ponedjeljak, 29.09.2008.

SVETA TEREZIJA OD DJETETA ISUSA - MISLI-

Krist je moja ljubav, on je sav moj život! Ljubiti znači dati sve i dati samoga sebe. Da bih Te mogla ljubiti kao što ti mene ljubiš, moram uzajmiti Tvoju vlastitu ljubav. Samo tada mogu naći odmora. O kako je lijepa naša vjera! Umjesto da nam stisne srca kao što to misli svijet, ona ih uzdiže i osposobljava da ljube, ljube skoro beskonačnom ljubavlju, jer se ona mora nastaviti i poslije ovoga života. Ja ne želim skupljati zasluge za nebo, hoću raditi samo za tvoju ljubav, s jednim ciljem da tebe razveselim, da tješim tvoje presveto Srce i da spašavam duše koje će te vječno ljubiti. Moja trapljenja sastojala su se u svladavanju moje volje, koja je uvijek bila spremna da se nametne, u ustezanju od prigovaranja, u iskazivanju malih usluga ne tražeći koristi od njih. Evo, tako će se istrošiti moj život... Ja nemam drugoga sredstva da ti dokažem svoju ljubav, nego da bacam cvijeće, to jest, da ne propustim nijednu malu žrtvu, nijedan pogled, nijednu riječ, da iskoristim sva najmanja djela i da ih činim iz ljubavi... Ljubav mi je dala ključ moga zvanja. Shvatila sam, ako Crkva ima tijelo sastavljeno od različitih udova, da joj onda ne nedostaje najpotrebniji i najplemenitiji od svih udova: shvatila sam da Crkva ima Srce i da to Srce gori od ljubavi. Shvatila sam da jedino ljubav oživljuje udove Crkve, te kad bi se ljubav ugasila, ne bi više apostoli navješćivali Evanđelja, mučenici ne bi više htjeli prolijevati svoju krv... Shvatila sam da ljubav obuhvaća sva zvanja, da je ljubav sve, da ona obuhvaća sva vremena i sva mjesta... jednom riječju, da je ona vječna!... Svi najsavršeniji darovi nisu ništa bez ljubavi... Kao što sunce u isti čas obasjava i visoke cedre i svaki mali cvijetak kao da je jedini na zemlji, isto se tako naš Gospodin napose bavi svakom dušom kao da nema njoj jednakih. Možeš se kao i mi baviti "jedinim potrebnim", to jest dok se sva požrtvovno predaješ vanjskim djelima, jedini cilj neka ti bude: razveseliti Isusa, sjediniti se s njime što tješnje. Vrlo su rijetke duše koje ne mjere božansku moć po svojim kratkim mislima: svijet hoće da svuda na zemlji ima izuzetaka, samo dragi Bog nema prava da ih čini! Predajući se Bogu srce ne gubi svoje prirođene nježnosti: ta nježnost naprotiv raste postajući čistija i božanskija. On ne silazi svaki dan s neba zato da ostane u zlatnom ciboriju, nego da nađe drugo nebo koje mu je neizmjerno milje nego prvo: nebo naše duše načinjeno po njegovoj slici, živi hram Presvetoga Trojstva!... Ne bojte se reći Isusu da ga ljubite, pa i kad to ne osjećate. To je sredstvo da prisilite Isusa da vam pomogne, da vas nosi kao malo dijete koje je odveć slabo da hoda. Isus ne gleda toliko na veličinu djela niti na njihovu teškoću koliko na ljubav koja potiče na ova djela. Što se mene tiče, ja ne poznajem drugoga sredstva da se dođe do savršenstva osim ljubavi...Ljubiti, kako nam je srce za to stvoreno! Ostanimo daleko od svega onoga što sjaji, ljubimo svoju malenost, ljubimo stoga što ništa ne osjećamo, tada ćemo biti siromašni duhom i Isus će doći po nas, koliko god daleko mi bile, On će nas preobraziti u plamen ljubavi...Pouzdanje i samo pouzdanje mora nas dovesti do Ljubavi...

- 21:46 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Susret bratstva 28.09.2008.

U nedjelju 28.09.2008. održan je redovni susret bratstva kojemu se odazvao velik broj članova. Poslušali smo lijep nagovor o poniznosti kod svetog Franje koji nam je održao pater Ivan. Posjetio nas je i novi gvardijan, pater Sebastian, i pozvao nas na suradnju s braćom u samostanu. Također smo razgovarali i o planovima za slijedeći mjesec. Dario Barić nas je upoznao sa akcijom prikupljanja pomoći za porodice u Vojvodini i za župe u Africi. Slijedeći susret održat će se 12.10.2008. Pozivamo sve članove i simpatizere da nam se pridruže. Mir i dobro.

- 17:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 24.09.2008.

