Susret su povodom u našoj nadbiskupiji Godine braka i obitelji organizirali Franjevački svjetovni red i Udruga „Hrvatska budućnost“. Ivanka je majka troje djece, i sa suprugom Rajkom živi u Miletinu pokraj Međugorja. Dok su drugi vidioci; Mirjana, Marija, Vicka, Ivan i Jakov dobili poslanje da mole na različite nakane; za bolesne, mlade, one koji nisu upoznali Božju ljubav…, Ivankino je poslanje da moli za sve obitelji. Ona je poslije večernje mise koju su predvodili fra Ivan Sršan i gvardijan fra Sebastijan Golenić posvjedočila što joj se sve dogodilo nakon što je na brdu ukazanja 1981. prvi puta vidjela Gospu, pa sve do danas. Spomenula je i sva silna ispitivanja koja su u onim komunističkim vremenima morali proći, a imala je tek 15 godina. „Nije nam bilo nimalo lako, no, Gospa nam je davala snage i sve smo izdržali“, kazala ja ta tiha i samozatajna žena koja je ostvarenje svog poslanje vidjela u krugu svoje obitelji, jer kako je rekla, tu najviše možemo posvjedočiti svoju vjeru. Tako je njeno svjedočenje u samostanu bilo i prvo javno svjedočenje. O Gospi i ukazanjima nije puno pričala, osim što je naglasila kako su njene riječi siromašne da opiše tu milinu i ljepotu Gospinog lika. „Ono što je najbitnije, jest da Vam posvjedočim da Gospa poručuje da je s nama, da nas voli, da smo joj svi dragocijeni, da je ona Kraljica Mira, da i poslije ovoga života postoji život vječni... „Vidjeti Gospu velika je milost, ali i odgovornost, istaknula je, no, najvažnije je vidjeti je srcem, a to može svatko od vas ukoliko joj otvori srce“, kazala je. Govoreći o braku naglasila je važnost svetosti braka, dodavši kako je u braku potrebno puno praštanja, odricanja, molitve i posta, što Gospa stalno ponavlja u svojim porukama. Na pitanje kako ona moli za obitelji, kratko je odgovorila, da je to nekada u šutnji, nekada u molitvi krunicu.., no uvijek nastoji otvoriti srce, moliti srcem. „Možemo imati sve, ali ako nam u srcu nije mir, ništa ne možemo“, zaključila je dodavši kako su najveći znak Međugorja mnogobrojni obraćeni ljudi koji dolaze sa svih strana svijeta. Doživjeti tolike ispovijedi među kojima ima dosta onih koji se nisu ispovijedali i 5o godina, i njihova svjedočenja, doista su najveći znak koji Gospa i Isus čine u Međugorju“, zaključila je. Fra Ivan Sršan zahvalio je Ivanki na svjedočenju koji je izrekla u ljubavi i jednostavnosti. Zahvalivši gošći, Ilija Gašić, služitelj Mjesnog bratstva naglasio je kako su deseci tisuća vjernika iz Slavonskog Broda i to po više puta hodočastili u Međugorje. Prisjetio se i godine 1981. kada je FSR bio prvi organizator odlazaka vjernika u Međugorje. Tada ih je godinama ispred samostana s ljubavlju vodio pok. dida Stipe Perković, a poslije njega do danas Frano Jagustin. Žalja nam je bila da i ljudi koji nisu mogli hodočastiti u Međugorje čuju nešto više o svim događanjima, kazao je Ilija te zahvalio poduzeću Argus i njegovom direktoru Nikici Stevanoviću koji je i ove kao i prošle godine financijski pomogao u organizaciji susreta. Poznato je da već nekoliko godina Argusovi djelatnici o trošku poduzeća umjesto poslovne večere hodočaste u Međugorje, što je njihov zavjet i zahvala Gospi. BL

- 15:37 - Komentari (2) - Isprintaj - #

nedjelja, 09.11.2008.

IVANKA ELEZ U SLAVONSKOM BRODU

Povodom "Godine braka i obitelji" koja je proglašena u našoj biskupiji, u goste smo pozvali međugorsku vidjelicu Ivanku Elez. Susret je održan u subotu 08.11.2008 poslije večernje svete Mise. Toplo i nadasve skromno, Ivanka je govorila o prvim danima ukazanja u Međugorju, o svojim susretima s Gospom i svome poslanju - molitvi za obitelji. >

- 07:38 - Komentari (1) - Isprintaj - #

petak, 07.11.2008.