MILOST - AMAZING GRACE

Tekst pjesme govori o iskupljenju i kajanju Johna Newtona zbog svoje robovlasničke prošlosti, a melodiju je, navodno, čuo od svojih robova. 'Amazing Grace' možda je najpoznatija kršćanska himna, prepoznatljiva po svojoj jednostavnoj, a opet upečatljivoj melodiji. Tekst pjesme preveden je na mnoge svjetske jezike, a verzija na hrvatskom često se pojavljuje na misnim slavljima i kod nas. Ono što malo ljudi zna je da je pisac teksta, Englez John Newton, zapravo bio - trgovac robovima. Također postoje tvrdnje kako je njena melodija zapravo afričkog porijekla i kako ju je Newton čuo iz utrobe svog broda dok je prevozio robove. Newton je bio kapetan broda 'Greyhound' koji je prevozio robove, a tu je praksu nastavio jedno vrijeme čak i nakon svog kršćanskog 'prosvjetljenja', ali samo ako je bio uvjeren da su robovi koje je prodavao bili tretirani humano. Koliko je Newton bio povezan s trgovinom robovima dovoljno govori činjenica da njegova pisma i dnevnici s putovanja, dok je još bio kapetan broda za prijevoz robova, služe kao vrijedan izvor podataka za one koji proučavaju robovlasništvo u 18. stoljeću. Newton, koji nije bio pretjerano religiozan, postao je kršćanin nakon velike oluje u koju je Greyhound za vrijeme putovanja u Englesku zapao. Sve se činilo izgubljeno - brod i posada su sigurno bili osuđeni na propast. - Gospode, imaj milosti – zavapio je Newton, piše u njegovom dnevniku, a oluja se najednom stišala. Uvjeren kako mu je Bog kroz oluju htio pokazati put iskupljenja, Newton je nakon nekog vremena prestao biti pomorac i postao uspješnim svećenikom. 'Amazing Grace' je zapravo nastala 1772. godine kao jedna od himni koje je tjedno pisao za svoje propovijedi. Tekst pjesme opisuje, kako mnogi vjeruju, upravo Newtonovo odricanje robovlasništva i kajanje zbog svega zla što ga je u to vrijeme napravio. Makar je Newton autor teksta, melodija nazvana 'New Britain' (Nova Britanija) koja se danas neodvojivo povezuje s pjesmom zapravo nema svoje jasno porijeklo. Činjenica je da se 'Amazing Grace' u svojim počecima pjevao na nekoliko različitih melodija, a u današnjem obliku se pojavljuje tek 1829. godine u kolekciji himni 'Columbian Harmony'. Američki komentator i novinar Bill Moyers ustvrdio je kako melodija doista potječe iz Afrike, a njegovu tvrdnju podržao je i Wintley Phipps, jedan od vodećih američkih društvenih i religijskih vođa. Pjesma je početkom dvadesetog stoljeća izgubila na popularnosti, a vratila ju je za vrijeme folk pokreta u SAD–u tijekom šezdesetih godina. Od tada, pa sve do danas, 'Amazing Grace' je ostala jedna od najpopularnijih pjesama svih vremena. 'Amazing Grace' doživjela je i jednu neočekivanu inkarnaciju kod indijanskog plemena Cherokee za vrijeme njihovog 'Puta Suza'. Pleme Cherokee prisilno je bilo preseljeno u rezervate 1838. godine, a za vrijeme puta oko 10 tisuća ljudi izgubilo je svoje živote zbog gladi, bolesti i neljudskih uvjeta. Pleme se tog razdoblja sjeća pod imenom 'Put gdje smo plakali' ili 'Put Suza'. Kako za vrijeme puta, zbog velikog broja umrlih i nedostatka vremena, nisu mogli dostojno pokopati svoje mrtve, pleme Cherokee moralo se zadovoljiti pjevanjem svoje verzije 'Amazing Grace' nad pokojnikom. Pjesma je dugo nakon 'Puta Suza' ostala popularna u plemenu i danas se smatra neformalnom himnom Cherokeeja, a otpjevali su je mnogi indijanski umjetnici. MILOST John Newton, Virginia Harmony Milost koja sve vodi nas, daje snagu i mir. Oživjela je život moj, bijah slijep, a sad vidim. Vrijeme teče, prolazi sve, milost nam Bože daj, da živeći ne umremo, da svjetlo budeš nama. Sve pjesme naše za Te su i molitve naše, spasi, o Oče, narod svoj, nek’ milost vodi nas!

- 21:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 22.09.2008.

Otac Pio iz Pietrelcine 23.09.

Pismo oca Pija iz Pietrelcine Pismo oca Pija iz Pietrelcine od 21. kolovoza 1918., koje je uputio ocu Benedettu, svom duhovnom ravnatelju , u kojemu opisuje 5. kolovoza 1918. kada je zadobio stigme na svom tijelu. Samo me poslušnost obvezuje da Vam očitujem što se sa mnom događalo ovoga kolovoza 1918., od petoga uvečer pa kroz cijeli šesti dan. Ne uspijevam Vam izraziti kakav se kroz to vrijeme strašan martirij događao. Uvečer, petoga, upravo sam ispovijedao naše dječake kad me odjednom zgrabio strašan trepet pred prikazom nebesnika koji se pojavio oko moga duha. U ruci je držao kao neko oruđe, slično vrlo dugačkoj željeznoj šipci dobro zašiljenoj, a iz šiljka kao da je izlazila vatra. U isto sam vrijeme sve to motrio i gledao kako mi taj svom snagom zabada šiljak u dušu. Jedva sam zajecao, osjećao sam da umirem. Rekoh dječaku da ode, jer sam se osjećao loše, bez snage da nastavim. To mučeništvo trajalo je bez prekida sve do jutra sedmoga kolovoza. Što sam sve pretrpio kroz to tužno vrijeme, bez prekida, ne znam reći. Gledao sam kako mi taj šiljak nemilo rasteže i trga i utrobu, sve je bilo zahvaćeno tim željezom i vatrom. Od toga dana do danas smrtno sam ranjen. U dnu svoje duše osjećam ranu stalno otvorenu, previjam se od boli. Što vam reći o tom što me pitate, kako se dogodilo to moje raspeće? Bože moj, kako se osjećam zbunjen i ponižen kad moram očitovati što si ti učinio u meni, bijednome svome stvoru! Bilo je ujutro, prošloga 20. rujna, u koru, poslije odslužene svete mise: zahvatilo me smirenje, slično slatkom snu. Sva osjetila, nutarnja i izvanjska, kao i sve moći duše uživale su neopisiv mir. U tom stanju ovladao me posvemašnji muk, i oko mene i u meni. Na to je odmah ušao veliki mir i predanost da budem posvema lišen svega. A sve to kao predah posred raspada. I sve u tren oka. I dok se to događalo, našao sam se pred tajanstvenom osobom, sličnom onoj koja mi se ukazala 5. kolovoza, s tom razlikom da joj je iz ruku i nogu i boka tekla krv. Pogled na nju me strašio, i što sam u taj čas osjetio u sebi, ne znam reći. Osjećao sam da umirem, i umro bih da mi Gospodin nije podržao srce, koje mi je silno udaralo u grudima. Kad mi se ta osoba povukla s vida, opazio sam da su mi ruke, noge i bok probijeni i da krvare. Predstavite si muku koju sam tada iskusio i neprestano je gotovo danomice osjećam. Rana srca stalno krvari, osobito od četvrtka uvečer do subote. Oče moj, umirem od boli zbog muke i popratne zbunjenosti. Bojim se da ne umrem iskrvavljen, ako Gospodin ne usliša vapaje moga siromašnog srca te od mene ne povuče ovaj zahvat. Hoće li mi Isus, tako dobar, udijeliti tu milost? Hoće li bar povući od mene zbunjenost koju osjećam zbog tih vanjskih znakova? Vapit ću k njemu jakim glasom i neću prestajati zaklinjati ga da od mene po svome milosrđu povuče ne samu muku, ne samu bol, jer vidim da je to nemoguće te osjećam volju da me bol opije, ali ti vanjski znakovi, oni me ispunjaju silnom zbunjenošću i neopisivim i neizdržljivim poniženjem. Osoba koju spominjem u prijašnjem pismu ista je kao i ona u drugom pismu, onom od 5. kolovoza. I bez prekida nastavlja svoj zahvat, uz najveće duševne muke. U svojoj nutrini osjećam stalno žuborenje, slično vodopadu što bez prekida vrca krvlju. Bože moj! Pravedna je tvoja kazna i ispravan tvoj sud, ali mi se napokon smiluj. Gospodine, uvijek ću ti vapiti s prorokom: Gospodine, nemoj me karati u srdžbi svojoj, ne kažnjavaj me u svojoj jarosti! (Ps 6, 2 i 37, 1). Oče moj, sada Vam je poznata sva moja nutrina, a Vi mi dobrostivo uputite riječ potpore posred tako nesnosne i teške gorčine.

- 19:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 17.09.2008.

Rane svetog Franje

Od početka svog obraćenja pa sve do svog preseljenja Kristu, koga je ljubio cijelim svojim srcem, neprestano je na nj mislio u svom srcu, ustima mu je izricao hvale i slavio ga plodonosnim djelima. Tako je žarko i srdačno ljubio Boga da bi se onda, kad bi čuo da se spominje njegovo ime, iznutra sav raznježio a izvana bi ga se čulo gdje govori kako bi trebalo da se na spomen Gospodinova imena poklone nebo i zemlja. Sam je Gospodin htio pokazati cijelome svijetu gorljivost njegove ljubavi i neprestano sjećanje na Kristovu muku, što ga je nosio u svom srcu. Po posebnoj ga je povlastici i čudesnom daru već za života divno ukrasio. Kad se, naime, po plamu serafskih želja uzdizao u Boga i u njega se, koji je iz neizrecive ljubavi htio biti razapet, preoblikovao po suosjećajnoj slatkoći, jednoga jutra oko blagdana Uzvišenja sv. Križa, dok je molio na proplanku gore koja se zove La Verna, a bilo je to dvije godine prije njegova preminuća, ukazao mu se Seraf koji imađaše šest krila, a među krilima je imao obličje vrlo lijepa čovjeka koji bijaše razapet. Ruke i noge je imao ispružene u obliku križa i vrlo se jasno pokazivalo lice Gospodina Isusa. Dvama krilima je prekrivao glavu, a dvama ostalo tijelo sve do nogu, a dva su bila raširena za let. Kad je to viđenje iščezlo, u njegovoj je duši ostao žar čudesne ljubavi, a na njegovu su se tijelu pokazale utisnute rane Gospodina Isusa Krista. Čovjek je Božji, koliko je mogao, to sakrivao sve do smrti. Nije htio objaviti Gospodinovu tajnu, premda to nije mogao posve sakriti, a da ne bi bilo očitovano barem njegovim najpovjerljivijim drugovima. No, nakon njegova blaženog preminuća su sva nazočna braća, a i mnogi svjetovnjaci, jasno vidjeli njegovo tijelo urešeno Kristovim ranama. Promatrali su na njegovim rukama i nogama ne samo ubode čavala, nego i same čavle sačinjene od njegova tijela i s istim tijelom srasle, a imali su boju željeza. Desni mu je bok bio kao kopljem proboden. Rana bijaše prevučena pravom pravcatom brazgotinom. Dok još bijaše živ, ta je rana često iz sebe puštala svetu krv. Nepobitna istinitost tih rana se nije samo za njegova života i smrti vidom i doticanjem mogla ustanoviti, nego se i nakon njegove smrti po mnogim čudesima očitovala u različitim krajevima svijeta. Gospodin je tu istinu još jasnije očitovao. Po tim su čudesima mnogi koji su o čovjeku Božjem imali neispravno mišljenje i koj i su sumnj ali u istinitost njegovih rana došli do tolike sigurnosti vjere da su o.ni isti, koji su ga prije opadali, po djelovanju Božje dobrote i po snazi istine, postali njegovi hvalitelji i najvjerniji propovjednici. (Legenda trojice drugova)

- 07:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 16.09.2008.

Sastanak novaka 16.09.2008.

Danas je održan sastanak novaka. Slijedeći sastanak će se održati 14.10.2008. nakon većerenje svete mise. Pozivamo sve novake da dođu. Mir i dobro.

- 21:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 15.09.2008.

Susret bratstva 14.09.2008.

U nedjelju 14.09.2008. održan je redovni mjesečni susret bratstva. Pater Ivan je održao lijep nagovor o štovanju Svetoga Križa. Slijedeći susret održat će se u nedjelju 28.09.2008. u 17 sati. Pozivamo sve članove i simpatizere da nam se pridruže. Mir i dobro!

- 12:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 11.09.2008.