DANI DRAGUTINA TADIJANOVIĆA

U sklopu manifestacije „Dani Dragutina Tadijanovića“, a u povodu njegova 103. rođendana održan je u utorak 4. studenog u prostorijama Franjevačkog samostana u Slavonskom Brodu svečani skup „Sjećanje na Dragutina Tadijanovića“, pjesnika, akademika i počasnog građanina Slavonskog Broda koji je preminuo 25. lipnja prošle godine. Organizatori svečanosti uz Franjevački samostan su bili Grad Slavonski Brod, Ogranak Matice Hrvatske Slavonski Brod i Turistička zajednica. Uvodne riječi brojnim nazočnim među kojima su bili ugledni hrvatski građani, provincijal fra Željko Železnjak, predstavnici vlasti i rodbina pjesnika Tadijanovića, uputili su fra Sebastijan Golenić, gvardijan samostana i Antun Bartek, predsjednik Organizacijskog odbora. Svoja sjećanja na pjesnika Tadijanovića izrekli su brodski gradonačelnik Mirko Duspara, predsjednik ogranka Matice Hrvatske SB Ivan Medved, potpredsjednik Matice hrvatske Stjepan Sučić, akademik Dubravko Jelčić, svećenik akademik Ivan Golub, predsjednik uprave Školske knjige Ante Žužul, akademik Stjepan Babić te Jasna Ažman i fra Domagoj Šimunović. Dirljivim riječima i s puno emocije glumica Nada Subotić uz svoja je sjećanja recitirala i nekoliko posebno joj dragih Tadijanovićevih pjesama, dok su svečanost glazbom uzveličali Gorana Biondić, sopran, Ana Dedić, glasovir i Naike Dapiran, flauta. „Bili smo ponosni na njega, družili se s njim u radosti. Opjevavši svoje Rastušje ostavo nam je uzor kako treba poštovati svoje, klanjati se i s ljubavlju i s poštovanjem sjećati se svojih predaka. Pronalazio je ono najbolje da istakne dostojanstvo čovjeka, obitelji, majke, knjige. Družio se s najmlađima, učio ih da se s ponosom potpisuju imenom i prezimenom i čuvaju svoj hrvatski jezik. Bio je najzaslužniji član Akademije znanosti i umjetnosti. Zapažao je svaki detalj, sve mu je bilo važno, sve što se pisalo i govorilo. Volio je život i trudio se provesti ga sa što više prijatelja, učiniti što više dobročinstava. Zapažao je svaki detalj ne samo svog života nego i svojih prijatelja i suvremenika, kao i prethodnika. Imao je fenomenalno pamćenje. Znao je važnost riječi te je na svoj pjesnički način prenosio Božju poruku. Oko njegovih stihova okupljali su se mnogi ljudi. Čak mu je i rukopis ostao nepromijenjen. Svaki je događaj pretvorio u pjesmu, a svaka je njegova pjesma ispjevana u punini jezičnog izraza. Svojim je djelima ostvario puninu hrvatskog jezika te mu je sljedećih tisuću godina osigurano mjesto u hrvatskoj književnosti“ kazano je, između ostaloga, na svečanom skupu o Dragutinu Tadijanoviću. Tom je prigodom predstavljena i najnovija knjiga „Zeleno voće“ u kojoj su po prvi puta objavljeno 9 Tadijanovićevih pjesama. Pjesnik je smatrao da nisu dovoljno "sazrele" i nije ih ranije tiskao (među njima je i Zapad sunca nastao u brodskom samostanu 1921.), no oporučno ih je u jednom zelenom fasciklu ostavio prijatelju Jelčiću da odluči o njihovom objavljivanju te je znakovito dobila i naslov „Zeleno voće“. Poslije prvog dijela svečanosti u sklopu samostana je otvorena spomen-soba Dragutina Tadijanovića u kojoj je on s još dvojicom mladića stanovao kao učenik realne gimnazije i napisao svoje prve pjesme. Kako su otvorenje inicirali domaći franjevci sobu je i svečano otvorio gvardijan samostana fra Sebastijan Golenić. B. Lukačević

- 21:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.