ČASOSLOV

POVIJEST ČASOSLOVA “Časoslov je onaj poseban oblik molitve što ga je stvorila i ozakonila Crkva, da njime zajednica Bogu iskazuje dužno štovanje posvećujući pojedine sate dana, na korist svih ljudi.” Najvažnija oznaka časoslova je njegova podjela na sate dana. Tu je podjelu kršćanstvo naslijedilo od židovstva. Židovska je molitva časova bila vezana uz žrtveni kult u hramu. Tu su se prinosile jutarnje i večernje žrtve te se molila jutarnja molitva, molitva u sat popodnevne žrtve i večernja molitva. A i osobna molitva Židova bila je razdijeljena na različite sate dana. Redovita je bila molitva Šemŕ Israel. Prema jednoj tradiciji molila se tri puta dnevno: večerom, jutrom i o podne; a prema drugoj dva puta: kod lijeganja i ustajanja. I sâm je Isus, kao pripadnik židovskog naroda, prihvatio njihov sustav dnevne molitve. Iz Evanđelja saznajemo da je molio rano ujutro i uvečer, a u prispodobi o farizeju i cariniku govorio je o popodnevnoj molitvi. No, Isus je znao moliti i cijele noći i usred dnevnog posla. Tako je njegova molitva prelazila okvire židovske molitve. No ona je prelazila te okvire i sadržajno. Isus je Boga nazivao Ocem te je i svoje učenike naučio moliti Očenaš. Prva je Crkva u molitvi slijedila Krista te je obdržavala molitvene sate kao i on. U Didahé se spominje da se Očenaš molio tri puta dnevno. I Crkva je, slijedeći Krista, prelazila okvire židovske molitve, kako vremenski, tako i sadržajno. O tome nam svjedoče Djela apostolska. Crkva u 3. i 4. st. poznavala je 7 časova privatne molitve: ujutro i uvečer, o trećoj, šestoj i devetoj uri, o ponoći i prije pjeva pijetlova; te 2 molitvena skupa zajednice: jutarnji i večernji. O tome govori Hipolit u svojoj Traditio apostolica. U vrijeme progona liturgijska slavlja kršćanske zajednice pod vodstvom pastira nisu bila redovita, iako su prema tome težila. Sastojala su se od pjesama, himana i psalama, od čitanja Starog i Novog zavjeta , od pisama drugih kršćanskih zajednica i Acta martyrum, od homilije predstojnika, prošnji s Gospodnjom molitvom i završne molitve. Poslije Konstantinovog mira ti su sastanci postali redoviti. Sâm se pak časoslov razvio u dva oblika: kao crkveni ili katedralni i kao monaški. Crkveni ili katedralni časoslov molio se u župnim i katedralnim zajednicama, a sastojao se od izabranog himna odnosno psalma, izabranog čitanja Svetog pisma, molbenice, molitve Gospodnje i završne molitve. Bitna mu je oznaka bila prilagođenost sudjelovanju vjernika. Monaški se časoslov molio u monaškim zajednicama i temeljio se na psalmima. Razvio se iz molitve pustinjaka koji su svaki dan molili cijeli Psaltir. Broj psalama koji se dnevno molio postepeno se smanjivao. Monasi su psalme i čitanja Svetog pisma uzimali po redu (lectio continua) za razliku od crkvenog časoslova gdje su bili izabrani prikladni psalmi i čitanja. Iako je oblik časoslova bio različit kod različitih monaških zajednica, većina ih je, uz jutarnju i večernju molitvu, imala noćnu molitvu, primu, terciju, sekstu i nonu te povečerje. Taj je časoslov bio svečan. U vrijeme sv. Jeronima u rimskim su crkvama bile dvije redovite molitve: jutarnja i večernja, no postojale su također i molitve o trećem, šestom i devetom času te noćna molitva. To doba karakteriziraju i vigilije uoči godišnjice smrti nekog mučenika, ali i nedjeljne i svagdanje vigilije. Sv. Benedikt je rimskom časoslovu koji je zatekao dao konačan oblik. Učinio je to u svojoj Regula monasteriorum oko 530. godine. Taj je časoslov obuhvaćao noćno bdjenje, jutarnju, tri dnevna časa, večernju i povečerje. Psaltir se protezao na cijelu sedmicu. U tom su časoslovu bili ujedinjeni elementi crkvenog i monaškog časoslova. Posebno lijepim činilo ga je pjevanje. U 11. st., u vrijeme Grgura VII, Rimski je časoslov postao jedinstven za cijeli Zapad. No pod utjecajem crkvene reforme u 11. i 12. st. koja je naglasila primat pape, zanimanje je pobudio i Časoslov rimske kurije. Novonastali franjevački red prilagodio ga je svojim potrebama saževši sve u jednu knjižicu koja je dobila naziv Breviarium. Bio je pogodan za zasebno recitiranje te se brzo proširio Europom. Tijekom daljnje povijesti slijedile su nove reforme. U vrijeme humanizma nastojalo se ispraviti latinski jezik u časoslovu. Nakon Tridentskog sabora izišao je Breviarium sv. Pija V. 1568. godine. I neki potridentski pape zahvaćali su manjim dijelom u časoslov. 20. st. donijelo je još dvije reforme: sv. Pija X. te Pija XII. i Ivana XXIII. Pio X. je skratio i pojednostavio časoslov te je dao veću važnost temporalu. Na zatjev Pija XII. napravljen je nov prijevod psalama te je nastavljena reforma časoslova sv. Pija X. Ivan XXIII. je modificirao kalendar i neke detalje u časoslovu. LITURGIJA ČASOSLOVA Sâm je časoslov sastavljen od psalama, dijelova koji pomažu boljem moljenju psalama, hvalospjeva, čitanja, otpjeva, redaka, himana, molitava zagovora i završnih molitava. U liturgiji časova svoje mjesto ima i sveta šutnja kao i neki izvanjski znakovi. Psalmi su bitan dio časoslova. To su “pjesme, određene prije svega za pjevanje uz glazbala te su svojim sadržajem više usmjereni srcu i osjećajima čovjeka nego njegovu razumu”. U njima su izražena različita čovjekova raspoloženja: od boli i bijede do nade, pouzdanja i vjere u Boga i njegovo otkupiteljsko djelovanje. Psalmi se međusobno razlikuju po literarnoj vrsti. Tako postoje: himni ili psalmi hvale, psalmi Jahve – Kralja, hodočasnički psalmi, kraljevski psalmi, psalmi pojedinačne molitve, psalmi pouzdanja, psalmi nacionalne molitve, psalmi zahvale, mudrosni psalmi i povijesni psalmi. Dijelovi koji pomažu boljem moljenju psalama su naslovi psalama, “podnaslovi”, pretpjevi ili antifone te psalamske molitve. Naslov psalma uglavnom označava njegovu literarnu vrstu. “Podnaslov” je neka izreka iz Novog zavjeta ili Otaca koja upućuje na kristološki smisao psalma. Pretpjev ili antifona čini recitiranje psalama raznovrsnijim i ugodnijim. Antifonom se ističe najznačajniji redak psalma ili pak blagdansko značenje psalma. Psalamske molitve sažimaju sadržaj psalma, a mole se nakon pročitanog odnosno otpjevanog psalma i razmišljanja o njemu u šutnji. Hvalospjevi su “pjesničke molitve u Svetom pismu kao i psalmi ali izvan Psaltira”. 26 ih je iz Starog zavjeta, a 12 iz Novog. Oni su dodani psalmima u časoslovu kad je Psaltir protegnut na četiri tjedna. Čitanja u časoslovu su biblijska te otačko-teološka i hagiografska. Biblijskim čitanjima ostvaruje se Kristova prisutnost te prisutnost Crkve i crkvenog učiteljstva. U Službi čitanja biblijska su čitanja duga, a u ostalim su časovima kratka. Otačko-teološka čitanja predstavljaju tradiciju. To su komentari i razmatranja biblijskih čitanja kojima se rasvjetljava tematika liturgijskog vremena ili blagdana. U izboru tekstova otaca prednost je dana doktrinalnima tj. onima “koji razvijaju istine vjere i velike teme kršćanskoga života te mogu služiti kao hrana pobožnosti, meditaciji i propovijedanju”. Hagiogafska čitanja su tekstovi otaca ili crkvenih pisaca koji donose izvještaj o životu određenog sveca ili su to izvatci iz nekog spisa samog sveca. Otpjevi se nalaze u časoslovu nakon čitanja te pomažu njihovu učinkovitijem djelovanju. Otpjevi poslije biblijskih čitanja pobuđuju duhovni odjek u duši, osvjetljuju čitanje, povezuju Stari i Novi zavjet, čitanja pretvaraju u molitvu te svojom poetikom uljepšavaju slavljenje. Otpjevi poslije otačkih i hagiografskih čitanja više potiču slobodno razmatranje. Redci u časoslovu se dijele na uvodne, prijelazne i responzorijalne. Uvodnim redcima započinju pojedini časovi, prijelazni spajaju psalme i čitanja, a responzorijalni su odgovor na čitanja. Himni su vrlo stari element časoslova. Oni su lirsko-estetski i pjesnički te pučki element časoslova, a “izražavaju hvalu Bogu i Kristu u skladu s pojedinim časovima (razvoj danjeg svjetla), danima (opis stvaranja), liturgijskim vremenima i blagdanima”. Molitve zagovora su Molbenice i Prošnje. Molbenica se nalazi u sklopu Jutarnje te se odnosi na posvećenje dana. Prošnje se nalaze u Večernjoj i uključuju velike Pavlove nakane. Na kraju molitava zagovora moli se Gospodnja molitva. Završne molitve pojedinih časova su dvostruke. Dok zborne molitve mise kao završne molitve pojedinih časova “uspostavljaju vezu svagdanjeg ciklusa liturgije s njezinim godišnjim ciklusom u svetim vremenima i blagdanima”, molitve određene samo za časoslov “naglašuju značaj pojedinih časova molitve”. Završetci molitava mogu biti dugi (kod Službe čitanja, Jutarnje i Večernje) i kratki (kod ostalih časova). U molitvi časova svoje mjesto ima i sveta šutnja i to poslije psalma i njegova pretpjeva ili poslije čitanja. “Ona omogućuje odzvanjanje glasa Duha Svetoga u srcima, povezivanje osobne molitve s riječju Božjom i s javnim glasom Crkve.” Uz znak riječi postoje i drugi izvanjski znakovi časoslova: znak svjetla, znak zajednice, molitveni stavovi tijela te znak kađenja tamjanom. Liturgija časova je vezana uz razvoj dnevnog svjetla, kako vremenski, tako i simbolično. Zajednica molitelja označuje i ostvaruje Kristovu prisutnost. Stajanje, sjedenje i klečanje kao molitveni stavovi tijela također su vidljivi znakovi zajedničke molitve. Kađenje tamjanom vrši se uz pjevanje evanđeoskog hvalospjeva u Jutarnoj i Večernjoj i znak je molitava svetih (usp. Otk 8,3-5). OBVEZA ČASOSLOVA Obveza sudjelovanja u molitvi časoslova postojala je od samih početaka. No, subjekti na koje se odnosila i njezin smisao mijenjali su se tijekom povijesti. Od 1. do 5. stoljeća. U rano doba kršćanstva molitveni neuharistijski sastanci nisu bili redoviti. Održavali su se prema mogućnostima. No sudjelovanje na njima smatrano je teškom obvezom te se na njihovo propuštanje gledalo kao na prvi korak apostazije. U Crkvi u Jeruzalemu na prijelazu 4. u 5. st. bili su redoviti nedjeljni i svakodnevni sastanci koji su okupljali monahe, ali i narod i kler. Laičko monaštvo u Egiptu imalo je svoju posebnu službu molitve. U Bazilijevu pravilu stoji da monasi koji ne mogu doći na zajedničku molitvu, moraju moliti sami. Od 6. do 10.stoljeća. Sv. Benedikt, za kojeg je časoslov “Opus Dei”, smatra ga najvažnijom dužnošću redovnika te “određuje kazne za kašnjenje na molitvu i propis da tko ne može sudjelovati u zajedničkoj molitvi, mora moliti tamo gdje se nađe”. Zbog decentralizacije klera mijenja se i obveza moljenja časoslova. Klerici moraju slaviti samo one časove koji se mole u crkvi uz koju su vezani. Karolinška obnova je vratila obvezu slavljenja svih časova. Od 11. do 16. stoljeća. U “officium canonicum” moraju sudjelovati svi klerici dodijeljeni nekoj crkvi. Monaški pak oficij u 11. st. dopušta pojedinačno slavljenje časoslova. U to se vrijeme počela naglašati vrijednost časoslova u sebi. Uz zajedničko slavljenje sve se više prakticiralo i ozakonjivalo i privatno. Tome je pridonijelo i širenje franjevačkog reda te razvoj sveučilišta na kojima su klerici studirali. U 13. st. javilo se mišljenje da klerik i redovnik koji propuštaju časoslov čine težak grijeh. Potridentsko vrijeme. Pio V. je inzistirao na obvezi moljenja časoslova, no nije odredio i način te obveze. Novi pak redovi, prvenstveno isusovci, nisu smatrali zajedničko slavljenje časoslova bitnim dijelom redovničkog života. Na pojedinačno moljenje časoslova utjecalo je i raspršivanje biskupijskog klera po župama i školama. Opća uredba Rimskog časoslova iz 1970. godine. Ova Uredba preporučuje zajedničko slavljenje koje se ostvaruje slavljem mjesne Crkve s biskupom na čelu, ali i slavljem župa i drugih grupa vjernika. Briga za slavlje pripada klericima i nositeljima poslanja u Crkvi. Prednjačiti u molitvi časoslova trebaju zajednice kanonika te zajednice redovnika i redovnica. No slavljenje se preporuča i laičkim društvima i katoličkim obiteljima. Slavljenje časoslova je, naime, obveza cijele Crkve. Obveza časoslova izdiferencirana je s obzirom na subjekte molitve kao i s obzirom na pojedine časove. Tako su “posvećeni službenici” (biskupi, prezbiteri, đakoni, katedralni i kolegijalni kaptoli te redovničke zajednice) na poseban način obvezani redovito slaviti liturgiju časova i to u ime Crkve kao njezini predstavnici. Za Jutarnju i Večernju stoji “neka ih ne propuštaju osim iz teškog razloga”, za Službu čitanja – “neka je vjerno obavljaju”, a za Srednji čas i Povečerje – “neka im bude na srcu”. Obvezuje li ovakva formulacija za Jutarnju i Večernju pod prijetnjom teškoga grijeha, nije sigurno, no “nedvojbeno je ipak to da potpuno odbacivanje časoslova i skrajnja nemarnost u njegovu slavljenju očituje ružan manjak ljubavi prema Kristu i Crkvi” Riječ je, dakle, o liturgijskoj molitvi koja je razdijeljena na pojedine časove dana da bi se tako nastavila Kristova molitva i ostvarila njegova zapovijed o neprestanoj molitvi. Časoslov se uistinu nastavljala od samih početaka Crkve sve do naših dana. Pri tom se, naravno, više ili manje mijenjao njegov oblik i sadržaj kao i sâm naziv. No, u njemu su uvijek bile prisutne trojstvena, eklezijalna i spasenjska dimenzija kao i povezanost s Euharistijom – vrhovnom hvalom. Stoga su svi vjernici kao udovi Kristova Mističnog tijela pozvani da se uključe u slavljenje časoslova, svatko, naravno, prema svom mjestu i položaju. Onima pak koji su na poseban način obvezani na njegovo slavljenje, to bi trebala biti posebna čast i “draga dužnost”.

- 12:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 08.09.2008.

ROĐENJE BLAŽENE DJEVICE MARIJE - MALA GOSPA

Mala Gospa se zove budući da se slavi "mala Marija", spomendan Marijinog rođenja, za razliku od "Velike Gospe", blagdana Marijinog uznesenja na nebo, 15. kolovoza. Blagdan Male Gospe ima svoje početke u Jeruzalemu, u 5. stoljeću. Tada je, naime, na mjestu gdje je prema predaji stajala Marijina rodna kuća, sagrađena crkva u čast svetoj Ani, Marijinoj majci. Kao spomen na ovu posvetu razvio se blagdan u čast Male Gospe: najprije na kršćanskom Istoku, a od 7. stoljeća i na Zapadu. Za crkveni kalendar je karakteristično da za kalendarske spomendane svetaca uzima njihov "rođendan za nebo", to jest njihov smrtni dan. U tri slučaja se, naprotiv, kao blagdan slavi početak zemaljskog života: Isusovo rođenje na Božić, rođenje Ivana Krstitelja 24. lipnja i Marijino rođenje - Malu Gospu 8. rujna. Drugim blagdanom slavi se i završetak njihova zemaljskog života. To je prije svega zbog zasebne uloge koju su u Božjem djelu spasenja imale ove tri osobe. Davna latinska izreka to ovako sažima: "Joannes fuit lucifer, Marija aurora, Christi nativitas ortus solis. - Ivan je bio zvijezda, Marija jutarnja zora, Kristovo rođenje sunčev izlazak." Iako je Mala Gospa manji blagdan, nezapovijedan, vrlo je drag puku. Toga dana mnogi hodočaste u marijanska svetišta ili barem na misu u najbližu crkvu. Mala Gospa donosi jesen pa se u puku kaže "Gospa Mala - jesen prava!" O Maloj Gospi se lastavice skupljaju za odlazak. U puku je riječ, da ih Marija odvodi u tople krajeve, kao što ih i vraća na proljetni marijanski blagdan Blagovijest (25. ožujka). Sijeno do Male Gospe treba biti spremljeno, jer nema više pravog sunca i teško će ga biti sušiti. I pčele donose med do Male Gospe, a onda prestaju, znaju reći pčelari. Mala Gospa je vremenski međaš i pokazatelj: ako je toga dana lijepo vrijeme, bit će cijeli mjeseca lijepo. Ljeto jenjava, vrijeme je jesenskih plodova.

- 09:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 04.09.2008.

Oporuka svetoga Franje

Ovako je Gospodin da meni, bratu Franji, da započnem činiti pokoru. Dok sam bio u grijesima, bilo mi je veoma mrsko i gledati gubavce. I sam Gospodin dovede me među njih i ja sam im iskazivao milosrđe. I kad sam odlazio od njih, ono što mi se činilo mrskim pretvorilo mi se u duhovnu i tjelesnu slast. Nakon toga malo sam čekao i onda nam napustio svijet. Gospodin mi je dao toliku vjeru u crkvama, da sam jednostavno molio govoreći: Klanjamo ti se Gospodine Isuse Kriste, ovdje i u svim tvojim crkvama koje su po cijelom svijetu i blagoslivljamo te, jer si po svojem svetom križu otkupio svijet. Zatim mi je Gospodin dao i daje toliku vjeru u svećenike koji žive po propisu svete Rimske Crkve, da se zbog njihova reda hoću utjecati njima kad bi me i progonili. I kad bih posjedovao toliku mudrost koliku je imao Salomon i naišao na najsiromašnije svećenike ovoga svijeta, u župama gdje oni borave neću propovijedati protiv njihove volje. Njima i svima ostalima hoću iskazivati strahopočitanje, ljubit ću ih i poštivati kao svoje gospodare; i neću na njima gledati grijeha, jer u njima vidim Sina Božjega i oni su moji gospodari. A to činim zbog toga što od samoga Svevišnjeg Sina Božjega na ovome svijetu ne vidim na tjelesni način ništa osim njegova presvetog tijela i krvi, koje oni uzimaju i jedino oni drugima dijele. I tražim da se ove presvete tajne nadasve štuju, časte i čuvaju na dragocjenim mjestima. Gdje god nađem da nedostojnim mjestima sveta njegova imena i napisane riječi, pokupit ću ih i molim da se pokupe i stave na dostojno mjesto. I sve teologe i one koji naviještaju svete Božje riječi moramo častiti i poštivati jer nam daju duh i život. I kad mi je Gospodin dao braću, nitko mi nije pokazao što mi valja činiti, nego mi je sam Svevišnji objavio da moram živjeti na način svetog Evanđelja. I ja sam to u nekoliko riječi i jednostavno dao napisati, a gospodin papa mi je potvrdio. A oni koji su dolazili da prihvate taj život, dali su siromasima sve što su imali. I bili su zadovoljni jednim habitom zakrpanim iznutra i izvana, koji su htjeli, pojasom i donjom odjećom. Više nismo htjeli imati. Mi klerici molili smo časoslov kao i ostali klerici, a ne klerici su molili Oče naš; i vrlo rado smo se zadržavali u crkvama. Bili smo neuki i svima podložni. I ja sam radio svojim rukama i hoću raditi, te odlučno tražim da i sva ostala braća obavljaju kakav pošten posao. Koji ne znaju, neka nauče, i to ne iz pohlepe kako bi primili plaću za rad, nego radi primjera i da izbjegnu besposlicu. I kad ne bismo dobili plaću za rad, utecimo se stolu Gospodnjemu tražeći milostinju od vrata do vrata. Gospodin mi je objavio pozdrav da kažemo: Gospodin ti dao mir! Neka se braća čuvaju da nipošto ne primaju crkava, siromašnih prebivališta niti išta drugo što se za njih gradi, ako nije kako dolikuje svetom siromaštvu koje smo u Pravilu obećali; a u njima neka uvijek prebivaju kao pridošlice i putnici. Pod poslušnost strogo zapovijedam svoj braći da se ne usuđuju, gdje god se nalazila, tražiti kakvo pismo u Rimskoj kuriji, ni sami ni preko posrednika, ni za crkvu niti za koje drugo mjesto, niti pod izlikom propovijedanja, pa ni zbog tjelesnog progonstva. Nego gdje god ne budu primljeni, neka bježe u drugu zemlju da s Božjim blagoslovom čine pokoru. I čvrsto odlučujem slušati generalnog ministra ovog bratstva i gvardijana kojega mi on htjedne dati. I želim da me on tako drži u svojim rukama, da ne mogu nikamo ići niti što činiti mimo poslušnosti njegovoj volji, jer je moj gospodar. A iako sam priprost i bolestan, ipak želim stalno imati klerika koji će mi obavljati časoslov, kako stoji u Pravilu. I neka se od sve ostale braće traži da tako slušaju svoje gvardijane i obavljaju časoslov prema Pravilu. Ako bi se našli neki koji ne bi obavljali časoslov prema Pravilu i koji bi ga htjeli nekako preinačiti ili ne bi bili katolici, sva su braća, gdje god bila, pod poslušnost dužna, gdje god takova nađu, predvesti ga najbližem kustodu onoga mjesta gdje su ga našli. A kustod je strogo pod poslušnost dužan takvoga dobro čuvati danju i noću kao čovjeka u okovima, tako da mu ga nitko ne može oteti iz ruku, dok ga osobno ne preda u ruke svoga ministra. A ministar je strogo pod poslušnost dužan poslati ga po takvoj braći koja će ga kao svezana u okovima čuvati danju i noću, dok ga ne predvedu pred ostijskoga gospodina, koji je gospodar, zaštitnik i popravljač cijeloga bratstva. A neka braća ne govore: ovo je drugo Pravilo. Jer to je sjećanje, opomena i poticaj i moja oporuka, koju ja, moli brat Franjo, ostavljam vama, svojoj blagoslovljenoj braći, da Pravilo koje Gospodinu obećasmo što bolje katolički održavamo. A generalni ministar i kustodi ne smiju pod poslušnosti ovim riječima ništa ni dodavati ni oduzimati. I neka uvijek uz Pravilo uza se imaju i ovaj spis. I na svim kapitulima koje budu držali, kada čitaju Pravilo, neka čitaju i ove riječi. I strogo pod poslušnost naređujem svoj svojoj braći, klericima i ne klericima, da ne unose u Pravilo i u ove rieči tumačenja govoreći: Tako se ima shvatiti. Nego kao što je Gospodin meni dao da jednostavno i čisto kazujem i napišem Pravilo i ove riječi, tako ih i vi jednostavno i bez tumačenja shvatiti i svetim djelima održavajte do konca. I tko god bude to održavao, neka ga na nebu napuni blagoslovom svevišnji Otac, a na zemlji neka ga blagoslovom obaspe njegov ljubljeni Sin s presvetim Duhom Utješiteljem, sa svim silama nebeskim i sa svima svetima. I ja brat Franjo, vaš mali sluga, potvrđujem vam koliko god mogu iznutra i izvana taj sveti blagoslov. Amen.

- 22:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 02.09.2008.

03.09. SVETI GRGUR PAPA

Kateheza svetog oca pape Benedikta XVI 28.05.2008 Draga braćo i sestre! Danas vam želim predstaviti lik jednog svoga slavnog prethodnika na katedri svetoga Petra. Riječ je o svetom Grguru koji je bio biskup Rima između 590. i 604. godine, a tradicija mu je namijenila naslov Magnus/Veliki. Grgur je doista bio veliki papa i veliki crkveni naučitelj! Rodio se u Rimu, oko 540. godine, u bogatoj patricijskoj obitelji iz roda Anicia, koja se isticala ne samo plemenitom krvlju, nego i prianjanjem uz kršćansku vjeru te službama koje je vršila za Apostolsku stolicu. Ta je obitelj već ranije dala dvojicu papa: Feliksa III. (483.-492.), prapradjeda Grgureva, i Agapeta (535.-536.). Kuća u kojoj je Grgur odrastao nalazila se u ulici Clivus Scauri, okružena velebnim zdanjima koja su svjedočila o veličini drevnoga Rima i duhovnoj snazi kršćanstva. Uzvišene kršćanske osjećaje u njemu su nadahnuli primjeri roditelja Gordijana i Silvije, koje se častilo kao svece, te dviju očevih sestara, Emilijane i Tarzilije, koje su živjele u vlastitoj kući kao posvećene djevice životom prožetim molitvom i askezom. Grgur je rano počeo graditi karijeru u gradskoj upravi, za kojom već išao i njegov otac, a 572. godine dostigao je vrhunac, postavši prefekt grada. Ta služba, složena zbog žalosnih vremena, omogućila mu je da se upozna sa širokom lepezom svakovrsnih administrativnih problema, izvlačeći pouke za buduće zadatke. Posebno je imao izoštreni osjećaj za red i stegu: kada bude imenovan za papu, predložit će biskupima da kao uzor upravljanja crkvenim poslovima uzmu marljivost i poštivanje zakona kakvo su imali gradski službenici. Ovaj ga život zasigurno ipak nije zadovoljavao, jer je ubrzo odlučio napustiti sve dužnosti u gradskoj upravi te se povukao u svoj domu u ulici Clivus Scauri i otpočeo monaški život. Toga će se razdoblja uvijek sjećati s nostalgijom: sred teškoća pastoralnih briga više će se puta u svojim spisima toga razdoblja spominjati kao sretnog vremena sabranosti u Bogu, posvećenosti molitvi, ozbiljna uranjanja u studij. Mogao je tako postići ono duboko poznavanje Svetoga pisma i crkvenih otaca, čime se kasnije služio u svojim djelima. Ova Grgurova povučenost u klauzuru nije dugo trajala. Dragocjeno iskustvo dozrelo u gradskoj upravi u razdoblju punom teških problema, veze što ih je u toj službi uspostavio s Bizantincima, ugled koji je kod svih uživao, naveli su papu Pelagija da ga imenuje đakonom i pošalje u Carigrad kao svojeg „apokrizarija", to jest kao svoga izaslanika, kako bi ubrzao nadilaženje posljednjih ostataka monofizitskih kontroverzi, a naročito kako bi pridobio carevu potporu u nastojanju da zadrži nadiranje Langobarda. Boravak u Carigradu, gdje je sa skupinom monaha nastavio živjeti monaškim životom, bio je za Grgura od izuzetne važnosti, jer mu je omogućio da stekne izravno iskustvo bizantskoga svijeta, kao i da se pobliže upozna s problemom Langobarda, koji će kasnije, u doba pontifikata, stavljati na tešku kušnju njegovu sposobnost i energičnost. Nakon nekoliko godina papa ga je ponovno pozvao u Rim i imenovao ga svojim tajnikom. Bile su to teške godine: neprestane kiše, izlijevanje rijeka i glad pogodile su mnoge dijelove Italije i sam Rim. Na kraju je izbila i kuga koja je odnijela brojne žrtve, među kojima i papu Pelagija II. Kler, narod i senat bili su jednodušni u odluci da kao njegova nasljednika na Petrovoj stolici izaberu upravo njega, Grgura. On se nastojao oduprijeti, pokušavši čak i bijeg, no nije mogao ništa učiniti: morao je popustiti. Bilo je to 590. godine. Prepoznajući u svemu što se dogodilo Božju volju, novi se papa odmah dao na ustrajno djelovanje. Od samoga je početka pokazao da posjeduje osobito jasnu viziju stvarnosti s kojom se morao suočiti, izvanrednu sposobnost hvatanja u koštac s crkvenim ali i građanskim poslovima, stalnu ravnotežu u odlukama, pa i onim hrabrima, koje mu je služba nametala. Iz razdoblja njegove vlasti sačuvana je bogata dokumentacija zahvaljujući Registru njegovih pisama (njih oko osam stotina), u kojima se odražava svakodnevno suočavanje sa složenim pitanjima koja su stizala na njegov stol. Bila su to pitanja koja su mu dolazila od biskupa, opata, klerika, ali i od građanskih vlasti, pitanja svake vrste i važnosti. Među problemima koji su u to vrijeme pogađali Italiju i Rim jedan je bio posebno značajan kako na građanskom tako i na crkvenom području: langobardsko pitanje. Njemu je papa posvetio sve moguće sile tražeći doista miroljubivo rješenje.Za razliku od bizantskoga cara koji je polazio od uvjerenja da su Langobardi tek grubi pojedinci i pljačkaši koje valja pobijediti i iskorijeniti, on je taj narod gledao očima dobrog pastira, zaokupljen željom da im navijesti riječ spasenja, uspostavljajući s njima bratske odnose poradi budućeg mira utemeljenog na međusobnom poštovanju i na mirnom suživotu među Talijanima, kako onima s carskoga područja tako i langobardskima. Na tom putu, što ga je ispravno držao jedinim koji može donijeti učinkoviti mir Rimu i Italiji, papa se do kraja založio, poduzimajući osobne pregovore s langobardskim kraljem Agilulfom. Ti su pregovori doveli do razdoblja primirja koje je trajalo oko tri godine (598.-601.), nakon čega je 603. godine bilo moguće sklopiti još trajnije primirje. Pozitivan ishod bio je omogućen i zahvaljujući istodobnim kontaktima što ih je papa imao s kraljicom Teodolindom koja je bila Bavarka i katolkinja: zauzeo se da joj se pošalju relikvije za baziliku sv. Ivana Krstitelja što ju je podigla u Monzi, a pazio je i da joj uputi čestitke i dragocjene darove za istu katedralu u Monzi prigodom rođenja i krštenja njezina sina Adaloalda. U konačnici, Grgur je htio postići tri cilja: zaustaviti širenje Langobarda u Italiji; osloboditi kraljicu Teodolindu nepoćudnog utjecaja šizmatika i ojačati njezinu katoličku vjeru; posredovati između Langobarda i Biznantinaca kako bi se došlo do sporazuma koji će jamčiti mir na poluotoku i istovremeno omogućiti evangelizacijsko djelovanje među samim Langobardima. Tako je, u ovom složenom pitanju, njegovo trajno usmjerenje bilo dvojako: promicati dogovore na diplomatsko-političkom području i širiti navještaj prave vjere među narodima. Osim isključivo duhovnog i pastoralnog djelovanja, papa Grgur postao je aktivan protagonist i raznolike socijalne djelatnosti. Prihodima od znatnoga vlasništva što ga je Rimska Stolica imala u Italiji, posebice na Siciliji, kupovao je i dijelio žito, pomagao je potrebitima, potpomagao svećenike, monahe i monahinje koji su živjeli u bijedi, plaćao je otkupninu za građane koji su pali u langobardsko zarobljeništvo, kupovao je primirja i mir. Usto je kako u Rimu tako i u ostalim dijelovima Italije provodio pažljivo upravno preustrojstvo, dajući jasne naputke kako bi crkvena dobra, potrebna za uzdržavanje i za evangelizacijsko djelovanje u svijetu, bila vođena potpuno ispravno i prema pravilima pravde i milosrđa. Tražio je da naseljenici budu zaštićeni pred zloupotrebama iznajmljivača zemlje u crkvenom vlasništvu, a u slučaju prevare da što brže budu obeštećeni, kako nepoštenom zaradom ne bi bilo ukaljano lice Zaručnice Kristove. Grgur je ovako intenzivno djelovao bez obzira na slabo zdravlje koje ga je često prisiljavalo da više dana ostane u postelji. Postovi što ih je vršio kroz godine svoga monaškoga života prouzročili su mu ozbiljne smetnje u probavnom sustavu, zbog čega je često morao povjeriti đakonu da izgovori homilije što ih je on diktirao. Ipak je nastojao pod svaku cijenu u dane blagdana slaviti Missarum sollemnia te se tada osobno susretao s narodom Božjim koji ga je osobito volio, jer je u njemu gledao čvrst oslonac koji je ulijevao sigurnost: nije mu slučajno vrlo brzo bio nadjenut naslov consul Dei. Unatoč teškim uvjetima u kojima je morao djelovati, uspio je zadobiti, zahvaljujući svetosti života i bogatoj ljudskosti, povjerenje vjernika, postižući za svoje vrijeme a i za buduća doista veličanstvene rezultate. Upravo ga zbog toga još i danas gledamo s divljenjem, priznajući mu veliku osobnost, privlačnost njegova primjera, dubinu njegova nauka.

- 20:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.